Piše: IVAN MARKEŠIĆ

Je li Bosna pala 1463. godine? Moj je odgovor: NE. Bosanski su franjevci cijelo vrijeme trajanja osmanlijske vlasti vodili borbu na vlastitoj zemlji, u vlastitoj porobljenoj i osvojenoj državi za vlastiti opstanak i za opstanak svoga naroda. Oni su u svomu trajanju u Bosni čuvalu državotvornu ideju Bosne.

Ove se godine navršava petstočetrdeseta obljetnica zauzeća Bosne (1463-2003). Nije mi nakana baviti se ovdje povijesnim istraživanjima niti dokazivanjima nekih starih, ili novih, već unaprijed postavljenih 'nepobitnih' teza, nego čitatelje Hrvatskoga slova i hrvatsku javnost na temelju njima već poznatih djela naših vrsnih poznavatelja bosanskohercegovačke i hrvatske povijesti podsjetiti na jedno još uvijek bolno mjesto u povijesti katoličkoga hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, kao i na različita tumačenja povijesne činjenice zauzeća (i/ili pada) Bosne 1463. godine. Iako je od ovoga događaja prošlo više od pola stoljeća, on je još uvijek prijeporan u mnogim svojim segmentima.

Godina 1463. predstavlja razdjelnicu u povijesti Bosne i Hercegovine. Ona je prekretnica u njezinomu razvoju. Ona predstavlja prekid kontinuiteta bosanske države. Prema njoj se računa vrijeme i određuju povijesne epohe. Dovoljno je za to samo spomenuti velikoga istraživača prošlosti bosansko-hercegovačkih franjevaca, dr. fra Julijana Jelenića, koji prvi svezak svojega djela Kultura i bosanski franjevci I (Sarajevo 1912) dijeli na dvije epohe: prva epoha seže do 1463., druga od 1463. do 1780.

Povijesni okvir (rekonstrukcija)

Godine 1463., u ljeto, turski sultan Fatih Mehmed II. zauzeo je i pokorio Bosnu, pogubio njezinoga kralja i počeo sustavno uspostavljati svoju vlast. Tu su povijesnu realnost ozbiljno shvatili jedino bosanski franjevci, koji su u to vrijeme, iako podrijetlom iz Bosne, bili za službenu hijerarhiju Katoličke crkve misionari, i to su ostali do danas. Svi su drugi katolički svećenici i biskupi od straha za vlastitu opstojnost napustili Bosnu, i u njezino ime stolovali za tuđinskim stolom i odatle se 'brinuli' o Bosni. Borba bosanskih franjevaca kako za vlastitu opstojnost tako i za opstojnost katoličkoga puka u Bosni tijekom osmanlijske vlasti bila je u konačnici veoma plodna. Uspjeli su, usprkos mnogim nevoljama, koje su im uz turske velikaše i srpsko-pravoslavne svećenike priređivali zapadnoeuropski kršćanski dušobrižnici, sačuvati temeljnu – a to znači katoličku – potku Bosne.  Uz to sve do danas uspjeli sačuvati i državotvornu misao o Bosni kao samostalnoj državi, koju će katolički hrvatski narod prihvaćati i voljeti kao svoju domovinu.

A kako je došlo do osvojenja i pokorenja Bosne? Dr. fra Ignacije Gavran u svojoj knjizi «Suputnici bosanske povijesti» (Sarajevo 1990.) navodi da se turska prisutnost osjećala u Bosni i prije njezina osvojenja 1463. Još prije Kosovske bitke (1389), te posebice nakon osvojenja Skoplja (1392) i ustanovljenja sandžakata turske su snage provaljivale u pogranične krajeve bosanske države. Zahvaljujući tomu turski su se upravitelji uplitali u sporove bosanskih velikaša i često u njima presuđivali, ponekad su im i pomagali u njihovim borbama. Bosanski se kralj Tvrtko II. bio obvezao 1482. plaćati Turcima godišnji danak u iznosu od 25.000 dukata. Međutim, ističe fra Ignacije «godine 1463. Bosna nije bila konačno i potpuno osvojena, jer su veliki dio kraljevstva povratili dijelom Mađari (kralj Tomaš) i osnovali dvije banovine (vrbasku, sa sjedištem u Jajcu i srebreničku sa sjedištem u Srebreniku).

Stjepan Antoljak u svom Pregledu hrvatske povijesti (II. dopunjeno izdanje, Split 1994.) navodi kako je bosanski kralj Tomaš na saboru u Segedinu priznao Matijaša za svoga gospodara, za što mu je ovaj obećao svoju zaštitu. Ali, mađarskomu se kralju Matijašu nije svidjelo kad je papa Pio II. poslao 1461. krunu kojom se Stjepan Tomašević svečano okrunio kraljem Bosne, jer ga je smatrao svojim vazalom, te mu stoga i nije poslao svoju pomoć koju je ovaj zatražio ne samo od njega, nego i od Pape i preko njega od cijeloga kršćanskoga Zapada. Pomoć Bosni nitko nije poslao, čak ni Dubrovnik ni Mlečani. Turci su zauzeli Jajce, kralj je pobjegao do Ključa, gdje se predao veziru Mahmud-Paši, ovaj sultanu Mehmedu II. Fatihu koji ga je dao pogubiti pod Jajcem.

Ali, čim su Turci svojom silom svrgnuli s prijestolja bosanskoga kralja, Mađari su tek tada krenuli u Bosnu, ali ne da je oslobode od Turaka i da omoguće ponovnu uspostavu bosanskoga kraljevstva, nego da osvoje neke njezine dijelove, iz čega se može izvući sasvim jasan (i kasnije više puta na primjeru Bosne potvrđeni) zaključak da su europski kršćanski vladari dolazili sa svojim vojnim postrojbama u Bosnu ne radi obrane Bosne od agresora, nego su u nju dolazili kao agresori samo da bi njezinim komadanjem preuzimali ona njezina područja koja su im mogla poslužiti kao zaleđe za obranu vlastitoga kraljevstva. Kršćanski se zapad nije ni 1463. odazvao na poziv kršćanskih bosanskih kraljeva kako bi im pomogao u očuvanju države Bosne, nego je zbog navodne zauzetosti važnijim poslovima 'mudro' sačekao njezin poraz, kako bi u tobožnjem 'oslobađanju' Bosne uistinu zauzimao (okupirao) samo ona područja koja su mu trebala poslužiti za očuvanje južnih dijelova vlastitih kraljevstava, što potvrđuje i Antoljak navodeći kako «na glas o padu Bosne, kralj Matijaš provali dolinom Vrbasa u zemlju, oslobodi Jajce, i još nekoliko okolnih gradova. Idućih godina oslobodi od Turaka sjevernu Bosnu i stvori dvije banovine: jajačku (porječje Vrbasa sa Jajcem) i srebreničku (između Donje Bosne, Drine, Save i planine Majevice) sa središtem u Srebreniku. Prva je imala braniti Hrvatsku od provale Turaka, a druga Slavoniju i Južnu Ugarsku» (Antoljak, 75-76), što ponovno potvrđuje tezu o nehtijenju iz vlastitih interesa, a ne o nespremnosti kršćanskoga Zapada da pomogne Bosni u njezinoj obrani od turske navale.

Bosanska duhovna povijest

Najbolji poznavatelj povijesti Bosne i Hercegovine, dr. Srećko M. Džaja, ističe u svom djelu Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1992.) kako se duhovni lik Bosne pluralizirao još u srednjem vijeku: na jednoj strani heretička “Bosanska crkva”, a na drugoj Rimokatolička i Srpsko-pravoslavna, uz napomenu da ni jedna od njih nije bila etablirana crkva u okviru bosanske države, što će za budućnost Bosne imati veoma teške posljedice (Džaja, 13). Pozivajući se na Faberovu istraživačku paradigmu, dr. Džaja u bilješci br. 2 Bosnu definira kao povijesni krajolik, jer «relativna povijesna kratkotrajnost, odnosno religijska nehomogenost i nesazrelost srednjovjekovnih bosanskih struktura te njihovo potiskivanje i snažno prekrivanje osmanskim strukturama pri stalnom zadržavanju varijabilnoga i 'nesavršenoga' bosanstva ne omogućuju obuhvaćanje sveukupne bosanske povijesti pojmovima država i (bosanski) narod, nego samo kategorijom povijesni krajolik kao «mjesto povijesne sinteze» (13).

Bosna se za vladanja Tvrtka I. uzdigla na razinu kraljevstva i dostigla određenu političku konzistentnost, ali je nakon njegove smrti zbog snažne unutarnje feudalne rascjepkanosti, zatim jakoga pritiska ugarskih kraljeva te prodora Osmanlija, izgubila svoju samostalnost. Osmanska je vlast, u usporedbi s drugim balkanskim zemljama, bila najsudbonosnija za Bosnu. Njezina je posljedica bio, tvrdi Džaja, bosanski konfesionalizam: katolici, muslimani, srpsko-pravoslavni (13-14), koji su se na prijelazu u suvremenu povijest različito opredijeljivali (a što će ostati gotovo sve do danas): «pravoslavni su tražili priključenje Bosne Srbiji, katolici Hrvatskoj, a muslimani su tražili svoj vlastiti kulturni lik, vlastitu historijsku sliku i ravnopravan politički status”. (14) Usprkos tomu Džaja ističe da je historijski vrlo dvojbena i nesigurna stvar isticati kako hrvatski tako i srpski karakter srednjovjekovne Bosne kao i kontinuitet između bosanskoga bogumilstva i islama. On ističe kako je u slučaju Bosne više riječ o diskontinuitetu negoli o kontinuitetu između srednjovjekovne Bosne i osmanskoga razdoblja. «Kategorija koja je određivala identitet u osmanskoj epohi bila je konfesionalna pripadnost islamu, odnosno katoličanstvu ili pravoslavlju. Promjena vjere značila je istodobno i promjenu identiteta». (17) Potrebno je također kazati, nastavlja Džaja, da se naknadno 'opredjeljenje' za hrvatsvo i srpstvo ili zahtjev muslimana za vlastitom nacionalnošću nisu dogodili na temelju razlika u područjima kulture – koje svakako postoje i ne smije ih se previdjeti – «nego isključivo na temelju konfesionalne pripadnosti odnosno konfesionalnosti, koja je u drukčijim novim okolnostima bila prevedena u nacionalnost» (17).

Prekinuti kontinuitet

Turskim zauzećem Bosne u 15. stoljeću, nastavlja Džaja, s povijesne scene iščezavaju tri bosanske srednjovjekovne institucije: Bosansko kraljevstvo, «bosanska crkva» i bosansko srednjovjekovno plemstvo, koje su se u tom razdoblju međusobno prožimale, zbog čega se i stvaralo jedno, povijesno nepotvrđeno mišljenje o 'bogumilskom duhu' bosanskoga plemstva te o 'Bosanskoj crkvi' kao državnoj crkvi (23). Džaja ovdje, također, osporava i pobija tezu zapadnih autora kako su Osmanlije uz pomoć 'bogumila' (patarena), dakle njihovom izdajom Bosne, osvojili Bosnu, i da su bogumili zbog teškoga položaja kojeg su podnosili kao kršćani prelazili na islam, postajali Osmanlije i postajali najvažniji dio državne aristokracije u carstvu. Tu tezu o bogumilskoj izdaji Bosne promovirao je ondašnji eksponent rimske politike, biskup Nikola Modruški, papin legat u Bosni 1462/63. Džaja u pet točaka pobija ovu tvrdnju ističići, između ostaloga, kako ni jedan drugi izvor niti suvremeni kroničar Bosne iz toga razdoblja osim biskupa Modruškog ne zna ništa o bogumilskoj izdaji, te se tezu o osvajanju Bosne uz pomoć bogumilske izdaje može okvalificirati «kao bosanska legenda o zavjereničkom umorstvu» (26). On, naime, skreće pozornost na činjenicu da su kasniji zapadni autori, koji su se bavili bosanskom poviješću, svoje paušalne ocjene o Bosni u 15. stoljeću stvarali isključivo na temelju svojih, zapadnih izvora i stoga ih upućuje da počnu skidati prašinu ponajprije s osmanskih izvora. U njima je, kao i u mletačkim, dubrovačkim i zadarskim dokumentima moguće pronaći kako su 'krstjani' plaćali porez Osmanlijama, te bili opasnost za Tursko carstvo itd.

Ovaj bi osvrt bio nepotpun kada ne bismo spomenuli fra Anđela iz Vrhbosne (kasnije nazvanog: Zvizdović), i ukazali na značenje isprave (povelje) pod imenom ahdnama koju mu je nakon osvojenja Bosne uručio na njegovu zamolbu sam sultan Mehmed II. Fatih. O značenju koje je ahdnama imala ne samo za bosanske franjevce, nego i za sav katolički puk u Bosni od 1463. do 1878., dr. fra Julijan Jelenić kaže: «Ova je ahdnama kroz cijelo vrijeme osmanlijske vlasti u Bosni bila prava «magna charta libertatis» bosanskih Franjevaca. Na njezinu su se temelju s narodom u Bosni zadržali, od traženih se poreza branili, te porušene i oštećene crkve podizali i popravljali» (Jelenić, 116).

Održavanje katoličke supstance Bosne

Osmanlije nisu zauzeli Bosnu niti s povijesne scene uklonili tri njezine temeljne institucije: Bosansko kraljevstvo, «bosansku crkvu» i bosansko srednjovjekovno plemstvo bogumilskom izdajom, fratarskim sluganstvom tuđinskom vladaru, nego unutarnjom rascjepkanošću bosanskoga plemstva, njegovom neslogom i borbom za (pre)vlast te nehtijenjem kršćanskih zemalja da pomognu Bosni da (p)ostane samostalna država.

Fra Anđeo Zvizdović je bio prvi koji je shvatio, navodi dr. fra Ignacije Gavran, trenutnu političku stvarnost u kojoj se našla franjevačka zajednica i puk kojem je ona služila. A ta je stvarnost bila sljedeća: Turci su u Bosni, oni će tu zadugo ostati, nama (franjevcima i našemu narodu) preostaje ili se poturčiti to jest, prijeći na islam (što nisu htjeli)), ili se boriti (što nisu mogli) ili s pukom izbjeći iz Bosne i naseljavati opustošene granične pokrajine kršćanskih krljevstava i tamo opet služiti kao pogranična straža i neprestano s vlastitim narodom živjeti u strahu (što nisu željeli). Ovakva se sudbina bosanskim Hrvatima ponovila više puta u njihovoj povijesti.

Fra Anđeo je, navodi dalje fra Ignacije, sačekao pobjedničkoga sultana kad se ovaj vraćao iz Jajca, (...), na Milodražu nedaleko Kiseljaka, «pristupio mu i zamolio ga da franjevci (a tako – preko njih – i katolici) mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru». (Gavran, 40) Sultanu, koji je kao vjetar prohujao Bosnom, izgledalo je sasvim mudro ispuniti ovu želju, jer će na taj način imati mirne i lojalne podložnike. A franjevci i katolici u Bosni nisu imali drugoga izbora, kao ni mnogo puta kasnije u povijesti. Stoga se postavlja pitanje: a zar je povijest nekoga drugog naroda bila nešto drugačija? Ili je, možda, kršćanski 'osloboditelj' nešto blaži i nježniji negoli osmanlijski? Bosanski Hrvati i franjevci s njima zajedno mogu potvrditi da su svi 'osloboditelji' isti i jednako 'nježni', da je u određenim prilikama radi vlastite gole egzistencije potrebno prihvatiti činjenično stanje u kojem se zateknu i čekati pogodnu prigodu i osloboditi se ropstva. Sve to ne znači i da je potrebno mijenjati vlastitu vjeru i uvjerenja. Da se fra Anđeo Zvizdović vodio logikom suvremenih nadri-hrvatskih nacionalista, koji mu spočitavaju sluganstvo, i da je poveo narod iz Bosne, danas bi Bosna, što se katoličanstva i hrvatstva tiče, bila 'mislena imenica'. Zapravo, Bosne i ne bi bilo! Stoga je sasvim razvidno postaviti pitanje: Je li Bosna pala 1463. godine? Moj je odgovor: NE. Bosanski su franjevci cijelo vrijeme trajanja osmanlijske vlasti vodili borbu na vlastitoj zemlji, u vlastitoj porobljenoj i osvojenoj državi za vlastiti opstanak i za opstanak svoga naroda. Oni su u svomu trajanju u Bosni i državotvornu ideju Bosne. Stoga fra Anđeo Zvizdović predstavlja (ili bi trebao predstavljati) u povijesti katoličkoga hrvatskoga naroda u Bosni onu veličinu koju sv. Franjo ima u okviru Katoličke crkve. Njegovu bi kanonizaciju trebao već netko pokrenuti!

Nažalost, Bosna će kao domovina hrvatskoga naroda doći u pitanje tek posljednjih godina dvadesetoga stoljeća, kada je u Sarajevu,  30. lipnja i 1. srpnja 2000. godine  Ustavni sud BiH donio većinskom odlukom od pet prema četiri Odluku o konstitutivnosti naroda, pri čemu su dva hrvatska i dva srpska suca bili protiv konstitutivnosti svih naroda u BiH na cijelomu njezinom teritoriju. Za ovu su odluku o konstitutivnosti glasovali dva bošnjačka suca i tri suca ispred Međunarodne zajednice. Koliko mi je poznato, nakon toga hrvatskog samo-izopćujućeg čina iz vlastite domovine i države nije sazvano čak ni hitno zasjedanje Biskupske konferencije BiH kako bi se osudio ovaj postupak, koji se u bitnomu suprotstavlja interesima katoličkoga hrvatskog naroda u BiH, koji je povjeren članovima BKBiH. Odluku su osudili bosanski franjevci, ali oni u hijerarhiji Katoličke crkve u BiH ionako ne znače ništa! Međutim, njihovo lobiranje kod predstavnika Međunarodne zajednice (sadašnjih okupatora BiH) imalo je i ovaj put velikoga ploda. Ponovno su za sebe i svoj puk dobili «ahdnamu» - Odluku o konstitutivnosti svih naroda na cijelom području BiH.

Zahvaljujući toj odluci Ustavnoga suda BiH Bosna nije ni ovaj put pala, i Hrvati su usprkos željama svojih političkih predstavnika ostali konstitutivni narod na cijelom području BiH. Da je ta želja političke elite hrvatskoga naroda, koju je iznjedrio HDZBiH, bila ispunjena, Bosna više nikada ne bi mogla biti ono što ona zapravo jest: mogući civilizacijski, kulturni, religijski okvir i krajolik u kojem bosanski Hrvati mogu ostvariti svoja nacionalna, vjerska, kulturna i druga prava.

(Tekst Ivana Markešića iz 2003. godine s Radio Rame prenosimo uz odobrenje autora)