Glavni lik naše današnje priče je zloglasni četnički vojvoda i nekažnjeni zločinac iz Drugog svjetskog rata Momčilo Đujić.

Đujić je niže razrede gimnazije pohađao u Kninu, a više u Šibeniku, ali nije maturirao jer je iz sedmog razreda otišao na bogosloviju u Sremske Karlovce. Za sveštenika zaređen je 1933. godine i odmah je dobio namještenje u strmičkoj parohiji kraj Knina. Od 1935. godine bio je inicijator, organizator i vođa četničkih udruženja u okolici Knina.

Nakon proglašenja NDH, s grupom četnika razoružao je žandarmerijsku stanicu u Strmici. U ljeto 1941. bježi u Kistanje te blisko surađuje s talijanskim okupacijskim i vojnim vlastima, a potom zaštitnike traži u Nijemcima. U ljeto 1941. godine dolazi na čelo četničkog odreda, od ljeta 1941. godine zapovjednik je puka "Petar Mrkonjić", a početkom 1942. sudjeluje u osnivanju Dinarske četničke divizije, kojoj je vođa, a službeno stvarni komandant postaje tek 1943. godine.

Dana 15. 2. 1942. godine upućuje srpskom stanovništvu proglas kojim poziva na oružani ustanak protiv ustaškog režima i NDH. S Dinarskom divizijom sudjelovao je u nizu akcija protiv partizana. Pod njegovim su zapovjedništvom četnici počinili mnoge zločine nad hrvatskim stanovništvom. Krajem 1942. i početkom 1943. godine Đujić je sa svojim četnicima počinio pokolje po selima Gata, Tugare, Cista, Gornji Dolac, Zvečanje, Dugopolje, Štikovo, Maovice, Otavice, Vinalić, Kijevo i Garjak.

U selu Kosovu kod Knina formirao je i sabirni logor, koji su nazivali "srpskim Jasenovcem", a čije su žrtve najviše bili Srbi antifašisti.

Okružni komitet KPH za Knin u svom izvještaju od 18. oktobra 1943., upućenom Pokrajinskom komitetu KPH za Dalmaciju, između ostaloga, navodio i ovo: „Đujić u čuvenom Jasenovcu ne prestaje da ubija. Zadnjih dana ubio je 15 osoba. Ali ni to ne pomaže".

Đujić je izmislio spravu za mučenje, nazvanu „popovo bure". Bila je to velika bačva, okovana čeličnim obručima i sa svih strana izvana nabijena dugim ekserima tako da su oštrice eksera bile iznutra. U bure bi se zatvarao logoraš i zatim kotrljao niz strminu kraj crkve Lazarice. Na taj način ekseri su sa svih strana probadali logoraša, te su mnogi prilikom tih koturanja iskrvarili i umrli.

Povremeno je održavao veze i suradnju s vlastima NDH, od Velikog župana u Kninu Davida Sinčića primao je pomoć u novcu, hrani i drugim ratnim potrebama, a skupa s ustašama sudjelovao je i u zajedničkim borbenim akcijama.

Zahvaljujući pokroviteljstvu njemačkih vojnih snaga, koje plaćaju i naoružavaju Đujićevu Dinarsku diviziju, na širem području Knina te krajem ljeta 1944. godine komanduje snagom od oko 6.500 četnika.

Ovakvo stanje vlastima NDH izrazito smeta, te ustaški poglavnik Ante Pavelić, za vrijeme posjete Adolfu Hitleru u Istočnoj Pruskoj 18. septembra 1944. godine traži da njemačke snage prestanu podržavati četnike i po mogućnosti ih razoružaju, ili barem ne smetaju vlastima NDH u njihovom razoružavanju.

Hitler ne daje odlučan odgovor, te Ministarstvo unutarnjih poslova NDH upućuje 6. oktobra 1944. godine tajnu okružnicu svim velikim županima, u kojoj se govori: "Hrvatsko državno vodstvo gleda u četnicima pogibelj za obstanak Hrvatske države i namjerava četnički problem rješiti razoružavanjem četnika. Dosljedno tome jest prekid suradnje njemačkih oružanih snaga sa četnicima u Hrvatskoj, koji se imade provesti sistematski i postepeno. Svako podupiranje u kojem god obliku mora odmah prestati. Gdje mjestne prilike traže pomoći ustaše kod provedbe razoružanja.

Prvenstveno treba razoružati srbske četnike. Pri ovome valja postupati sistematski i postepeno tako, da oni koji se bore kao i prije na njemačkoj strani protiv komunista mogu ostati kod svojih prijašnjih zadaća što dulje je moguće. Predviđena osnova glavnog zapovjedništva četničkih jedinica, ne smije se ipak pustiti iz vida".

No, njemačke oružane snage oslanjale su se na četnike do samog kraja rata, te upute iz tajne okružnice nisu imale osobiti učinak.

U nekoliko navrata se snage NDH sukobljavaju s četnicima kao deklariranom "pogibelji za obstanak Hrvatske države"; te tako krajem 1944. godine ubijaju u Zagrebu oko 40 pripadnika Ljotićevih snaga koje se iz Srbije povlače prema Sloveniji, te veću grupu četnika u Kostajnici. Jači udarac Đujićevim snagama nanose partizani u borbama za Knin u decembra 1944. godine, gdje njemačke, domobranske i četničke snage bivaju odbačene od Knina, a sama Đujićeva Dinarska divizija ima oko 800 mrtvih i ranjenih.

U decembru 1944. godine uz odobrenje Ante Pavelića, Đujić prebacuje Dinarsku diviziju preko Hrvatskog primorja i Istre u Sloveniju, pri čemu četnici čine brojne zločine nad Hrvatima, ubijajući, pljačkajući  i paleći kuće.

U maju 1945., u okolini Soče, predaju se zapadnim saveznicima. Momčilo Đujić je uhapšen i zatvoren u logoru Eboli u Italiji, nakon čega se prebacuje u SAD i Kanadu gdje nastavlja djelovati kroz velikosrpsku organizaciju „Ravna Gora“.

Godine 1989. dodijelio je titulu četničkog vojvode Vojislavu Šešelju.

Tada je poučio Šešelja, porijeklom Hrvata iz okoline Ravnog, a nekedašnjeg sarajevskog profesora, „neka izgna sve Hrvate, Albance i ostale strane elemente sa svetoga srpskog tla“!

Đujić se obećao vratiti iz izbjeglištva u "otadžbinu", samo ukoliko Šešelj uspije „očistiti Srbiju sve do posljednjeg Jevreja, Albanca i Hrvata".

Pop Đujić je titulu vojvode  Šešelju oduzeo 1998. godine, nakon što je Šešelj počeo surađivati sa Slobodanom Miloševićem.

Đujić, kao četnički "nadvojvoda" novčano je podupirao četnike koji su početkom 1990-ih ratovali u BiH i Hrvatskoj, te ih ohrabrivao slanjem četničkih odlikovanja i proglašenja vojvodama.

SFRJ nije uspjela od SAD ishoditi izručenje Momčila Đujića, iako je izručenje tražila više puta, a također ni Republika Hrvatska nije uspjela u tome, iako ga je teretila za ubistva najmanje 1.500 osoba na području od Knina do Šibenika i Otočca.

Đujić je umro kao slobodan čovjek 11. septembra 1999. godine u Chicagu.

Tog i takvog popa Đujića slave samo neznalice ili pak dobro upućeni, a neki od njih hvale se i tetovažama s njegovim likom.

(SB)