Piše: VLADU VURUŠIĆ

Zoran Milanović otišao je u New York kao predsjednik Hrvatske, a čini se da se s tog putovanja vraća kao pridruženi član Predsjedništva BiH ili barem s takvom nominacijom.

Milanović je u SAD-u zabavno, kako on to zna, spuštao Vučiću i Vulinu i "sekirao" ih, a onda se, želeći kontrirati razmetljivom Željku Komšiću, zanio i spustio na vučićevsko-vulinovsku razinu. "Ja sam rekao da sam predsjednik Hrvatske, predsjednik hrvatskih građana, Hrvata, pa na neki način i onih Hrvata koji žive u Bosni i Hercegovini", izjavio je u zanosu Milanović. To je izazvalo šok i nevjericu jer se protumačilo kao proširenje njegovih ograničenih predsjedničkih ovlasti na Hrvate u BiH koji su mu, podsjetimo, na predsjedničkim izborima udijelili možda tek jedan usputni postotak glasova, uglavnom oni koji na birališta nisu ponijeli naočale ili su iz Travnika potegli u Visoko pa "zamantali" od umora.

Dok Balkanom lebdi i prijeti avet Vučićevih triju duhova prošlih ratova "srpskog sveta", sada nas je dočekao i "Milanovićev svet". Aleksandar Vučić sebe tragikomično predstavlja voždom svih Srba, traži da ga svi Srbi iz drugih država regije slušaju kao svog predsjednika te žive život njegove Srbije i zatvore se u stanovita geta daleko od života i društva država čiji su građani.

I sam Milanović precizira opasnosti od "srpskog sveta" kao velikosrpske ideje, a onda izlane izjave koje diskreditiraju Hrvatsku, idu na volej preko Dunava, tješe Milorada Dodika i kvare odnose s BiH. On bi trebao ući u rutinu Georgea Costanze iz "Seinfelda", koji je zaključio da mu prva replika u razgovoru ide u korist, ali ako ga ponese i nastavi - sve upropasti, pa je dokučio da nakon prve uspješne replike zašuti. Milanović bi trebao oslušnuti taj savjet.

Zašto nas Milanović vraća u vremena Franje Tuđmana koji se kitio titulom "predsjednika svih Hrvata" i Kolinde Grabar-Kitarović, predsjednice "Hrvata i Hrvatica"?