Piše: Ćamir DURAKOVIĆ

Nebrojeno puta sam ustvrdio, a svakodnevica me nije demantirala, da je ovdje sve moguće, osim bilo čega normalnog, poštenog, opće/dobrog, zajedničkog, čestitog, lijepog ili makar pristojnog. Neke stvari, ipak, treba ponavljati da bi se izbjegle sve postojeće zablude i teorije zavjera, ali i fatalizmi kojima smo skloni.

Zaglušujuća je tišina... ne javnosti, jer toga nema, kao što nema ni institucija koje bi morale reagirati na krivotvorenje historije, otvoreni šovinizam, nepatvoreni fašizam, ksenofobično divljaštvo, etnički motivirano mentalno nasilje, očiglednu zloupotrebu položaja i funkcija, nesumnjivo sumnjivu potrošnju i rasipanje budžetskih sredstava na javnim radovima, nekoliko puta precijenjene kilometre takozvanog autoputa, svakodnevna poskupljenja... A u zemlji se naporedo odvijaju procesi unutrašnjeg rastakanja, podizanja bisti „herojima otadžbinskog rata“, upućuju „zamolnice“ za nešto što je završeno prije bezmalo petnaest godina, smiruje narod uvjeravanjem da će se sve srediti... jer, za rat, a ta se prokleta riječ u zadnjih nekoliko mjeseci tako često i lahko povukla, ipak treba dvoje.

Na spoljnopolitičkom planu, ako takvo šta možemo i zamisliti, od dvije zemlje sa kojima imamo državnu granicu ni sa jednom nismo u dobrim odnosima, sa izvjesnom tendencijom pogoršanja. Osim činjenice da su i do sada kontakti bili svedeni samo na najavljene i nenajavljene selektivne posjete državnih predstavnika respektivnim etnički čistim posjedima u BiH čime su više srozali sebe, svoje položaje i funkcije predstavljajući se etničkim pokroviteljima i feudalnim zemljopretendentima te uzvratne posjete predstavnika kvislinških snaga i izvršilaca poslova u BiH, ozbiljnije komunikacije na nivou predsjednika/predsjedništava država ili makar, ministara vanjskih poslova, nije ni bilo. 

Politički subjekti na sceni nemaju rješenje za stanje i situaciju u našoj zemlji. Štaviše, ovo je kulminacija dugogodišnjeg zanemarivanja, ohrabrivanja i toleriranja odnosno "pusti, proći će" politike. Neće proći. Kao što se BiH nije odbranila sama nego su je odbranili patrioti koji se nisu dijelili u stranke nego su se, u velikoj mjeri, samorganizirali i stali na branik, čak ne ni domovine nego svojih kuća, majki, žena i djece. Bez puno pretjerivanja, moglo bi se reći da su tada svi bili politički nezavisni i da ih je ujedinila zajednička nevolja.

Ni stranci u BiH neće učiniti ništa čime bi sebi uskratili mogućnost da uz manje rada zarađuju više. To znači da neće predložiti nijedno brzo i učinkovito rješenje bilo kojeg gorućeg problema, neće se angažirati aktivnije i intenzivnije nego do sada, ako i toliko, neće izaći iz okvira zacrtanih insistiranjem na dogovoru domaćih političara i neće raditi za onoga ko ih ne plaća.

U tom smislu, svaka agresivna retorika, koliko god primitivna, huškačka i uvredljiva bila, svako uslovljavanje i blokiranje, svaki akt koji zateže tenzije i nerve do granice pucanja... dobrodošli su i jedvadočekani i od predstavnika međunarodne zajednice hvalevrijedan i pozdravljen doprinos njihovom ostanku u BiH, sa svim beneficijama koje im boravak u ovoj zemlji osigurava: od nesekiranja za posao preko uživanja u turističkoj, kulturnoj i zdravstvenoj ponudi do enormnih primanja koja ne mogu dobiti nigdje drugo.

Krajnje pojednostavljeno, nisu oni ovdje došli da rješavaju naše probleme nego da zarade... Manje je bitno, ako uopće, na koji način, od koga i kako. Jedino što je zaista bitno je - koliko.

Gdje je onda rješenje? U buđenju i samoorganiziranju građana, patriota i domoljuba i njihovom suprostavljanju unutrašnjoj i vanjskoj agresiji i zlu u koje sve brže i dublje tone ova, zaista, napaćena zemlja. Ovaj put, hvala Bogu, ne oružjem nego olovkom…

(Politički.ba)