Javne nabavke u Bosni i Hercegovini i dalje su rak-rana bh. društva. Kroz dosadašnje monitoringe koje radi nevladin sektor uočeno je da predstavnici vlasti na svim nivoima izdvajaju značajna sredstva za medije, a novac najčešće odlazi provladinim medijima. Da je to zaista tako, dovoljno je pogledati preglede realizovanih ugovora koje institucije objavljuju na portalu Javnih nabavki ili na svojim web-stranicama.

U prvih šest mjeseci, prateći samo objave čestitki u ministarstvima Bosne i Hercegovine, uočili smo da su Ministarstvo civilnih poslova BiH, na čijem je čelu ministrica Ankica Gudeljević, i Ministarstvo pravde BiH, koje vodi ministar Josip Grubeša, inače ministri u Vijeću ministara BiH ispred Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), izdvojili nekoliko hiljada maraka za ovu namjenu mostarskim medijima. Čestitkom su počastili Hrvatski medijski servis, "Večernji list", HTV Oscar, Običan radio, ali i nekoliko udruženja koja stoje iza lokalnih hrvatskih portala.

Realizovani ugovori Ministarstva pravde BiH vezani za čestitke u 2021. godini; Izvor informacija Akta

Iako se radi o manjim iznosima, ne treba zanemariti da je i ovo jedan od načina za prikupljanje političkih poena, koji će itekako biti naplaćeni u izbornim godinama. S druge strane, jasno je da se na ovakve slučajeve skoro pa i ne može utjecati, jer se realizuju isključivo putem direktnih sporazuma koji su ograničeni limitom do 6.000 KM.

Neki od realizovanih ugovora Ministarstva civilnih poslova BiH vezani za čestitke; Izvor informacija Akta

Srđan Traljić iz Transparency Internationala kaže za “Slobodnu Bosnu” kako i drugi transparentniji postupci javnih nabavki gdje se troše veći iznosi i gdje se pravi privid konkurencije, na kraju dovode do istog ishoda, a to je da novac za usluge informisanja i reklamiranja uglavnom ide provladinim medijima.

“Kod takvih nabavki, najčešće se postavljaju kriteriji koji nisu mjerljivi, uslovi koji nisu potrebni, a na tendere se gotovo uvijek prijavi jedan ponuđač”, pojašnjava Traljić te dodaje kako je apsurd da najznačajnija sredstva za te svrhe izdvajaju preduzeća iz elektroenergetskog sektora, koja imaju potpuni monopol na tržištu i kojima reklama i nije potrebna.

Ocjenjuje da je finansiranje privatnih medija iz javnog sektora puno širi problem, gdje bi više zakona trebalo mijenjati ako se žele spriječiti političke zloupotrebe. 

Iz svega je sasvim jasno da ćemo i dalje nailaziti na ovakve probleme i zloupotrebe javnih institucija, jer procedure javnih nabavki, s čim se slaže i naš sagovrnik, moraju biti transparentnije i mora se svima omogućiti da dostave ponude pod jednakim uslovima. Ovo, po trenutnom Zakonu o javnim nabavkama, nije moguće, jer nema puno mehanizama da se spriječi favorizovanje podobnih medija.

(E. K.)