Iako su obavezne uvesti euro, Švedska, Češka, Mađarska i Poljska odlučile su se za odgodu na neodređeno vrijeme.

Postoje različiti ekonomski, politički, pravni, sociološki, pa čak i emocionalni faktori za takvu odluku, piše u svojoj analizi HNB.

U publikaciji "Pregledi", pod nazivom "Dvandeseta godišnjica eura: Zašto se neke zemlje još ne žele pridružiti?", čiji su autori Milan Deskar Škrbić i Davor Kunovac, navodi se na ključni ekonomski argument protiv uvođenja eura u tim zemljama – trošak gubitka monetarnog suvereniteta.

Devetnaest država članica Europske unije (od njih 27) uvelo je zajedničku valutu i pristupilo europodručju. Od preostalih osam država članica EU-a izvan europodručja, njih tri Bugarska, Hrvatska i Rumunija iskazale su velik interes za pristupanje europskom kursnom mehanizmu (ERM II) i uvođenje eura u skoroj budućnosti. Te zemlje, a posebno Hrvatsku, obilježava visok stepen finansijske euroizacije. Zbog toga su privatni i javni dug u tim zemljama vrlo osjetljivi na kursni rizik, a mogućnosti za autonomnu monetarnu i kursnu politiku u tim su zemljama već prilično ograničene. U tom se smislu za te tri zemlje uvođenje eura čini održivim i opravdanim izborom politike, navodi se.

Preostalih pet europskih zemalja, piše u publikaciji, ne želi se odreći svog monetarnog suvereniteta. Danska, naprimjer, nije po zakonu obavezna uvesti euro (klauzula o izuzimanju). S druge strane, Švedska i preostale tri nove države članice Češka, Mađarska i Poljska po zakonu su obavezne uvesti euro u određenom trenutku. Međutim, te su zemlje odlučile odgoditi na neodređeno vrijeme taj proces.

“Različiti su razlozi zbog kojih te države još ne žure s uvođenjem eura. Neki su od njih političke, neki sociološke, a neki emocionalne prirode. Iako su svi vrlo važni, a katkad krucijalni u stvaranju stajališta o pristupanju monetarnoj uniji, ti razlozi nisu u fokusu našeg interesa. Nas u ovom radu zanima ključni čvrsti ekonomski argument protiv uvođenja eura u četiri države članice izvan europodručja, a to su mogući veliki troškovi”, navode autori.

U radu se navodi da se agumenti protiv uvođenja eura mogu podijeliti u tri grupe. Prva je značenje kursa kao faktora stabilizacije, odnosno rasta, što, ističe se, može biti privlačno u zemljama s niskim nivoom euroizacije kao što su Poljska, Mađarska i Češka, u kojima euroizacija kredita iznosi oko 10 do 25 posto. S druge strane, u zemljama poput Bugarske, Hrvatske i Rumunije, snažna deprecijacija lokalne valute mogla bi ugroziti finansijsku stabilnost zbog visokog nivoa euroizacije (40 do 60 posto) i primjene valutne klauzule.

“Imajući na umu da još postoje određene neizvjesnosti vezane uz budućnost europodručja, neke od četiriju država članica izvan europodručja odlučile su se na takozvani ‘čekaj i vidi’ pristup (Binzer Hobolt i Leblond, 2009.)”, navodi se u analizi HNB-a.

“To nas dovodi do zaključka da uvođenje eura ne bi dovelo do značajnih troškova u smislu stabilizacijskih politika i gospodarskih rezultata. Kao što navodi Darvas (2019.), u gospodarskom bi smislu četiri države članice izvan europodručja mogle imati dobre rezultate i unutar i izvan europodručja. Stoga se njihova nesklonost ulasku u monetarnu uniju ne temelji na čvrstim ekonomskim razlozima, već na širem socijalnom i političkom kontekstu. Naposljetku, povijest rasprava o uvođenju eura u tim zemljama upućuje na to da bi neka buduća kretanja mogla vrlo lako prebaciti jezičac na vagi u prilog uvođenju eura, barem u novim državama članicama”, stoji u zaključku HNB-ove analize.

Cijelu analizu možete pročitati ovdje.