Svakodnevno svjedočimo bujanju nacionalizma i neofašizma u našoj zemlji, od koga prijeti najveća opasnost?

-Fašizam je 1945. u vojničkom smislu pobijeđen, ali ostalo je dosta tragova, a i cjelokupna društvena zbilja, prvenstveno u Evropi, pa onda i u cijelom svijetu, pobjedama raznih ekstremno desničarskih pokreta, stranaka, itd, pogoduje oživljavanju neofašizma, a na bazi svega onoga što se desilo 90-ih godina na prostoru ex-Jugoslavije, omogućeno je da se sljedbenici ideja poraženih 1945. okupe, osnaže i krenu u jedno novo neofašističko djelovanje.

Nažalost, moramo priznati, da mi oblike neofašizma i tome sličnog djelovanja, te poziva na takvo djelovanje, imamo u svim strukturama vlasti, od Predsjedništva države do mjesnih zajednica. To uistinu jesu sljedbenici onih koji su 1945. vojno poraženi. Ostale snage su se u tom vremenu, vremenu koje je iza nas, bile malo uspavale, na lovorikama vojničke pobjede 1945. godine. I desilo se šta se desilo.

Foto: Arhiva

U temelje države, barem deklarativno, ugrađeni su naslijeđe i tekovine antifašizma, ali u kakvom su stanju spomenici antifašističkoj borbi i pokretu u Bosni i Hercegovini?

-Spomenici su u katastrofalnom stanju. Vrlo rijetki se održavaju i izgledaju onako kakvi su bili nekad. Takvi su primjeri Kozare, u zadnje vrijeme, primjer velelepnog spomenika u Dolini heroja na Tjentištu, ili pak Jablanica, obnova mosta je u toku, muzej je moderniziran, osavremenjen itd. Tamo gdje lokalna zajednica slijedi neke deuge tradicije, gdje se vladajuće snage odriču onoga što jeste naše istinsko naslijeđe, stanje je katastrofalno.

Zato valja stalno podsjećati da je, zapravo, jedan od najsvjetlijih perioda u istoriji naroda Bosne i Hercegovine  taj period kada smo se oduprli fašizmu 1941-45. i bili na strani pobjedničke antifašističke koalicije. Potpuno je pogrešna teza koju danas vladajuće strukure žele plasirati, kako bi narod zaludili i okrenuli ga protiv tog naslijeđa, da je antifašizam jednako komunizam. Zaboravljaju da je 1941. bilo 12.800 komunista, koji jesu pozvali narod na ustanak, ali to je bio svenarodni antifašistički pokret koji je narastao na 800.000 boraca i to je ono što mi baštinimo i što treba po svaku cijenu očuvati. To antifašističko naslijeđe je uistinu u ovom trenutku jedina prava koheziona snaga Bosne i Hercegovine, sve drugo nju danas razgrađuje, jer ide ka reviziji istorije, ide ka izjednačavanju pobjednika i pobijeđenih 1945., i vodi nas na jedan potpuno drugi kolosijek koji nikome na ovim prostorima ne može donijeti dobro.

Foto: Arhiv

Vi ste Hercegovac, Mostarac. Kakva je situacija u Mostaru po pitanju antifašističkih spomenika? U kakvom je stanju Partizansko groblje?

-Spomenici u Mostaru se kontinuirano i dosljedno obezvrjeđuju i uništavaju. I ono što obnovimo, pod okriljem vlasti koja, uistinu, do danas u Mostaru, propagira neofašizam, sve se uništava i pokušava zatrijeti kao da nikada nije ni bilo. Neka nada se pojavila nakon posljednjih izbora, bez obzira što to u političkom smislu jesu ista organizovanja, iste stranke na vlasti u gradskom vijeću, ali neke izjave gradonačelnika Marija Kordića ohrabruju. U njima on kaže da sve što jeste naše naslijeđe treba vratiti u prvobitno stanje, sačuvati i  pretvoriti u jednu relevantnu turističku ponudu Mostara. Ako on istraje na tome, bez obzira što njegova stranka, gdje god jeste na vlasti, antifašistički spomenici su ili potpuno uništeni ili totalno zapušteni sa tendencijom promijene namjene.

Međutim, ovo su neki primjeri koji bude nadu da se možda počinje nešto mijenjati.

Kada smo već kod HDZ-a BiH i Dragana Čovića, svjedočimo da se lider te stranke nikada nije pojavio na obilježavanju Dana oslobođenja grada Mostara niti za Dan pobjede nad fašizmom na Partizanskom groblju, a u isto vrijeme, nekoliko kilometara sjevernije, pod njegovim pokroviteljstvom otvaraju se groblja borcima koji su se borili na strani okupatora, agresora, fašističkih boraca. Kako to komentirate?

-A, čujte, ako lider jedne stranke, koji je pritom bio i član Predsjedništva države, koji je kontinuirano na najvišim državnim funkcijama, propagira europske vrijednosti i kaže da je on svjetionik europeizma u BiH, a Europa uzela Dan pobjede nad fašizmom kao Dan Europe, pravi groblje, kako on to voli reći: „Hrvatskim vojnicima poginulim u Drugom svjetskom ratu”, naravno ne misleći pri tom na partizane koji su također bili vojnici iz Hrvatske i poginuli na pravoj strani istorije. On misli na ustaše, misli na one koji su, prije svega hrvatskom narodu u Hrvatskoj i BiH, ali i čitavoj Jugoslaviji nanijeli najveće zlo, onda ne može čovjek ništa drugo da kaže nego da je on jedan od kreatora, od propagatora neofašizma u BiH. Pri tome licemjerno to groblje naziva Grobljem mira. Mi koji živimo u Mostaru svjedočimo svemu tome i živimo u takvim okolnostima.

VRH HDZ-a BiH na spomen-groblju Bile iznad Mostara (Foto: Arhiva)

To su teške riječi…

- Da, to su teške riječi, ali živeći sve ove godine ovdje, ja ponekad kažem: "Ja živim u Nezavisnoj državi Hrvatskoj."

Što se tiče Mostara, svjedočimo i brojnim, masovnim, huliganskim upadima, zastrašivanjima običnog stanovništva. Kako na to gledate? Ima li to neke svoje korijene u neofašizmu?

-Naravno da ima. Godinama, od rata nam se želi predstaviti da su ti organizirani napadi, na Partizansko spomen groblje, na posjetioce tog groblja, nedavno na Donju mahalu, u noći, prošloljetna razbijačka šetnja takozvanim istočnim dijelom grada sa rušilačkim namjerama, da je to grupa maloljetnih, neodgovornih huligana, koji su navijači, koji se sukobe sa svojim suparnicima iz drugog mostarskog kluba.

Prvo, maloljetnici nisu ako imaju 30, 35 ili 40 godina, Mostar nije velegrad pa da se svi ne poznajemo, tačno znamo ko to radi. Drugo, ako su te grupe organizirane tako kako su organizirane, ako vidimo vojnički ustroj njihovog kretanja, rukovođenja, vođenja i tako dalje, ako pri tome na svaki pokret, negdje iz daljine se začuje rafal, kao znak za početak, ako se posjeduje i oružje, ako su uniformisani kako su uniformisani, onda to nisu maloljetni huligani. Ako je potrebna policija da nas štiti, specijalci, ako nas sprovode u koloni autobusa do groblja da postavimo cvijeće na Partizanskom spomen groblju, onda je to nešto drugo od onoga u šta nas se uvjerava. Često ti specijalci gledaju u nas, nas koje štite, a ne u one od kojih nas štite. I onda nikad nikog ne uhvate. Za 30 godina, do ovog zadnjeg upada u Donju Mahalu, kada je sve snimljeno, niko nije procesuiran, uhapšen, nije podignuta tužba, nije nikakvu kaznu platio, uvijek je: „ To su maloljetnici, istraga je u tijeku”. I tako 30 godina...

To može tako samo ako su isti nalogodavci, iz istih političkih centara i policiji i tužilaštvu, i „maloljetnim huliganima“.

Što s ulicama Jure Francetića, Mile Budaka, Vokića i Lorkovića i ostalih, ne samo po Mostaru? Nazive ulica i škola po fašistima i dužnosnicima imamo širom Bosne i Hercegovine, želimo se predstaviti svijetu kao narod koji svoju povijest temelji na antifašizmu, a u isto vrijeme imamo ulice po četničkim zločincima, ustašama i ostalim kvislinzima?

-Što se tiče Mostara, prošle godine na jednom skupu u Gradskoj vijećnici, na kojem je učestvovao i tadašnji gradonačelnik i predstavnici raznih udruženja i pokreta, postignut je konsenzus o potrebi promjene naziva tih ulica. Dogovoreno je da to bude jedna od prvih tačaka dnevnog reda Gradskog vijeća, kad se formira. Jednoglasan stav je bio da nema nikakvih prepreka da se ti nazivi spornih ulica promijene. Ja vjerujem da će to uskoro doći na dnevni red. Međutim, samo se spominje tih pet ulica. Ovdje treba napraviti temeljitu reviziju, rekao bih, 90 posto naziva ulica je upitno. Neselektivno su mijenjani nazivi ulica po onoj narodnoj izreci: „ Neka komšiji crkne krava”.

Foto: Arhiva

Jeste li ispred SABNOR-a pripremili neku platformu, neki prijedlog, da se u cijeloj državi napravi revizija takvih stvari?

-Mi pokušavamo koliko možemo da ukazujemo na te stvari. Sa jednog, rekao bih tradicionalno komemorativnog organizovanja i obilježavanja značajnih događaja i ličnosti, SABNOR je prešao u jedan vrlo snažan društveni angažman, praćenje društvene zbilje, reagiranja na sve pojave u društvu i nastojanje da se kroz institucije vlasti našim pritiskom, ali i poticanjem onih koji nas sve, građane, zastupaju, da dođe do promijena. Međutim, većine u parlamentima drže strukture koje se ponose fašističkim naslijeđem u ovom ili onom obliku, tako da oni ne bi baš da se odreknu saboraca svojih djedova, neki možda i očeva, rodbine.

Ali, vršit ćemo pritisak i ja sam uvjeren da će se ova država vrlo brzo vratiti u kolosijek antifašističkog opredjeljenja, jer narod jeste takav, ali politika straha, politika mržnje, politika svađe, da tako kažem, koja je na sceni, ne da narodu da prodiše.

(Razgovarao: M. ILIČIĆ)