VIKTOR IVANČIĆ: “Današnja Hrvatska ne vrijedi ni kapi krvi koja je za nju prolivena, ratovalo se …”

„Najkraći opis današnje Hrvatske glasio bi da je ona takva da ne vrijedi ni kapi krvi koja je za nju prolivena – ratovalo se uglavnom zato da bi se kralo", kaže Ivančić.

  • Regija

  • 16. Sep. 2021  16. Sep. 2021

  • 2

Jedan od suosnivača Feral Tribunea i njegov glavni urednik Viktor Ivančić – kolumnist, polemičar i autor, jedan od istaknutijih disidenata prema hrvatskoj političko-ekonomskoj stvarnosti posljednjih 30-ak godina, pristao je na ovaj intervju, po prvi puta u svom dosadašnjem radu na inicijativu neke političke opcije.

U razgovoru je ponudio svoje viđenje rezultata „projekta hrvatske samostalnosti“, mišljenje o odnosu ratova 90-ih i privatizacijske devastacije društvene imovine koja ih je pratila, te otkrio kako nalazi inspiraciju, motivaciju, i što misli o potrebi za otporom i borbom protiv aktualnog stanja, neovisno o „snazi neprijatelja“ ili „šansama za uspjeh“.

Viktore, hvala što ste pristali na ovaj razgovor za relativno neobičan kanal. Da odmah na početku razjasnimo: možemo li ovo nazvati "ekskluzivom"? Jeste li već razgovarali, davali izjave, a kamoli intervju na incijativu i za web-stranicu neke političke opcije? Kad smo kod toga, da i ovo odmah apsolviramo – sinekure nemamo, niti bi vam ih nudili.

… niti bih ja nešto takvo prihvatio. Teško da uz bilo što vezano uz mene ili moj rad možete koristiti termin „ekskluziva“. Bilo bi pomalo bizarno. Dovoljno sam udobno marginaliziran, barem se nadam, da takva vrsta pompe nema smisla. Ali točno je, prvi put dajem intervju za portal neke „političke opcije“. Samo po sebi to ništa ne znači. Ja jesam odurni ljevičar, vjerojatno bih bio i komunist da je takvo što još moguće, poštujem Radničku frontu ili npr. Novu ljevicu, ali ne bih mogao svoje svjetonazorske hirove, a pogotovo djelovanje, uklapati u bilo kakve stranačke propozicije. Osim toga, bavim se kritikom, i to onom vrstom kritike koja nije konstruktivna – iskreno govoreći, prema tzv. konstruktivnoj kritici uzgajam najdublje sumnje – i nemam naročitog dara za dio priče u kojemu se „nude rješenja“, na što su stranke zbog nekih razloga sebe osudile. Jedna od ljepših strana moga posla je što ti daje mogućnost da nemaš obzira prema političkoj pragmi. Pragmatičnost je vid samozarobljavanja na koji teško pristajem, koliko god to ponekad djelovalo „odgovorno“ i „razumno“. U stanju sam dakle pisati o politici, ali ne i baviti se njom u iole operativnom smislu.

Od pokretanja Feral Tribunea do danas proveli 30-ak godina kao novinar, kolumnist, polemičar i autor. Kakvu Hrvatsku pamtite u "olovnim 90-ima'', u vremenu kada Feral svojim radom zarađuje notorni porez na šund, mirnodopsko vrijeme tek nastupa, a kakvu vidite kada se osvrnete oko sebe u ovo kasno ljeto Druge Godine Covida? Što je isto, što nije u državi Hrvatskoj - na bolje i(li) gore?

Najkraći opis današnje Hrvatske glasio bi da je ona takva da ne vrijedi ni kapi krvi koja je za nju prolivena. Bila je to klasična promašena investicija, u gotovo svakom pogledu. Sve one slavne tlapnje o državnom suverenitetu, o nacionalnom samoostvarenju, o demokratskom oslobođenju, o kulturnoj emancipaciji i slično, danas, kada smo nakon tridesetak godina u prilici evidentirati njihovu konkretnost, dakle nekakav realan život tih fantazija, pokazuju se kao najobičniji bofl. I to bofl prodan po najskupljoj cijeni. Što bi se reklo: džaba se krečilo! Zbog toga se i dalje inzistira na mitološkom govoru o „državi“ i svemu što je uz nju vezano, dok se jezik lišen sakralnog ugođaja, jezik koji uzima u obzir suhu realnost, automatski otpisuje kao neprijateljski. Ako je, dakle, Hrvatska na samome početku devedesetih bila zamišljeni promašaj – promašaj romantično „sanjan od stoljeća sedmog“ i tome slično – onda je ona danas dokazani promašaj, projekt koji izdiše pod teretom ostvarenih ideala.

To je neka vrsta licence za kontinuiranu regresiju. Kada već spominjete medije, moram primijetiti da su u „olovnim devedesetim“, kada je onih par slobodarskih novina trpjelo žestoke udare režima, od sudskih tužbi do nadzora tajne policije, prilike faktički bile povoljnije nego danas. Samo što se sistem usavršio u samozaštitnom pogledu, pa je nasilje bolje prikriveno. Aparat je efikasniji i utoliko što ostavlja manje krvavih tragova. Danas je, kao što znate, neusporedivo teže nego devedesetih pokrenuti radikalno kritičke pogone kakvi su bili Arkzin ili Feral, čiji se utjecaj nije mogao zanemariti. Ako i jesu mogući, danas bi takve medije čekala strukturalno zajamčena nevidljivost, sudbina sasvim bliska obitavanju izvan društva.

Donekle vezano uz gornje pitanje; "Knjigu Postanka" suvremene Hrvatske 2021. možemo analizirati i tumačiti iz bezbroj kuteva, perspektiva itd. Međutim, postoje dva materijalno utvrdiva "korijena" koji – prvo simbiotski, zatim paralelno, a nakon završetka jednog, drugi nastavlja punom parom samostalno – u velikoj mjeri utemeljuju ono što će "Hrvatska postati“, a to su ratovi 90-ih sa jedne strane, a tzv. pretvorba i privatizacija sa druge. Terminologijom koja danas nije naročito popularna u „javnoj sferi“, ovaj potonji, ekonomski proces nazivamo i restauracijom kapitalizma.

Gledajući danas, iz perspektive i vremenske distance te pripadne "naknadne pameti", koji od ta dva fenomena smatrate pogubnijim, štetnijim, dugoročno otrovnijim po stanje onog na što nam tzv. država liči danas, a Prvi Predsjednik bi možda nazvao "zdravljem hrvatskog bića"? Ili kraće rečeno – koji rat nas je više osakatio, Domovinski ili Imovinski? Ili je, možda, riječ o retoričkom i suvišnom pitanju obzirom na gordijski čvor suvremene hrvatske povijesti?

Nacionalizam i kapitalizam su savršeno usklađeni. Doduše, nacionalizam je adaptibilan i u stanju je prilagoditi se svakom poretku. No, u našim konkretnim prilikama nastup je bio toliko sinkron da se po mome mišljenju može govoriti o jednom te istom zlu. Ratovalo se uglavnom zato da bi se kralo. Velika pljačka narodne imovine obavljena u vrijeme najžešćih ratnih okršaja nije bila nikakva neželjena posljedica rata – nešto što je tobože prošlo „ispod radara“, jer smo imali „važnija posla“ i nismo obraćali pažnju na devijacije u pozadini – nego dio generalne strategije, jedna od ključnih operacija u pothvatu „oslobađanja domovine“. Inducirano domoljublje, kao neka forma kolektivnog mazohizma, itekako je pospješilo taj kriminalni proces: najvažnije je da „imamo Hrvatsku“, makar ostali bez onoga što smo imali dok Hrvatsku imali nismo. Nacionalizam je tako bio nezaobilazni alat kapitalističke uzurpacije. U jednom davnom tekstu sam cijeli taj paket nazvao prvobitnom akumulacijom gadosti.

Pritom treba imati na umu da je tipično obilježje balkanskih nacionalizama skoro neprikrivena samodestruktivnost. Ovdašnji ideolozi imaju najmanje milosti prema narodima u koje se zaklinju, nacionalizam kakav oni potiču je u najdubljoj osnovi protunacionalan. Na to upućuje i ideološka formulacija obogotvorene države, koja je nekakav mistični entitet radi kojega narod mora biti spreman podnijeti najveće žrtve. Pa se onda čini zaista sve da te žrtve budu maksimalne. A tko može posijati više žrtava od kapitalističkih guzonja i uzurpatora javnog dobra? Uopće nije čudno što se takvi likovi veličaju državotvornim epitetima. Za Todorića su, dok je još bio živ, vodeći mediji pisali da „pokreće Hrvatsku“; ne dakle da ostvaruje enorman profit, ili da mizerno plaća radnice, ili da stanuje u dvorcu s četrdeset soba, nego da „pokreće Hrvatsku“. Iza toga se krije tragična kružna putanja hrvatskoga domoljublja: sve podrediš želji da imaš svoju državu, a državu želiš zato da bi je uništio, odnosno zato da bi je izručio šačici predatora koji će cijeđenjem države i državljana napuniti džepove.

Čak i kod laika, ljudi koji po vlastitom nahođenju "ne prate politiku", ili jednostavno ljudi koji su se iskopčali iz programa, postoji nekakav, često nedefiniran ali jasno prisutan, osjećaj o tome kako blago rečeno "stvari ne idu u dobrom smjeru". Od lokalne polit-ekonomske situacije do globalnih problema - klimatskih, zdravstvenih, geopolitičkih - razloge za optimizam uglavnom nalaze tek oni sa redovnim pristupom kvalitetnom kokainu.

Uz pretpostavku da ni vi ni ja ne pripadamo u potonju skupinu, što mislite ne samo o "stanju stvari", nego i o izgledima ljudi (generalno, ljudi en masse) da se iskobeljaju iz postojećeg sranja? Imate li neki savjet za naše čitatelje koji možda osjećaju razumljivu dozu defetizma, demotiviranosti i sličnog?

Nemam nikakav savjet, naravno. Sve što mogu reći je da nije najgora stvar na svijetu biti neposlušan. Oduprijeti se matici i zaplivati protiv struje. Organizirano, dezorganizirano, planski, neplanski, grupno, pojedinačno, kako god… To što se izgledi na uspjeh ne čine naročitima nije razlog za odustajanje, jer eventualni uspjeh nije jedini smisao otpora. Pobuniti se, ne dati se utjerati u tor, između ostaloga znači voditi smisleniji i dostojanstveniji život. Razni su zloćudni „izmi“ protutnjali ovim prostorima, ostavljajući iza sebe ruševine, ali baš svaki od njih se hranio oportunizmom.

Ponovno nastavno na gornje pitanje – kako se vi osobno nosite sa "životom, kao takvim", s obzirom na sve navedeno a još više sve ono čega se nismo ni dotakli ovom prilikom? Pitanje vam primarno upućujem iz "čisto ljudske" perspektive, ali i s obzirom na vaš rad, pisanje itd. i kao autoru. Imate li nekih savjeta ili anegdota iz osobnog iskustva: o pronalasku motivacije, nošenju sa svijetom, njegovim paradoksima i zločinima političke ekonomije, ili samo ustrajanju u vašem konkretnom, autorsko-kreativnom radu kroz vrijeme i uvjete kojima svjedočimo?

To s motivacijom je vrlo komplicirano… U svakom slučaju, u ovim godinama mnogo više vremena trošim na motivaciju nego na realizaciju. A motivirati se obično znači pokušati se dovesti u stanje da ti se pisanje ne gadi, ili barem da ti se gadi manje nego obično, što je sve teže. To je stalna bitka s osjećajem besmisla, utoliko neugodnija kada od pisanja živiš. S druge strane, ja zaista volim novinarstvo – uključujući onaj drevni, patetični i napušteni ideal prema kojemu ono ima biti u službi istine i pravde - i ne ostavlja me ravnodušnim generalno srozavanje moje profesije u servilnost. Zahvaljujući medijskoj industriji i mreži lojalnosti koju ona usvaja sama je bit tog zanata ozbiljno deformirana, premoćni dio novinarskog korpusa danas je pretvoren u servisnu službu onih koji vladaju. Jedini profesionalni motiv koji čovjek u takvim okolnostima može imati je da razbije nešto posuđa u toj golemoj sali za služinčad.

(Radničkafronta.hr)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 2

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...