Tri dana nakon prošlogodišnjih parlamentarnih izbora akademik BiH, profesor mostarskog univerziteta i politički analitičar Slavo Kukić izjavio je da je problematična pozadina pobjede koju je osvojila aktuelna koaliciona vlast, te da ona nije dugog vijeka. Danas, deset mjeseci kasnije, u razgovoru za Dnevne novine akademik Kukić kaže da su njegove procjene i stavovi u vezi sa onim što stoji iza litijske “revolucije” bili utemeljeni i da je previše signala koji bi već danas morali paliti sve moguće alarme uzbuna.

Kako vidite Crnu Goru danas?

Nažalost, danas je izvjesno da su odjeci predizbornog velikosrpskog svetosavskog bančenja uzduž i poprijeko Crne Gore i iznad onih koji su se prije godinu dana mogli pretpostaviti. Jer, oni koji su se na krilima zaluđivanja neuka svijeta o ugroženosti i Srpske pravoslavne crkve i srpskog identiteta u avgustu prošle godine dočepali vlasti, danas u najotvorenijoj formi, i to iz pozicija nositelja najviših funkcija u institucijama državne vlasti, u nebesa dižu i četništvo i velikosrpsku ideologiju. U prilog tome, medu inim, svjedoči sve ono što u svome resoru preduzima ministrica Bratić, ali i još neki iz aktuelne crnogorske vlade, ono što čini novi prvi čovjek Nikšića, o porukama koje svakodnevno šalju simboli “srpskog sveta” i branitelji Draže i četničke ideologije u crnogorskom parlamentu da se i ne govori. Sve u svemu, i previše je signala koji bi kod obična crnogorskog čovjeka već danas morali paliti sve moguće alarme na uzbunu.

Predsjednik Srbije javno saopštava da će početi razgovore sa predstavnicima lokalnih samouprava u Crnoj Gori, počev od Nikšića, gdje je na čelu opštine funkcioner DF-a…

To je zastrašujuće. Zamislite da predsjednik Đukanović pošalje sličnu poruku – da će, recimo, zaobići srbijanske državne institucije i direktno komunicirati s Crnogorcima koji žive u Srbiji kako bi ih zaštitio od neugodnih iskustava kojima su izloženi zbog priznavanja svoga crnogorskog identiteta. Iz predsjedničkih dvora gospodina Vučića bi se, što bi narod rekao, digla i kuka i motika. A on se baš tako ponaša prema Crnoj Gori, međunarodno priznatoj državi s kojom bi odnose morao razvijati na načelima dobrosusjedskog razumijevanja i saradnje.

I time, dakako, na najotvoreniji način priznaje da iza obnavljanja velikosrpske ideologije, slavljenja četništva i dobro poznate priče o Srbiji i Crnoj Gori kao “dva oka u glavi” stoji i sam. Da sve manje respektuje čak i činjenicu da je Crna Gora članica NATO pakta – i da bi atacima na njezino pravo na izbor vlastitog puta mogao vlastitoj državi napraviti “medvjedu uslugu” sličnu onoj koju je koncem devedesetih napravio Slobodan Milošević. No, opijenost “velikim” idejama je u pravilu slijepa i ne mari za cijenu, pa ni onu koju bi zbog njih mogao platiti mali čovjek.

Usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici i dalje je tema broj jedan u srpskim medijima. Crna Gora se optužuje da je srpski narod proglasila zločinačkim, dok se iz vrha srpske vlasti najavljuje zabrana ulaska u Srbiju poslanicima koji su glasali za Rezoluciju…

Srbijanska državna politika prema Srebrenici je i farsična i samoubilačka, ali potvrda teze o ponovnom dizanju nosa sulude velikosrpske ideologije. Bilo bi, naime, logično da Srbija, kap jedan od osnivača Haškog tribunala, poštuje presude toga suda. Nažalost, ona se ponaša upravo suprotno, a pitanje genocida u Srebrenici tome i svjedoči. S druge strane, njezina vladajuća oligarhija svojom politikom sama tjera vodu na mlin nabijanja kolektivne krivice i Srbiji i srpskom narodu. Jer, taj tip krivice nije moguće iščitati ni iz presuda Haškog tribunala, ni iz dokumenata i izjava hrvatskih i bosanskohercegovačkih državnih i političkih zvaničnika, o njoj, na koncu, nema čak ni natruha u nedavnoj rezoluciji crnogorskog parlamenta o Srebrenici.

Naprotiv, rezolucija izričito isključuje bilo kakvu kolektivnu odgovornost srpskog naroda za zločin genocida, za koji je odgovorna jedna ideologija i pojedinci koji su u ime nje zločine činili i osuđuje sve druge zločine na području bivše Jugoslavije koje su činile slične ideologije i njihovi jurišnici.

Ali se, uprkos svemu tome, optužuje Crna Gora… Što je poruka?

Ako se zbog takve rezolucije, koja bi trebalo da bude u funkciji otvaranja procesa katarze, Crnoj Gori na nos nabija nametanje kolektivne krivice cijelom srpskom narodu, ako se njeni parlamentarci, koji su rezoluciju podržali, maltre tiraju po srbijanskim aerodromima, što to može biti nego poruka da Crna Gora mora slijediti naloge Beograda ili će se oni koji se tim nalozima ne povinuju morati trpjeti posljedice. A to je politika koja se u tako otvorenoj formi danas ne može prepoznati čak i kad je odnos Beograda prema BiH posrijedi.

Predsjednik Vlade Crne Gore služi za podsmijeh srpskim vlastima, nazivaju ga “jado”, nije po volji ni partnerima u vladajućoj koaliciji. Dok država tone u ekonomsko beznađe i destabilizaciju, on posjećuje vjerske objekte i obrede, odakle poziva “braću, sestre”, “divni narod Crne Gore” na pomirenje. O kakvoj se osobi radi?

Gotovo s nevjerovatnim graniči da se tako pogubi čovjek iza kojega je doktorat nauka, karijera univerzitetskog profesora, koji je, ako sam dobro upamtio, bio i jedan od najboljih studenata svoje generacije. I koji je, koliko juče, prepoznavan kao jedan od stamenijih boraca za nezavisnu i evropsku Crnu Goru. Jer, iz bosanskohercegovačke perspektive se stiče dojam da je, da se još jednom poslužim narodnom, kako bi dijelom udovoljio svima i svakome, čovjek “polupao lončiće”. Malo bi bio odan “majci Srbiji”, malo sljedbenik Srpske pravoslavne crkve i vjernik veći čak i od patrijarha, malo bi bio promoter evropske Crne Gore i njenog pridruživanja društvu evropskih naroda. A to su, jednostavno, vrijednosti koje su međusobno nespojive u uslovima Crne Gore kao karakterističnog primjera podijeljenog društva posebno. Stoga mu. barem što se njegovog današnjeg kursa tiče, ne proričem dužu političku budućnost A nešto mi se ne čini da bi na tom kursu mogao i istrajati.

Na šta mislite?

Hoću reći, ili će morati prigrliti evropsku Crnu Goru, što je manje vjerovatno, ili će se u najotvorenijoj formi svrstati uz četnikolike spodobe, crnogorske ideologe “srpskog sveta”, što je puno vjerovatnije. U svakom slučaju, logici laviranja po principu “dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane” koje Krivokrapića danas karakteriše, pješčani sat ubrzano curi.

Stotine građana je smijenjeno, ostalo bez posla, zato što se vezuju za prethodnu vlast. Institucije se pune licima koja su iznjedrile litije. Na zidovima javnih ustanova, preduzeća, umjesto crnogorskog grba imamo ikone. .. Čemu ovo vodi? Što ako potraje?

Od parlamentarnih izbora iz avgusta prošle godine dosta intenzivno pratim događanja u Cmoj Gori. I, najiskrenije, vrlo često sam razmjerama te svetosavske političke revolucije i sam zbunjen. “Sječa glava”, recimo, koju u oblasti obrazovanja sprovodi ministrica Bratić ima intenzitet kakav u Cmoj Gori nije upamćen i izvedena je na način da su na pozicije upravljanja procesima u toj oblasti dovedeni isključivo ljudi kneževićko-mandićevske prosrpske političke provenijencije.

Ne treba, potom, ignorisati ni atake na Fakultet za crnogorski jezik i književnost, koji imaju neskrivenu ambiciju progona crnogorskog jezika i ponovno uskrsavanje floskula o crnogorskom kao dijelu srpskog jezika. Ono što se ovih dana, na koncu, događa u oblasti zdravstva, što je proizvod i iste kuhinje i iste logike da se ne govori o progonima u državnoj upravi, sudstvu i tužiteljstvu definitivno zaokružuje sliku bezobzirnosti, koja se nerijetko sprovodi i smaskom opredjeljenjaza Crnu Goru kao dio velike evropske porodice.

Da li se to vidi u EU?

Po onome što uspijevam upratiti, to je sve jasnije i briselskoj administraciji, a posljedice te činjenice već danas osjeća i Crna Gora, jer joj je put prema društvu evropskih naroda a napredovanje na tom putu je djelovalo doista ohrabrujuće gotovo pa zakočen. I sve to nije nimalo ohrabrujuće za Crnu Goru. Dapače, sve to mora biti opomena što bi crnogorski čovjek koliko sjutra mogao doživjeti ne okrene li leđa suludoj velikosrpsko-svetosavskoj ideologiji koja ga gura u prošlost i u propast dakako.

Premijer Krivokapić kleči na spomeniku pripadnicima Ravnogorskog pokreta, a potom izjavljuje da su to “sve naši”, i što prije to shvatimo, prije ćemo se “pomiriti”?

Već sam rekao, a dopustite mi da i ponovim, to je samo još jedan argument u prilog tezi o principu “dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane” koji je premijer Krivokapić prigrlio kao temeljni princip svoga djelovanja, iako, taj princip je spajanje nespojivoga. Kako spojiti partizanski pokret i četništvo, kako izmiriti antifašizam i fašizam? To nije uspjelo nikada, nigdje i nikome. Krivokapićev je problem, međutim, ako time pokušava iz kulture sjećanja istisnuti sve ono što je četnička bratija tokom Drugog svjetskog rata činila. Na koncu, njegov je problem ako time hoće poduprijeti floskule i velikosrpskih kuhinja o četničkom pokretu kao dijelu evropske antifašističke koalicije i Draži Mihailoviću kao prvom antifašisti Evrope. Jer, istorijski fakti su istorijski fakti, i u odnosu na njih nemoćni su svi pokušaju silovanja a po tim faktima Draža i četnički pokret su kvislinzi u službi Hitlerovog i Musolinijevog fašističkog pohoda. I tu je kraj priče, odgovarala vam ona ili ne.

Nova američka administracija pokazuje da SAD ima namjeru da se vrati na Balkan. I predsjednik SAD upozorava da će biti sankcionisan svako ko pokuša da destabilizuje region?

Posljednjih pet godina intenzivno ponavljam da se ključ balkanskog rebusa ne nalazi u Briselu jer je EU konglomerat međusobno nerijetko i nespojivih, posebnih geopolitičkih interesa i da je ta različitost nerijetko kočnica ikakvog smislena rješenja, kamo li pritiska na orijentaciju koja podrazumijeva promovisani sistem evropskih vrijednosti. Ključ rješenja, međutim, može biti u Vašingtonu, u američkoj politici i odlučnosti da Balkan iščupa iz kandži pojačanog euroazijskog uticaja i učini ga dijelom integralnog evropskog civilizacijskog kruga.

Razlozi za takvu odlučnost postoje i vrlo su racionalni. Njih, hoću reći, ne treba tražiti u ljubavi SAD prema Balkanu, njezinim državama i narodima nego u vlastitom interesu. Jer, prepusti li se Balkan u ovom momentu posebno Srbija i BiH, a sve intenzivnije i Makedonija i, prema ovom što se događa danas, Cma Gora Moskvi i Pekingu, u pitanje će doći i čitava strategija koja je postavljena početkom 2000-ih godina, strategija zaokruživanja prostora do Crnog mora kao geopolitičkog prostora NATO alijanse, zbog koje su Bugarska i Rumunija primljene mimo svih kriterijuma prijema novih članica EU. Stoga se iskreno nadam da će Vašington zbog toga pojačati i vlastito prisustvo i uticaj na procese na Zapadnom Balkanu, ali i da će imati snažniji pritisak na briselsku administraciju kako bi u slučaju zemalja Zapadnog Balkana postupila na način kako je postupila i u slučaju Rumunije i Bugarske.