Piše: A. Čorbo-Zećo

Mitropolit crnogorsko-primorski Srpske pravoslavne crkve (SPC) Joanikije izjavio je da je poruka da bude ustoličen van Cetinja podmukla i tužna. Čak je napomenuo da je prirodno da on bude ustoličen u Cetinju, a ovakvim stavom dokazao je da Srpska pravoslavna crkva predvodnica problemom sukoba i ratova. 

On kao vjernik morao bi uvažiti činjenicu da ovakvim načinom ustoličenja vrijeđa, čitav  jedan narod – Crnogorce!

Ali, to njima, i politici koja ga podržava, uopće ne smeta, pa ističe kako „ako neće mir, onda će uzeti prokletstvo. Ko neće da uzme mir Božji, uzeće prokletstvo Svetoga Petra. I ja ih upozoravam da ne srljaju na prokletstvo“.

Nikad Crnogorci nisu napadali, no se branili. Tako je i u ovom slučaju, a Joanikije je zaboravio da mnogi znaju sadržaj drugog Memoranduma SANU-a koja u svom sadržaju nimalo ne odstupa od već poznatih velikosrpskih programa ("Načertanije", Srbi svi i svuda, Homogena Srbija...) samo je moderniziran za svoje vrijeme. 

Ponajviše je usmjeren na saniranju štete što ga je velikosrpskom projektu i ugledu Srbije nanijela neuspješna agresija na Hrvatsku i BiH, neuspješno dekonstituiranje Kosova. Za izvršenje ovog memoranduma naglašena je misija Srpske pravoslavne crkve.

Ona je djelovala još 90-tih, i nikada nije stala u rasipanju zla, iako se 'zaklinju' da su 'učinili sve da doprinesu koliko god mogu da ne bude sukoba, svađe i graje ili nečeg još goreg“. I jedno pričaju a drugo rade. Duboko svjesni problema, Crnogorci su spremni na sve scenarije, te se i njihova dijaspora sprema uključiti, problema na dan spornog ustoličenja 4. septembra će biti sigurno, a i sam predsjednik Milo Đukanović jasno je poručio da se nada da on 5. septembra neće morati biti u Cetinju.

Ko nije razumio poruku, a malo je onih koji ne shvataju ozbiljnost problema, mogućnost građanskog rata skoro je neizbježna, pa usijane glave SPC-a trebale bi da znaju da ovo nije 90-ta, da je Crna Gora u NATO-u, ali bit će kasno ako padne krv kapi koja.

Da ne padamo na riječi nego djela, podsjetit ćemo se kako je Srpska pravoslavna crkva (SPC) tokom velikosrpske agresije imala vrlo kontroverznu ulogu. Iako je u početku rata bilo poziva na pomirenje i prestanak sukoba, kako je rat odmicao, SPC je ohrabrivao da se rat nastavi, a da se ono što je u ratu osvojeno održi.

Mnogi predstavnici SPC su javno podržavali srpske vojne i paravojne postrojbe.[Čak je i patrijarh Pavle blagoslivljao Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Željka Ražnatovića Arkana.

Nikada se do danas nisu ogradili od toga. Kada se sve izgubili, uključujući i Kosovo, krenuo je napad na Crnu Goru.

I nije ovo ustoličenje nikakav vjerski mirni skup, već zlo koje se može proširiti i na druge zemlje okruženja. I nikad im dosta. Radikalna struja može da dobije neki momentalni uspjeh, ali je u budućnosti osuđena na propast.
Đukanović je, kako jednom ustvrdi Nikola Čelebić, iz najboljih namjera napravio greške na način da je pomogao Srpsku pravoslavnu crkvu napravio im hram. Smirivao je situaciju, dali smo utočište, papire, državljanstvo, sumnjam da će drugi put ponoviti grešku, jer SPC je definitivno odabrao stranu, ona je zlo i smutnja.

(NAP)