Piše: DARKO OMERAGIĆ

Postoje ljudi koji su svojim javnim djelovanjem toliko zadužili Bosnu i Hercegovinu, a koje je ova zemlja zaboravila čim su preselili na onaj svijet, ako ne čak i prije toga. Jedan od njih je čuveni profesor violine, pedagog, diplomata i istaknuti član Jevrejske zajednice u BiH David Kamhi, kojeg smo se sjetili ovih dana nakon što je objavljena informacija da je jedan od najzaslužnijih što će iz Sjedinjenih Američkih Država u BiH narednog mjeseca stići 500.000 "Pfizer/BioNTech" vakcina. Lobistička grupa okupljena oko američkog sudije Phillipa Weinera uspjela je da izlobira od SAD-a da našoj zemlji donira pola miliona vakcina, a Weiner je to učinio, jer je bio veliki prijatelj s uglednim univerzitetskim profesorom na Muzičkoj akademiji Davidom Kamhijem, koji je u martu ove godine preminuo u Sarajevu od posljedica koronavirusa.

"Moj dobar prijatelj, profesor David Kamhi je proveo život pomažući Bosni i Hercegovini. Moj doprinos u nabavci vakcina za BiH je uspomena na mog prijatelja Davida Kamhija. Građani BiH su se suočili s ekonomskim izazovima, izazovima u radu vlasti i ratom tako da su zaslužili da predahnu. Ova velika donacija vakcina iz SAD-a im je bila potrebna i dobro zaslužena“, rekao je sudija Weiner za portal "Klix".

LOBISTIČKA GRUPA

Uz Weinera, za donaciju vakcina zaslužni su još i Nađa Škaljić, međunarodna pravnica porijeklom iz BiH, koja je radila kao politički savjetnik za EU i u timu tužilaca angažovanih na predmetu protiv pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića, bivši američki ambasador za ratne zločine David J. Scheffer, sudija američke savezne države Delaware Richard Gebelein, sudije Shireen Fisher i Patricia Whalen, tužiteljica Susan Somers, profesor David Pettigrew, John Fields, Patrick McCarhty, koji je član Radne grupe za BiH, Bob Carolan, Arthur Traldi i drugi. Ova lobistička grupa je nekoliko mjeseci radila kako bi se osigurao veći broj vakcina za BiH. Direktno su kontaktirali polovinu američkih senatora i kongresmena, utjecali na State Department i Bijelu kuću pa u direktan kontak došli i sa predsjednikom SAD-a Joeom Bidenom, koji ih je podržao. No, sve ih je vodio Weiner, a njega je motivisala uspomena na prijateljstvo s Davidom Kamhijem.

Predsjednik sarajevske Jevrejske opštine Boris Kožemjakin rekao je za "Slobodnu Bosnu" da su se Kamhi i Weiner upoznali u Sarajevu prije desetak godina, dok je Kamhi vodio sinagogu, a Weiner radio kao sudija u Sudu BiH.

"Imali su međusobno kvalitetan kontakt, družili su se i iz toga je niklo to prijateljstvo između Kamhija i Weinera. Weiner je dolazio kod nas u sinagogu i mi smo ga svi znali. Mogu slobodno reći da je bio prijatelj Jevrejske zajednice, ali je s Davidom bio blizak prijatelj. David se, s jedne strane, bavio religijom, a s druge strane kulturom. Bio je vrsni poznavalac jevrejske muzike i ladino jezika i u tome je bio najveći ekspert među nama. David je bio profesor violine, a Phillipova supruga je violinista i dolazila je kod Davida na časove violine. Tako se i razvilo njihovo prijateljstvo“, priča Kožemjakin.

Prvak opere Narodnog pozorišta u Sarajevu Ivica Šarić Kamhija je, kako kaže, poznavao 55 godina.

"Uvijek je nastojao da da svoj doprinos gdje god je to moguće. Izbacio je generacije i generacije violinista. Prije 40-50 godina svirao je u Sarajevskoj filharmoniji. Kamhi je bio svestran i sveučen čovjek. Kamhi je preminuo, a iza njega i dalje ostaju tragovi, sve ono što je radio, a nije doživio, danas se realizuje. Preminuo je od koronavirusa, a sada, zahvaljujući njegovom prijateljstvu s Weinerom, u BiH dolaze vakcine. To samo život može urediti da se sve tako odvije. Ja sam se 1966. godine upisao u Muzičku školu u Sarajevu i od tada poznajem Kamhija i njegovu generaciju. Kako odlazi ta generacija s ovog svijeta, čovjek tako ostaje žalostan. Logično je da ćemo svi otići, ali nekako ne ostaju u nasljedstvu takvi ljudi, koji daju sebe u svakom pogledu u svim poljima bez obzira na to da li je to njegova struka ili nije. Slabo ostaju ljudi koji čuvaju taj moralni i umjetnički i ljudski dio. Moram to reći. Ne znam šta je utjecalo na to da smo postali takvi ljudi. Brzo sve zaboravljamo. Danas kada čovjek umre, pojavi se jedan takav populizam da ga je teško svariti, a kada prođe pet dana, zaboravimo da je neko uopće postojao. Pa, neka zaborave čovjeka imenom i prezimenom, ali neka ne zaborave ono što je učinio i da ne zaborave ono što može koristiti za daljnja pokoljenja, a puno toga ti ljudi ostave“, kaže Šarić.

Kamhija Šarić pamti po tome što je cijenio druge ljude, ne samo one koji su svirali violinu nego je pratio i podržavao i karijere drugih, pa među njima i Šarićevu karijeru.

David (Aron) Kamhi rođen je 8. oktobra 1936. godine u Sarajevu. Nakon završene Prve gimnazije, Srednje muzičke škole i Muzičke akademije u Sarajevu, proveo je nekoliko je godina na Moskovskom državnom konzervatoriju “P. I. Čajkovski”,te na Muzičkoj akademiji “Santa Cecilia” u Rimu. Održao je brojne koncerte u BiH i Evropi. Bio je profesor violine, viole i metodike na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu te punih dvadeset godina predsjednik Udruženja muzičkih umjetnika BiH. Od 1993. do 1995. godine bio je član Savjeta Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine za vanjske poslove te savjetnik u Ambasadi BiH u Madridu od 1995. do 1996. godine. Također je bio potpredsjednik Kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva “La Benevolencija” i Jevrejske opštine u Sarajevu te predsjednik Komisije za kulturu sarajevske Jevrejske opštine. Od 1992. do 2016. godine profesor Kamhi je bio hazan (predmolitelj) sarajevske Aškenaske sinagoge. Profesor Kamhi strastveno se bavio istraživanjem kulture i tradicije bosanskohercegovačkih Jevreja, a posebno mjesto svakako zauzimaju njegova istraživanja đudeo-espanjola - jezika bosanskih Sefarda.

U jednom od svojih posljednjih intervjua, koji je u maju prošle godine dao novinarki Edini Kamenici za “Oslobođenje”, Kamhi je ispričao jedan nevjerovatan događaj koji se desio u oktobru 1941., kada je njega, tada petogodišnjeg dječak, te njegovog tek rođenog brata i majku od nacista spasila porodica Fadilpašić.

“Moj brat se rodio 18. oktobra 1941. i majka se prvo krila u nekom Bauer sanatoriju, ali jednog dana, šef te ustanove je rekao da ne može više ostati, da treba izaći, spašavati se. A moja porodica i porodica Fadilpašić su godinama bili prijatelji, majka se pazila sa Fahrijom-hanumom, rođenom Hrasnica, otac s begom Fadilpašićem. I ta je Fahrija-hanuma spasila moju majku. Mi smo prvo bili u Mjedenici, kod porodice Odobašić, muž Sejfo, a Marica mu žena, ali nakon nekog vremena, došao je po mamu, jer je znala dobro njemački, jedan kulturbundovac (to su oni koji su se, tobože, bavili kulturom). Međutim, skočili su svi, i komšije, sve su tu muslimani bili, on se pokupio i otišao, ali je rekao da će opet doći. Onda je Fahrija-hanuma poslala pasažeru, s momkom, zar i feredžu mami, meni fes za glavu i mi smo sjeli u ta kola. Sjećam se dobro, mati mi je rekla: 'Pazi, nisi više David nego Džavid, zapamti to.' Dala mi je čokoladu i došli smo na Banovo, na Staru željezničku stanicu, onda smo ušli u voz za Mostar.”

DAVID VIOLINA

Kamhi je još ispričao da mu je otac bio “crveni” i da ih je u Mostaru dočekala veza koja ih je smjestila kod jedne porodice. Međutim, uskoro su ih Italijani pokupili i odveli u logor Lokrum i na Rab.

“Poslije kapitulacije Italije, brat i ja smo bili u nekoliko dječijih domova i na kraju smo završili u Splitu. Još pamtim trenutak kada smo čuli za oslobođenje. Svi smo onako u odijelima pojurili u more. Ja sam volio skakati sa stijene i odvojio sam se. Odjednom, prilazi mi neki čovjek u partizanskoj uniformi i pita kako se zovem. Nama su u domu rekli da nikome ne vjerujemo i da ne razgovaramo sa strancima. Šutim ja sve dok nije izvadio šaržer iz pištolja i upitao me hoću li da se poigram. Brzo uzmem pištolj, ali i dalje nisam htio pričati. Onda izvadi sliku i pruži mi je. Vidim mamu i nekog čovjeka, a između njih ja, na tuti. Pita me oficir: 'Ko ti je ovo?' Kažem, mama, a ovo, pa pokazuje na čovjeka, ja slegnem ramenima. To sam ja, tvoj otac, rekao je, i tako sam ja poslije toliko godina opet vidio tatu”, ispričao je Kamhi prošle godine za “Oslobođenje”.

PHILLIP WEINER

U in memoriamu koji je napisan dan nakon Kahmijeve smrti, Jahiel Kamhi podsjetio je da je u Sarajevu živjelo puno Jevreja Sefarda s istim imenom i prezimenom. Da bi ih lakše razlikovali, svi su imali neke nadimke. Davida Kamhija svi su znali pod nadimkom David Violina.

“Tako smo ih razlikovali. Međutim, Davida su svakako svi znali u Sarajevu”, napisao je Jahiel Kamhi, koji je planirao da uradi intervju s Davidom za dijasporski portal "Moja BiH". Umjesto toga, ostala je samo njihova konverzacija iz koje ćemo izdvojiti jednu Davidovu rečenicu, koja mnogo govori o ovom uglednom Sarajliji:

“Za nas, Jevreje, naše su komšije uvijek bile svetinja. Poštivali smo se, pomagali i sarađivali jedni s drugima. Pomagali oni nas, pomagali mi njih. A zajedno smo gradili Bosnu i Hercegovinu, a ponajviše Sarajevo.”

I tako, tri mjeseca nakon Davidove smrti, iza njega ne ostaju samo riječi koje liječe nego i djela koja liječe i dušu i tijelo.

VOLJEN, CIJENJEN, POŠTOVAN: David Kamhi je dvanaest puta nastupao za Josipa Broza Tita

David Kamhi bio je jedan od najcjenjenijih muzičkih pedagoga u bivšoj Jugoslaviji, ali i virtuoz na violini. Koncertirao je širom svijeta, a njegovi savremenici pamte ga kao umjetnika koji je od svih muzičara najčešće svirao za Josipa Broza Tita. Kako je sam izračunao, tokom nekoliko decenija pred bivšim jugoslavenskim predsjednikom, različitim povodima i na raznim svečanostima, nastupio je čak dvanaest puta.

Neki svjedoci prepričavali su kako je Tito tokom jedne od posljednjih posjeta Bosni i Hercegovini, u vili "Gorica" u Bugojnu, kada je vidio da među gostima nema njegovog omiljenog muzičara, upitao domaćine Branka Mikulića i Hamdiju Pozderca: "A, drugovi, gdje vam je Violina, zašto njega niste doveli?!" Onda je nastala gužva i brzo je upućen službeni vozač u Sarajevo sa zadatkom da što prije u Bugojno doveze Davida Kamhija.