Piše: Dragan MARKOVINA

Najveća nesreća koja se Hrvatima u Bosni i Hercegovini dogodila jeste ona da ih je svojevremeno Franjo Tuđman uvjerio u to kako je on “Predsjednik svih Hrvata”, što je uostalom i pisalo na plakatu s njegovim likom uoči prvih višestranačkih izbora. Sve ono što se dogodilo nakon toga, u čemu je bilo puno više ružnih, nego lijepih stvari, vuče korijen iz tog tragičnog nesporazuma, odnosno činjenice da su povjerovali u to kako je njihova domovina Hrvatska, a ne Bosna i Hercegovina, koja je u ratnim godinama doživljavana kao provizorij koji će se brzo dokinuti, a oni se pripojiti Hrvatskoj. Nije začuđujuće što je sam Tuđman u svojim nacionalističkim tlapnjama i s potpunim nepoznavanjem i nerazumijevanjem Bosne i Hercegovine koju je vidio kao podijeljenu još od ranih šezdesetih godina, tako nešto propagirao i na tome radio. Ono što istinski čudi jeste to što su ljudi kojima BiH jeste domovina i koji je savršeno dobro poznaju i razumiju, pristali na tu priču i radili na njenom ostvarenju, a sve zbog toga što su povjerovali da je moguće.

Ako postoji pak nešto dobro što se dogodilo nakon rata, to je činjenica da danas doista nitko od stranaka s hrvatskim predznakom ne dovodi u pitanje Bosnu i Hercegovinu kao državu. Tim je tužnija nemogućnost dogovora u Federaciji, ne samo oko Izbornog zakona nego oko cjeline funkcioniranja entiteta i države, budući da ta nemogućnost osnažuje besmislenu suštinsku koaliciju Čovića i Dodika. Koja postaje sve problematičnija zbog očitog novog vala srpskog nacionalizma koji na svaki mogući način pokušava iznova dovesti u pitanje granice i funkcioniranje susjednih zemalja, među njima primarno Crne Gore i Bosne i Hercegovine.

No, da se vratim na izvornu temu. Nije nimalo slučajno što je Zoran Milanović upotrijebio baš tu Tuđmanovu sintagmu o tome da je on predsjednik svih Hrvata, budući da je čovjek osvjedočeni tuđmanovac. Niti je tu bitan tok rasprave o tome koliko je dobio glasova u Bosni i Hercegovini te povlačenje paralele s brojem Komšićevih glasova među Hrvatima. Da, Milanović jeste formalno u pravu kad kaže da jeste predsjednik svih ljudi koji imaju hrvatsko državljanstvo, međutim, svakome je jasno da on to nije zbog toga rekao. Uostalom, u jednakoj mjeri je predsjednik svih građana Bosne i Hercegovine, pa tako i Hrvata u toj zemlji u jednom času Željko Komšić, u drugom Milorad Dodik, a u trećem Šefik Džaferović. Drugim riječima, ovdje se ne radi o formalnostima i raspravama oko njih, nego o suštinskoj političkoj poruci i Milanovićevoj namjeri da izaziva tenzije. Čime na koncu opet dolazimo do njegove nekonzistentnosti u politici. Jer, ako s jedne strane s pravom zamjera Vučiću na uplitanju u unutrašnje odnose u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, a potom radi to isto, ispada potpuno nevjerodostojan. Isto vrijedi i za zamjerke Željku Komšiću na antagonizirajućoj retorici i dizanju tenzija, dok on radi potpuno istu, pa čak i goru stvar jer nastupa s pozicije predsjednika susjedne države.

ILUZIJA

Pisao sam već više puta o svemu ovome, ali ne škodi ponoviti. Ako ozbiljan broj Hrvata u zemlji ima osjećaj da su im suspendirana politička prava, a očito ima, o tom se treba smireno i ozbiljno razgovarati i nastojati to pitanje riješiti. Međutim, svaki Milanovićev potez ili izjava ovog tipa, kojih ne nedostaje, a koji istovremeno stvaraju iluziju da će Hrvatska riješiti sve probleme ljudi koje patronizira u zemlji koju uopće ne doživljava ravnopravnom, čine rješavanje tog problema sve daljim i težim. Preostaje samo pitanje radi li to Milanović namjerno ili nesvjesno, no odgovor na njega, kakav god on bio, neće promijeniti ništa u posljedicama takvog djelovanja.

(Oslobođenje.ba)