Dragan Čović, čelnik nacionalističke Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH), obvezao se. Dugogodišnji političar proveo je veći zadnjeg desetljeća insistirajući da je Bosni i Hercegovini hitno potrebna reforma Izbornog zakona. Očigledno je čak uvjerio nekoliko zvaničnika EU u Sarajevu da, osim ako se presudom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine "Ljubić protiv BiH" iz 2016. godine o imenovanjima u Dom naroda federalnog entiteta ne usvoji novi Izborni zakon, ne mogu se održati opći izbori u zemlji 2022. godine.

To nije istina.

Čović i HDZ BiH su u pravu da je Bosni potrebna izborna reforma, piše za BIRN politički analitičar Jasmin Mujanović.

Ali ništa u tijelu Ustava BiH ili izbornog zakona ne kaže da se, ukoliko se ne provede odluka Ljubić, ne mogu održati sljedeći opći izbori ili provesti njihovi rezultati. Odluka o Ljubiću samo je jedna od brojnih drugih odluka, prvenstveno presuda Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o izbornom okviru u zemlji, od kojih je najznačajnija presuda u slučaju Sejdić i Finci protiv BiH iz 2009. godine.

Odluka Sejdić-Finci, koja se odnosi na nemogućnost bosanskih građana koji nisu dio konstitutivne trijade (tj. Bošnjaka, Srba ili Hrvata) da budu izabrani u državno predsjedništvo, nije primijenjena više od deset godina - a za to vrijeme u Bosni su tri puta održani opći izbori (2010., 2014. i 2018. godine).

S obzirom na to, nejasno je zašto bi neko zaključio da odluka "Ljubić protiv BiH" posebno može spriječiti održavanje sljedećih Općih izbora 2022. godine.

Jedini način na koji bi izbori mogli biti ugroženi je ako bi stranka poput HDZ-a BiH pokušala blokirati usvajanje budžeta i zarobiti novac namijenjen održavanju izbora. HDZ je to već jednom pokušao, ali nije uspio značajno odgoditi lokalne izbore 2020. godine. Takav je manevar u svakom slučaju prije čin političke ucjene nego pravna činjenica.

Veće pitanje su, međutim, hronične dezinformacije koje karakteriziraju pokušaje HDZ-a BiH da provede odluku o Ljubiću - i samo odluku o Ljubiću.

Zajedno uzevši, zbir relevantnih sudskih odluka koje se tiču ​​izbornih zakona u Bosni sugerira se da je postojeći sektaški ustavni režim u zemlji sistematski diskriminirajući i nekompatibilan sa modernim evropskim demokratskim standardima.

Kao takvi, čelnici zemlje moraju približiti Ustav Bosne i Hercegovine s građanskim vrijednostima Evropske unije. Naime, široko liberalno-demokratski okvir ukorijenjen je u jednakim pravima za sve građane, ali praćen i zaštitom za sve relevantne etničke, vjerske ili lingvističke grupe unutar ove politike.

Relevantan regionalni primjer mogao bi biti crnogorski ustav. Član 79 ovog dokumenta postavlja snažnu zaštitu za sve "manjinske narode i druge manjinske nacionalne zajednice", što čak uključuje "pravo na autentično predstavljanje u Skupštini Republike Crne Gore i u skupštinama jedinica lokalne samouprave u koji predstavljaju značajan udio u stanovništvu, prema principu afirmativne akcije", kao i "pravo na proporcionalnu zastupljenost u javnim službama, državnim organima i organima lokalne samouprave".

HDZ BiH, međutim, tvrdi da etnički Hrvati u BiH nisu "manjina", već jedan od "konstitutivnih naroda" u zemlji. Čović i njegovi zaštitnici u susjednoj Hrvatskoj toliko su nepopustljivi u pogledu značaja ovog koncepta da su (neuspješno) vršili pritisak i na NATO i na EU da se pozivaju na izborne zakone BiH i njene konstitutivne narode.

Ali u čemu je zapravo razlika između konstitutivnog naroda i manjine? Još važnije, koja je razlika između građanina koji je pripadnik konstitutivnog naroda i onoga koji nije?

Za početak, u bosanskom ustavu stvarni je izraz "konstituitent". S obzirom na to da ne postoji službeni lokalni prijevod ustava, a "konstitutivni" i "konstituitenti" imaju slično, ali ne i isto značenje na engleskom jeziku, to je i samo po sebi vrijedno. Ali, radi argumenta, pretpostavimo određeni stepen zamjenjivosti.

Izraz se pojavljuje samo tri puta u cijelom Dejtonskom mirovnom sporazumu iz 1995. godine, sva tri puta u Aneksu IV koji je Ustav BiH, ali nikada nije definiran. U ustavu entiteta Federacije zemlje pojam se pojavljuje gotovo dvadesetak puta, ali opet nikada nije definiran; otprilike polovina referenci odnosi se na praksu rotacije među članovima ovih grupa na ključnim vladinim mjestima, dok se druga polovina zapravo odnosi na ugašeni model "Ustavotvorne skupštine" koji se sastoji od predstavnika izabranih na izborima za Skupštinu Republike Bosne BiH 1990 čiji mandat i dalje vrijedi”.

U ustavu drugog bosanskog entiteta, Republike Srpske, taj se pojam uopće ne pojavljuje.

Uprkos nedostatku stvarne definicije u bilo kojem od bosanskih ustava, moglo bi se zaključiti da je termin konstitutivni narod namijenjen prepoznavanju Bošnjaka, Srba i Hrvata kao ljudi jednakog statusa u BiH, čiji je zahtjev za državom i njenom historijom jednak, i koji su, u osnovi, autohtoni u zemlji.

Ovo je savršeno razumna odredba koju treba uvrstiti u ustav države koja je iskusila onu vrstu sektaškog nasilja kakvu je Bosna doživjela tokom 1990-ih. I to treba shvatiti kao koncept koji treba da promovira integraciju ovih grupa jednih s drugima, a tačnije njihovu integraciju u ideju pripadnosti bosanskoj politici.

Jasmin Mujanović je politolog i autor knjige "Glad i bijes: Kriza demokratije na Balkanu“.

K. S.