Povijest crnogorske konverzije odista je fascinantna i zavrjeđuje u najmanju ruku serioznu stručnu monografiju. Da ne idemo mnogo u prošlost, bivalo je prelijetanja na „svakoju stranu“. Kad je Đukanović prije nešto više od dvije decenije raskinuo savez s destruktivnom politikom Slobodana Miloševića i preuzeo emancipatorsku političku agendu Liberalnoga saveza, crnogorsko društvo je sa civilizacijske stranputice krenulo ka ostvarenju ideala građanske, multikulturne i sekularne države, članice NATO pakta i do ovoga trenutka prve kandidatkinje za EU. O sijenkama koje su pratile taj proces i pomogle da se s toga puta skrene prije godinu dana drugom ću prilikom.

Za Antenu M piše: Prof. dr Milorad Nikčević

Međutim, za proteklih 20-ak godina neuporedivo je više konverzija bilo u obrnutom smjeru. Primjera progresivnih političara koji su zabasali u desničarski diskurs i prihvatili izdaju zemlje kao politički kredo nebrojeno je. Sjetimo se samo perspektivnoga sekretara Sekretarijata za kulturu iz vremena Marka Orlandića, Miodraga Ćakija Lekića, čovjeka nespornih manira i etikecije, koji je prošao put od Đukanovićevog ministra vanjskih poslova, koji je i prije Đukanovića zagovarao crnogorsko okretanje sebi i vlastitom identitetu, preko Miloševićeva i Koštuničina ambasadora i danas do vječitog kandidata najretrogradnijih, klerofašističkih snaga.

No, povodom najnovijih dešavanja u Crnoj Gori, a s obzirom na važnost funkcije koju ima danas, skrenuću pažnju na još jednoga ideološkog konvertita, direktora Javnog servisa RTCG Borisa Raonića. Nekad viđen u prvim redovima emancipatorskoga pokreta 90-ih, docnije jedan od predvodnika NVO sektora, Boris Raonić prihvatio se danas nezahvalne dužnosti – biti Milijana Baletić novoga režima čiji je jedini cilj obestrviti Crnu Goru i gurnuti je u naručje Aleksandra Vučića i majčice Rusije.

Dok su po cetinjskim trgovima i ulicama u zoru 5. septembra mirni demonstranti rašćerivani upotrebom šok bombi, nezapamćene količine suzavca i protuzakonito uporabljenim gumenim mecima, dok je trajala operacija „čišćenja“ grada od svega što hoda kako bi se ispunio hir Aleksandra Vučića i njegov kandidat ustoličio u Cetinjskome manastriu, Raonićev Javni servis prenio je vijest: „Kako je potvrđeno Televiziji Crne Gore, pucano je NA policiju iz vatrenog oružja, ali bez posljedica...“.

Nakon burne reakcije dijela javnosti da je riječ o lažnoj vijesti koja je izazvala paniku, oglasio se i Raonić, direktor Javnoga servisa koji bi valjda trebao biti profesionalac, zainteresiran za objektivno izvještavanje, a ne propagandistiku. Onima koji su ukazali na opasno izvještavanje RTCG Raonić je poručio: „Poslije interesovanja socijalnih anesteziologa, spin doktora i botova, sjutra odgovaramo na upite oko informacije oko pucnjeva na policiju.“ I ujutro je zaista objavljen audio-snimak u vijesti pod naslovom „Snimak pucnjave NA Belvederu“, uz napomenu da je snimak u pośedu Uprave policije. A ono što se čuje na njemu direktno demantira vijest RTCG objavljenu 5. ujutro da je pucano „na policiju“. Na snimku se doista čuju izvjesne detonacije i pucnji, za koje službeno lice sa snimka nastoji odrediti je li pirotehnika ili vatreno oružje, konstatirajući da bi moglo biti više ovo drugo.

Nakon toga se, međutim, čuje glas starješine koji izgovara: „U slučaju da pucaju na vas, zaštitite se...“ Starješina sa snimka, dakle, potvrđuje da na policiju nije pucano jer da jeste – komanda ne bi bila: „U slučaju da pucaju na vas...“. Objavljujući policijski snimak, Boris Raonić je nedvosmisleno dokazao da je njegova televizija obmanula javnost, šireći lažne vijesti i tvrdnje koje su izazvale nemalu paniku u crnogorskoj javnosti. Preostaje još samo da usnulo crnogorsko tužilaštvo podśetimo da je za takav postupak članom 398 Kaznenog zakona Crne Gore predviđena novčana kazna ili zatvor od jedne godine. Njihova je službena dužnost da hitno pokrenu postupak protiv čelništva Javnog servisa koje je na ovako brutalan način obmanulo javnost i proizvelo paniku i strah kod auditorija.

Oduvijek sam se pitao o čemu razmišljaju najamnici dok broje srebrenjake ili se pak dragovoljno, za neku poziciju i moć, prihvate biti nečije sluge. Pada li im na pamet da je njihov uspon na društvenoj ljestvici skupo plaćen izdajom i da će trajati onoliko koliko bude trebalo onima koji su ih unajmili. Kad obave svoje sramne uloge, odbaciće ih poput pikavca popušene cigarete. Tu povijesnu lekciju Boris Raonić je zaboravio izučiti, zato danas i jeste paradigma sramne crnogorske konverzije i nova inkarnacija Milijane Baletić u službi uspostave Srpskoga sveta.