U julu 1995. jedna se fotografija našla na naslovnicama novina širom svijeta. Prikazala je ženu u bijeloj suknji i crvenom džemperu koja se objesila o drvo u šumi izvan Srebrenice u istočnoj Bosni. 

Natpis je glasio: "The Hanging Woman" ("Obješena žena").

"Kažu da slika vrijedi hiljadu riječi, a ova je rekla sve o ratu u Bosni i Hercegovini", piše novinarka Kim Wilsher u nedjeljnom izdanju "The Observer", britanskog lista The Guardian.

Ona ističe da je slika govorila o izdaji Srebrenice, gdje se dogodio najgori genocid u Evropi od Drugog svjetskog rata.

"Fotografija simbolizira ubilačko "etničko čišćenje" koje se odvijalo širom Bosne i očaj i beznađe bosanskih Muslimana - Bošnjaka - koji su bili njegove žrtve". 

"To je također bila optužnica za opću ravnodušnost šireg svijeta prema mračnoj stvarnosti onoga što se događalo na pragu zapadne Evrope, zbog njegovog neuspjeha. Ova anonimna žena bila je jedna žrtva u sukobu koji je ostavio 100.000 mrtvih, između 20.000 i 50.000 žena i djevojaka silovanih i oko 2,7 miliona ljudi raseljenih. Ali bez fotografije njena smrt ne bi bila primijećena - kao i mnoge druge. Činilo se nepodnošljivim da ne bismo trebali znati njezino ime i njezinu priču.

Prošle sedmice je bivši vojskovođa bosanskih Srba, general Ratko Mladić, "kasapin Bosne", koji je stajao iza masakra u Srebrenici, izgubio žalbu na doživotnu kaznu za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

Sjetila sam se „The Hangong Woman“; trebalo je mnogo mjeseci da saznamo ko je ona, ali smo saznali.

Zvala se Ferida Osmanović. Imala je 31. Njen suprug Selman (37) bio je među oko 8.000 muškaraca i dječaka koje su snage bosanskih Srba odvele iz Srebrenice i zaklale.

U aprilu 1996. godine, fotograf Lynn Hilton i ja otputovali smo u selo nadomak Tuzle u sjeveroistočnoj Bosni. Tamo smo pronašli Feridinu i Selmanovu siročad, Damira (13) i Fatimu (10), koji su boravili kod bake po ocu i druge rodbine.

Bio je to jedan od najtužnijih intervjua koje sam ikad obavila.

Fatima nam je rekla: „Znamo da se naša majka objesila. Otišli smo do njenog groba, ali nije imao ime, već samo ‘Obješena’ na drvenom uzglavlju. Flomasterom sam na toj dasci napisala njezino ime".

Damir se sjećao sati prije nego što je njegova majka nestala: 

„Bila nam je druga noć u kampu i majka nas je smjestila da spavamo. Naš "krevet" bio je asfaltni put. Imali smo samo neki pokrivač. 

Rekla je da nas voli, poželila laku noć i legla pored nas. Kada sam se probudio u ponoć, a ona nije bila pored nas".

Ferida se 16. jula, obuzeta tugom zbog gubitka muža, iskrala do obližnjeg drveta i splela svoj crni platneni pojas i smeđi šal u omču. Sljedećeg dana u 7.30 sati njezino tijelo pronašla je grupa djece. 

Fotografiju je snimio slobodni hrvatski fotograf Darko Bandić, koji je tek puno kasnije saznao ko je ona.

Kao i mnogi drugi Bošnjaci, i Osmanovići su bili obična porodica koja je živjela u neuglednoj kući i polagala jednostavne nade u mirnu budućnost. Generacije Osmanovića obrađivale su zemlju u Podševaru, selu nekih 30 kilometara od Srebrenice, blizu granice sa Srbijom. 

Selman, bravar, i farmerova kći Ferida, vjenčala se 1980. godine. Kada se rat  1992. godine u Bosnu proširio iz susjedne Hrvatske, a snage bosanskih Srba počele tjerati Bošnjake iz njihovih domova, Selman i Ferida pobjegli su sa svojom djecom u Srebrenicu. Tamo su mislili da su na sigurnom. Pogriješili su.

Ono što se dogodilo u Srebrenici dobro je dokumentirno i svjedoči i svjedočit će kao jedna od najsramnijih neuspjeha međunarodne zajednice u historiji.

Grad je proglašen UN-ovim „sigurnom zonom“ za njeno uglavnom muslimansko stanovništvo, prenapučen od izbjeglica. 

Rečeno im je da predaju oružje međunarodnim mirovnjacima.

UN su tada Srebrenicu prepustile svojoj krvavoj sudbini. Ko bi mogao zaboraviti sliku Mladića kako mrsi kosu mladiću u enklavi ... prije nego što je sve muškarce i dječake odveo na pogubljenje.

Habiba Osmanović, Selmanova majka, rekla nam je da je odbio pobjeći u šumu, kao što su to neki učinili, bez njegove porodice, jer "je bio optimista. Vjerovao je Zapadu".

"Nemamo oca i sada nemamo majku", rekla nam tada je Fatima. 

Svi u sobi su plakali, uključujući Lynn i mene.

Kad je Mladić izgubio žalbu, retvitovao sam ovu priču koja je objavljena u Mail-u u nedjelju 14. aprila 1996. prije nego što su novine imale web stranice (jedini zapis o tome sada je požutjeli izrezani članak iz novine). 

Odgovor bošnjačke zajednice kod kuće i dijaspore sugerirao je da su mnogi smatrali da je ono što su pretrpjeli zaboravljeno.

Rusmir Hadžić je iz Melbournea napisao: „Svijet mora znati ko je žrtva, a ko agresor. Nakon toliko godina, tačno 26 godina od završetka agresije, ogroman broj ratnih zločinaca nije procesuiran i neometano živi u Bosni i svakodnevno se na ulicama susreće sa svojim žrtvama, koje im zbog prljave politike ne mogu ništa”.

Razgovarala sam s Irenom Korić, koja je imala samo šest godina i živjela je u Sarajevu kada je počeo bosanski rat i koja danas živi u Tokiju. 

Mladić je takođe bio arhitekta 43-mjesečne opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine u kojoj je više od 11.000 ljudi, uključujući 2.000 djece, ubijeno granatiranjem, bombardiranjem i snajperima.

„Puno znači znati da ljudi i dalje misle o nama. Bila sam dijete mješovitog braka između "bosanskog Srbina" i "bosanskog muslimana": ove sam izraze stavljala u navodnike jer su prije rata bili besmisleni ", rekala je Korić.

“Mladić je oslobodio toliko zla, ali na kraju nije uspio i istruhnut će u zatvoru. To je vrsta pravde, ali neće vratiti hiljade duša koje su izgubljene. Ljudi ne shvataju koliko je to bilo užasno; nikada nisu vidjeli dijete koje je umrlo od snajperskog pogotka u glavu dok je bilo na putu do škole".

Ibrahim Sofić, novinar balkanske TV Al Jazeera, rekao mi je: 

„Teško je razumjeti da je Evropa dozvolila da se ti zločini i svo ovo zlo dešavaju u Bosni devedesetih. I teško je vjerovati da su Evropa i svijet naučili lekcije iz bosanske tragedije. Izgubili smo djetinjstvo, zdravlje, izgubili smo dijelove tijela i porodicu, prijatelje ... Evropa i svijet su to gledali zatvorenih očiju“.

Emir Suljagić, direktor Spomen obilježja u Srebrenici i bivši bosanski ministar obrazovanja, sklonio se u Srebrenicu početkom 1990-ih i pobjegao je od klanja samo zato što je bio zaposlen kao tumač UN-a. Pozdravio je presudu u vezi s Mladićevom žalbom, ali rekao je da ona nije "zatvorila poglavlje" za Bošnjake.

„Nije sam izvršio čišćenje Srebrenice. Kada ćemo izaći na kraj sa ljudima koji su dali nalog? Svi znaju ko su, bosansko pravosuđe zna ko su “, rekao je. „Ti su ljudi masovne ubice, u krvi su do koljena i hodaju kao slobodni ljudi. To znači da se Bosanci još uvijek ne osjećaju potpuno sigurno - i ko ih može kriviti?"

Fatima i Damir preživjeli su rat i vratili se u posjetu Srebrenici. Vjeruje se da oboje još uvijek žive u Bosni.

Bilo je toliko drugih užasa u zemlji; ova priča nije bila ni najgora o kojoj smo Lynn i ja izvještavali, ali bila je jedna od najemotivnijih i osjećala se važnom: novinarstvo je, na kraju krajeva, imenovanje bezimenih.

Ona nije bila „The Hanging Women“. Ona se zvala Ferida Osmanović.

(Politicki.ba)