Piše: Đuro Kozar  

Penzionisani general Vojske Republike Srpske Milomir Savčić (62) s razlogom je izbjegao Pritvorski dio Državnog zatvora u Sarajevu i vjerojatno pobjegao u Srbiju, shvativši da bi iza rešetaka mogao poduže ostati. Naime, u Sudu Bosne i Hercegovine počelo mu je suđenje na temelju optužnice koja ga tereti zbog krivičnog djela genocida iz člana 171 (tačka a i b) Krivičnog zakona BiH, konkretno zbog pomaganja i podržavanja ubijanja srebreničkih Bošnjaka u julu 1995. godine. U to vrijeme on je u činu pukovnika komandovao 65. motoriziranim zaštitnim pukom Glavnog štaba VRS-a. Čin generalmajora dobio je u Vojsci Jugoslavije u kojoj je, nakon rata u BiH, bio do penzionisanja 2002. godine.

Šezdeset peti motorizirani zaštitni puk bio je najelitnija i najtrofejnija jedinica Vojske RS-a i po formaciji imala je bataljon vojne policije, diverzantski odred, motorizirani bataljon, jednu tenkovsku četu, laki artiljerijsko-raketni divizion, mješovitu minobacačku četu i pozadinski bataljon – ali puk je rijetko dejstvovao na prvoj crti bojišnice, nego je izvršavao specijalne zadatke, kao što su hapšenja, pritvaranja ili onemogućavanje snabdijevanja gorivom i hranom Holandskog bataljona UN-a u Srebrenici. Ovaj puk bio je kao nacistička SS formacija (Waffen Schutzstaffel) u Drugom svjetskom ratu koja je formalno bila zaštitni odred, a praktično organizacija koja je, pod zapovjedništvom Heinricha Himmlera, provodila arijevsku politiku i sudjelovala u holokaustu.

Pripadnici 65. puka u julu 1995. odvajali su muškarce od žena i djece u bazi Ujedinjenih naroda u Potočarima, a te potresne scene rediteljica Jasmila Žbanić prenijela je na film “Quo vadis, Aida?” koji prati Aidu, prevoditeljicu UN-a i njenu priču u trenutku kad VRS zauzima grad. U tim dramatičnim danima u Srebrenici plan je bio da Bošnjake prethodno zarobe, potom zatvore i po kratkom postupku pogube i zakopaju vojno sposobne muškarce Bošnjake iz srebreničke enklave i na taj način ih uklone kao skupinu. Savčićevi vojnici su mučili zarobljenike, čak i one maloljetne čije su majke uzalud pokušale da ih spasu, govoreći da su to djeca od 14 ili 15 godina. Kad je kao svjedok na suđenju Radovanu Karadžiću u Haškom tribunalu upitan da li je znao za ubijanje 8.000 zarobljenih Srebreničana, Savčić je odgovorio da je njegov puk samo popisao i prevezao zarobljene do Nove Kasabe u općini Milići i da dalje ne zna šta je s njima bilo.

Na unakrsnom ispitivanju haški tužitelj Jullian Nicolls pitao je Savčića prihvata li da su zarobljenici, koje je 13. jula 1995. držao njemu potčinjeni major Zoran Malinić, do 17. jula bili pobijeni. Odgovorio je da to nema veze s njim i Malinićem i dodao: “Prihvatam da smo sve te ljude predali, po naređenju komandanta GŠ VRS-a Ratka Mladića u Bratunac i prigovaram tužiocu zbog toga što mi indirektno prebacuje odgovornost za sudbinu zarobljenih”. Tek poslije intervencije predsjedavajućeg Pretresnog vijeća sudije O-gon Kwona, Savčić je kazao da “sada zna i prihvata” da su zarobljenici bili ubijeni, ali je tvrdio da je to saznao “poslije dugog niza godina”, odnosno tek kad je “ušao u proceduru davanja izjave Karadžićevoj odbrani” i tada imao uvid u određene dokumente. Rekao je da se zarobljenicima 13. jula 1995. na igralištu u Novoj Kasabi obratio komandant Glavnog štaba VRS-a i obećao im da će ići u razmjenu. “Šta sam ja trebao, da gatam šta će biti s njima”, rekao je Savčić.

Indikativno je da su mnogi koji su izravno optuženi za genocid, a poslije i osuđeni, “naknadno saznali o masakru nad zarobljenicima”, ali kad je počeo dokazni postupak tužiteljstva to “neznanje” je iščezlo. Sve je bilo do kraja jasno kad je bivši bezbjednjak VRS-a Momir Nikolić, kao pokajnik, na suđenju generalu Mladiću priznao da je masovno pogubljenje srebreničkih Bošnjaka u julu 1995. bilo organizirano i da su svi koji su trebali to znali. Mladićeva odbrana pokušala je negirati Nikolićev iskaz o tome kako mu je pokretom ruke general nagovijestio da će zarobljenici biti ubijeni, ali Pretresno vijeće povjerovalo je insajderu. Nikolić je, nakon priznanja krivice, osuđen na 27 godina zatvora, ali je pušten na slobodu, premda nije izdržao ni dvije trećine kazne, budući da je dao veliki doprinos međunarodnoj pravdi – i dobio je azil u Švedskoj.

Pored Milomira Savčića, optužnica je podignuta i protiv majora Zorana Malinića koji je zapovijedao Bataljonom vojne policije 65. puka, a živi u Beogradu i nedostupan je pravosuđu BiH. U optužnici se ističe da je Malinić, znajući za genocidnu namjeru, svjesno pružao pomoć članovima udruženog zločinačkog pothvata. Sada je na službenom Beogradu da optužene Savčića i Malinića izruče Sarajevu i pokažu da nisu parking za sve optužene i osuđene Srbe koji, očito svjesni krivice, bježe od pravde.

(Oslobođenje)