Piše: DRAGAN BURSAĆ

“Prema tome mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će Krajišnik i Karadžić objasniti svijetu. To je lјudi genocid”, kazao je Ratko Mladić u maju 1992. godine.

Genocid nije afektivna slučajnost, nikada

Ova rečenica i ove rečenice se uzimaju kao ključne u dokazivanju ne samo genocida, nego posebno genocidne namjere Vojske Republike Srpske od samog začetka i pokazuju da je genocid sušta suprotnost od nekakve isfrustrirane, isprovocirane, ad hoc akcije ili osvetničkog čina. To je pomno planirana aktivnost, kojoj prethodi ideološka kampanja, a koja se svodi počesto i na klasični rasizam, osim dobro poznatog ultranacionalizma i supremacionizma. Ta kampanja je tek u posljednjem činu vojno-logistička i izvršna, i predstavlja sistematsko ništenje ljudskih bića na osnovu svih, gore navedenih parametara i priprema. 

A, zašto su još bitne ove rečenice?

Pa, od sad ih možete pronaći na jednom mjestu, u ”Transkriptima genocida“ koji su objavljeni online i kako stoji oni su od sada dostupni univerzitetima, organizacijama civilnog društva, istraživačima, novinarima i zainteresovanim pojedincima koji će moći pretraživati te transkripte sa sjednica.

Da ponovim i napomenem, Memorijalni centar Srebrenica predstavio je u svom obuhvatnom i važnom radu, još prvog marta nalaze istraživačkog projekta “Genocide Papers/Transkripti genocida”, koji predstavljaju skup pretraživih stenograma/transkripata sjednica Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini/Narodne skupštine Republike Srpske u periodu 1991. do 1996. godine.

Dakle, sad je ama baš svakom čovjeku pod svodom nebeskim dostupna na jednom mjestu – riječ po riječ, slovo po slovo – geneza genocidne namjere, njena ideologizacija, i sam čin genocida kroz usta i glavnih protagonista i arhitekata samog genocida. 

Negiranje kao propala disciplina

Ali, vratimo se mi na Mladićeve rečenice, kojim jasno objašnjava šta će se desiti sa intencionalnim putem Karadžića i Krajišnika kao arhitekata genocida i njegovim djelovanjem kao izvršitelja istog. Dakle, ni Karadžić, ni Krajišnik, a ni Ratko Mladić niti jednog trenutka ne dvoje da je riječ o genocidu, a ne nekakvom eufemističkom “velikom ili strašnom zločinu“, kako ovome zlu u drugoj i početkom treće dekade 21. vijeka tepaju političari diljem srpskog sveta. 

Za Vučića, istog onog što je u jednoj ruci držao gajbu piva za Šešelja, a u drugoj oslikanu naslovnicu sa “bulevarom Ratka Mladića“, genocid se nije desio i on je samo veliki zločin i nepravda. Ostale svinjarije u minimizaciji, negiranje, sprdnju sa pobijenim narodom prepustio je on svojim kerberčićima Vulinu, Dačiću i Ani Brnabić. Jednako tako, ostavio je Milomiru Mariću i medijskom korporativnom tabloidnom šljamu da potpuno legalnio, i to na državnim frekvencijama Republike Srbije, prave sprdnju sa ubijenim ljudima, od Omarske do Potočara. 

Na koncu, ostavio je Vučić nešto sado-mazo, ili bolje reći snuff kolača i Miloradu Dodiku, koji ima svoje negatore genocida, dok istovremeno telali kako su Potočari “samo vojno groblje“ (sic!).

Hajde da se ovdje zadržimo na Miloradu Dodiku. E taj Milorad Dodik, ruralni gost iz unutrašnjosti što Vučiću služi za namicanje dođoških glasova u Vojvodini i dijelu sjeverne Srbije, baš taj kazao je 2007. godine:

“Dakle, ja znam savršeno dobro šta je bilo. Bio je genocid u Srebrenici, to je presudio sud u Hagu i to je nesporna pravna činjenica“. 

Pa tako imamo čitav jedan raspon izjava čelnih i najvažnijih ljudi u kratkotrajnoj i krvavoj povijesti entiteta koji je nastao na genocidu, a zaziva se imenom Republika Srpska, a koji nesumnjivo i sami potvrđuju da je riječ o genocidu. Dakle, ni Mladić ni Dodik 15 godina kasnije nisu priznali genocid pod nekakvom sudskom prisilom, niti su se “pogađali“, sa sudovima, kako se ovdje posve pogrešno i naivno tumači anglosaksonski sudski sistem. Ne, oni su to uradili kao slobodni ljudi od znanja, informacija i moći. 

To je jedna stvar. A druga stvar nam opisuje, kristalno jasno kako se genocid iz usta protagonista i njihovih savremenika planirao, izveo i na koncu potvrdio. Sve do kraja jednostavno, ogoljeno i priznato. Kao dan. 

Treća stvar je ona koje je bitna sa socijalnu patologiju i neuropsihijatriju, a to je negiranje očevidnosti, koja je čak i iz usta negatora potvrđenja. Ne radi se ovdje, naravski, o nekakvoj reviziji činjenica, kako Dodik obmanjuje javnost, jer je jednake ulazne podatke imao 2007, kad je kazao da je u Srebrenici riječ o genocidu, i danas. O Mladiću, kao članu arhitektonskog tima ne treba ni pričati. Pa on se zalagao za isti. Ili iz transkripata saznajemo konkretno ovo:

“Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskoga poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. Napokon, došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru“,  riječi su to kojima je tadašnji komandant Vojske Republike Srpske, ratni zločinac Ratko Mladić nagovijestio genocid u Srebrenici po ulasku u zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija (UN) 11. jula 1995. godine.

Koga je više briga šta negatori govore?

Dakle, imamo i sve ovo i još “tone“ materijala za čitanje i razmišljanje. 

Pa se negiranje genocida na koncu svodi na diletantski čin onih koji su ili počinili isti ili su na ovaj ili onaj način po komandnoj odogovornosti krivi ili su naslijedili na pozicijama moći krvnike i njihovu ideologiju. I nije samo to patologija, patologija je i što ovi moralni patuljci uvlače cijeli jedan narod -srpski – u izmišljenu spiralu genocidnosti po mantri da je priznanje genocida kolektivna krivica cijelog tog naroda. Naravski, odgovornost jeste, ali krivica nije. No i narod zaluđen profašističkim idolima ne pomaže baš puno u rješavanju svoje sudbine i skidanju genocidnog bremena sa svojih leđa. 

Dapače, ponosi se taj naord zločincima, npr. u Banjaluci je preponosan grafitom podrške Ratku Mladiću, koji u centru ispred robne kuće “Boska“ ruži pogled, a koji je “očuvan“ i koji će tu stajati “dovijeka“ kako čitavu stvar interpretiraju lokalni nacisti i vjerovatno su u pravu. Ali to je već jedna druga priča koja se tiče masovne indolentnosti, psihoze i infantilnosti cijelog jednog naroda. 

Hoćemo li imati časove “kajanja“?

Kako god, nakon svega postaje bespotrebno voditi bilo kakve rasprave sa negatorima genocida, jer su i njihovi ideološki očevi priznali isti. Jednako tako, treba se okrenuti budućnosti, koja će morati sadržavati denacifikaciju, kao obavezan, predmetni dio školskog sistema

Ili što reče Dinko Gruhonjić, dok smo mi išli na more, kao školarci osamdesetih, naši vršnjaci u Njemačkoj su preko ljeta imali časove KAJANJA u Buhenvaldu ili Aušvicu.

Zamislite, časovi KAJANJA?

A mi još uvijek gledamo kako nam se sa zidova smiju ratni zločinci, koji su ne samo izveli, nego i priznali. E, to je žalost, prije svega za žrtve genocida i svih masovnih zločina, a onda žalost i za konkretno srpsku djecu koja će, čini se, ostariti povijesno osakaćena zbog brutalne samovolje ljudi u političkom i obrazovnom sistemu. 

(Prenosimo s portala Autonomija)