Piše: SENAD AVDIĆ

Suđenje Draganu Vikiću, ratnom komandantu Specijalne jedinice Armije BiH, Jusufu Pušini, bivšem ministru MUP-a BiH, te pripadnicima Armije BiH Nedimu Uzunoviću i Mladenu Čivčiću za ubistvo osam pripadnika JNA u aprilu 1992. godine ušlo je u šestu godinu i još mu se ne nazire kraj, odnosno prvostupanjska presuda. Tužiteljstvo i odbrana su u dosadašnjem toku suđenja izveli više desetina svjedoka iz čijih je iskaza, kao i dokumenata koji su predočeni u sudnici moguće prilično pouzdano rekonstruirati šta se dešavalo ratnog aprilskog popodneva 1992. unutar i ispred zgrade Doma policije gdje su pripadnici JNA pobijeni. Nema dvojbi da je vojnike zarobljene na Dobrinji u Dom policije doveo Davor Matić, zvani Mišo Žmiro, da ih je strijeljao Nedžad Herenda, zapovjednik parapolicijske grupe "Ševe" kao i da su leševe odvezli i zapalili pripadnici jedinice pod komandom Jusufa Prazine. Tužiteljica Vesna Ilić tereti Dragana Vikića da je kao nadređeni znao, ili mogao znati za uklanjanje tijela ali da nije poduzeo ništa da to spriječi, prijavi nadležnim tijelima i kazni počinitelje, dok je Jusuf Pušina optužen jer se složio sa uklanjanjem tijela ubijenih pripadnika JNA i propustio da učini sve da počinitelji budu kažnjeni.

Postoje, međutim, i dalje određene nepoznanice koje treba rasvijetliti i rastumačiti, bez kojih istina o ovom zločinu ne može biti kompletna. Te se nejasnoće prije svega tiču funkcioniranja paralelnog sistema rukovođenja policijskim i sigurnosnim aparatom na početku rata, pa i tokom njegovog cjelokupnog trajanja. Jer, očigledno je, znalo se to i prije suđenja za Veliki park, da su pored legalnih policijskih struktura, personaliziranih u čelnim ljudima kakvi su bili Vikić i Pušina, funkcionirali i drugi sistemi rukovođenja, stranački, paradržavni, polulegalni. Iz takvog miljea došao je vjerovatani ubica vojnika JNA Nedžad Herenda i jedinica "Ševe" na čijem je čelu bio. Herenda se, kao smo već pisali, duže od dvadeset godina nalazi u Holandiji koja ga ne želi izručiti pravosuđu BiH. Prema dosta pouzdanim izvorima iz Haškog Tribunala on je izveden iz BiH krajem 90-ih godina prošlog stoljeća nakon otmice i atentata na njega koji su izvedeni u režiji tajne bošnjačke policije AID. Herendu je Tužiteljstvo u Haagu pripremalo kao jednog od ključnih svjedoka protiv Alije Izetbegovića protiv kojeg se tih godina uveliko pripremala optužnica za ratne zločine. Rad na optužnici je prestao nakon njegove smrti u jesen 1999. godine, što je potvrdila i glavna tužiteljica Carla del Ponte.

ZLOČIN U PRISUSTVU POLICIJE 

Uz Nedžada Herendu u sudnici su mnogi svjedoci pominjali i vezivali ime Asima Dautbašića, jednog od čelnih ljudi Sektora državne bezbjednosti MUP-a BiH koji se u vrijeme zločina nalazio u zgradi Doma policije. Dautbašić je umro 2013. godine i u nekoliko navrata je davao iskaz tužiteljima o ovom zločinu. Njegovo svjedočenje je pročitano tokom suđenja. Dautbašić je govorio da je u vrijeme strijeljanja osmorice vojnika bio u svojoj kancelariji te da je čuo pucnjeve na koje se nije obazirao. Da je počinjen zločin u njegovoj neposrednoj blizini saznao je tek kada mu je u kancelariju ušao Dragan Vikić, ljutit, uzbuđen i rekao:"Pobiše ljude"! Dautbašić je kazao da je on komandantu specijalne jednice rekao "da zove Avdu Hebiba i Jusufa Pušinu, oni su za to bili zaduženi.." Sjetio se da je "dva-tri sata nakon pucnjave čuo da je Vikić tražio da mu se javi Jusuf Prazina" i zaključio "da se ništa bez Vikićevog znanja nije moglo uraditi vezano za leševe, tako da Vikić najbolje zna šta se dešavalo sa leševima". Dautbašić je rekao da nije poznavao Nedžada Herendu, viđao ga je oko Doma policije, ali mu nije znao ime, da nije čuo za "Ševe" sve do 1993. godine. Pripadnike JNA , po njegovim saznanjima je likvidirala "neka mahalska grupa koja je naišla".

Za Asima Dautbašića je tokom svjedočenja u Sudu BiH bivši ministar policije Alija Delimustafić rekao da je bio čovjek od povjerenja Stranke demokratske akcije i da ga je "stranka zadužila za kontrolu jedinice". Precizirao je, da je Dautbašić bio poslan "da nadgleda mene i Vikića i sve druge koji nisu bili članovi SDA". Jedan od svjedoka Dragan Mlađenović, radnik DB-a koji se nalazio u Domu policije rekao je da je Nedžada Herendu znao prije rata kada je ovaj bio vozač u Hitnoj pomoći, da mu je na početku rata rekao da radi u DB-u kao i da je Asima Dautbašića viđao kako izlazi izvan Doma policije da bi razgovarao sa Herendom.

Asim Dautbašić (Foto: Arhiva)

Najeksplicitnije je o ulozi Asima Dautbašića, ne samo kada je riječ o zločinu u Velikom parku, na suđenju "Vikiću, Pušini i ostalima" svjedočio Munir Alibabić, ratni načelnik SDB-a Sarajevo i poslijeratni direktor Federalne-obavještajno sigurnosne službe (FOS). Prema njegovim riječima, Dautbašić se stavio na raspolaganje "radikalnom dijelu Stranke demokratske akcije, zvanom šura, koja je bila paradržavno tijelo". Dautbašić mu je rekao da ga "šura" šalje u Specijalnu jedinicu da "kontroliše Dragana Vikića i pomaže mu u pojedinim poslovima". Prema Alibabićevim riječima o osnivanju jedinice "Ševe" informirali su ga na samom početku rata Alija Delimustafić i Asim Dautbašić, kada su tražili da ta jedinica bude u sastavu njegovog SDB-a što je on odbio. Također je kazao da je o ubistvu pripadnika JNA saznao od Dautbašića koji mu je rekao da su to učinili "ovi naši iz specijalne jedinice", kao i da su leševi žrtava spaljeni na Darivi.

Priča o zločinu u Velikom parku za kojeg još niko nije sudski procesuiran još je jedna ilustracija da ratni zločini počinjeni od strane pripadnika Armije BiH i (para)policijskih jedinica nisu bili planirani, niti sistemski vršeni, ali da su njihovo zataškavanje i odbijanje da se počinitelji kazne bili vršeni planski, sistematski od strane vrha bošnjačke politike i njoj podređenog policijsko-pravosudnog aparata. Ubistvo osam rezervista JNA nije moglo biti planirano, ni pripremano, ali činjenica da su zločin počinili pripadnici oružanih snaga pod kontrolom legalnih vlasti (Državne bezbjednosti) utjecala je na to da se to zvjerstvo nikada ne rasvijetli, a ubice ne otkriju i kazne.

OBAVJEŠTAJAC SA STRANAČKIM PEDIGREOM

Vratimo se Asimu Dautbašiću, policajcu čije se ime posljednjih tri decenije pominjalo u različitim problematičnim, pa i zločinačkim kontekstima i poduhvatima koje su povezivani sa bošnjačkom vlašću i njenim nevidljivim pipcima. Od zločina u Velikom parku, podmuklih likvidacija tokom rata, slučaja terorističkog kampa na Pogorelici, likvidacija visokih policijskih dužnosnika Nedžada Ugljena i Joze Leutara...neprestano je odnekud, iz duboke, nepristupačne pozadine dopiralo Dautbašićevo ime i isticana njegova uloga.

Čime i na koji je način Dautbašić zaslužio tako visoku, povjerljivu i nedodirljivu poziciju unutar bošnjačkog političkog i obavještajnog establišmenta?

Asim Dautbašić je rođen 1945. godine u Bratuncu, a školovao se u Sarajevu. U Službu Državne bezbjednosti je ušao nakon završenog fakulteta i brzo napredovao. Bio je rukovodilac Odjeljenja operativne tehnike koju je obuhvatao različite metode i sadržaje konspirativno-obavještajnog rada, između ostalog i kontrolu štampe. Posebno povjerljivi poslovi ovoga odjeljenja bili su vezani za kontrolu pošte koja je upućivana na adrese bezbjedonosno interesantnih lica u Bosni i Hercegovini, a koja je prije nego što bi do njih stigla provjeravana u prostorijama Službe. Unutar SDB-a u to vrijeme se krišom šaputalo da ozbiljne količine novca koje su iz inostranstva upućivane u pismima "sumnjivim licima", unutrašnjim neprijateljima, završavao u rukama i džepovima visokih policijskih fukncionera. No, nikada se nije odmaklo dalje od kuloarskih optužbi, niti je to bilo moguće budući da se navodno na vrhu ovog pljačkaškog lanca nalazio Duško Zgonjanin, surovi policijski mračnjak koji je godinama bio ministar MUP-a BiH. Od novca "iz pisama", tvrdilo se kasnije, Zgonjanin je sagradio svoju veleljepnu vilu u Neumu. (Zanimljivo, prema nekim informacijama, upravo je Asim Dautbašić kasnije preko Hasana Čengića tražio da mu ministar policije Alija Delimustafić kupi trosoban stan u Neumu!)      

Nakon promjene vlasti 1990-godine Dautbašić postaje jedan od ključnih ljudi Stranke demokratske akcije u preuzimanju (trećine) vlasti u policijskim strukturama. Vjeruje se da mu je to povjerenje i ugled priskrbila činjenica da je njegov brat Ismet Dautbašić, profesor Pravnog fakulteta i sudija Ustavnog suda BiH, zajedno sa Kasimom Trnkom, odigrao važnu ulogu u tome da se iz Ustava briše zabrana političkog organiziranja na nacionalnoj osnovi, čime je omogućeno legaliziranje SDA, HDZ-a i SDS-a. Mladi Dautbašić, Asim, stiče najviše povjerenje Hasana Čengića, generalnog sekretara i glavnog operativca SDA, bio je njegov savjetnik prilikom pregovora o raspodjeli funkcija u budućem MUP-u. U tim pregovorima SDS je zastupao Rajko Dukić, dok je HDZ BiH predstavljao Ignac Koštroman. Dautbašić u raspodjeli plijena dobija funkciju pomoćnika Branka Kvesića, prvog čovjeka republičkog SDB-a.  

Već nakon nekoliko mjeseci nove vlasti, sredinom 1991.godine, kada se ratni rasplet jugoslovenske krize raspoznaje kao izvjestan scenarij u kojem je Bosni i Hercegovini namijenjena tragična uloga žrtve, formira sa Patriotska liga, vojno krilo Stranke demokratske akcije. Hasan Čengić, uz Rusmira Mahmutćehajića, nautjecajnija osoba u PL-u, u povjerljive, u konspirativne odbrambene poslove uključuje Dautbašića. Iskusni obavještajac tada formira poseban komunikacijski kanal, ono što bi se rječnikom modernih komunikacijskih tehnika zvalo "grupu", koja uključuje petoricu tada najutjecajnijih ljudi SDA u koje naravno spada i on. Pored njega u taj "dream team" svrstani su Alija Izetbegović, Omer Behmen, Hasan Čengić i samozatajni pravnik u penziji Mustafa Hafizović, u Čaršiji poznatiji po nadimku Mujo Kaloša. Svi su imali šifrirano ime Dedo (1, 2, 3, 4) osim Čengića koji je bio "Dajidža". 

Kada početkom aprila Branko Kvesić sa manje-više svih drugim kadrovima HDZ-a odlazi iz Sarajeva u Mostar i stavlja se na raspolaganje Mati Bobanu i "Herceg Bosni", Asim Dautbašić praktično postaje šef Sektora državne bezbjednosti. Već u prvim danima rata i opsade Sarajeva on kreće u formiranje (para)policijske jedinice koja bi djelovala, kako je govorio, "po hitnom postupku", u ratnim uvjetima kada, kako je objašnjavao, "nema vremena za suđenja". Nakon što je načelnik sarajevskog SDB-a Munir Alibabić, kako je kazao na suđenju "Vikiću, Pušini i ostalim" odbio prihvatiti takvu problematičnu i ad hoc formiranu jedinicu, Dautbašić i njegov prvi suradnik Nedžad Ugljen formiraju tu jedinicu, daju joj ime "Ševe" i smještaju je u Dom policije. Više detalja o formiranju "Ševa" iznio je Alija Delimustafić tokom višemjesečnog ispitivanja u beogradskom zatvoru nakon što je uhapšen u Srbiji početkom 2000-ih godina. Očigledno je bošnjački ratni vrh kojem je pripadao Asim Dautbašić, bio fasciniran sličnim jedinicama, odredima smrti, koje je tih godina formirao SDB Srbije, "Crvenim beretkama", "Kobrama"...

Dautbašićeva opsesija prvih ratnih mjeseci bila je da ukloni Dragana Vikića sa čelnog mjesta u Specijalnoj jedinici MUP-a. Vikićevog nasljednika je vidio u Kemalu Ademoviću, komandiru specijalaca i svom zemljaku iz Srebrenice. Iako su obojica snažno lobirali za promjenu na čelu Specijalne jedinice i imali podršku značajnih osoba u SDA i državi, Vikićev autoritet i popularnost među građanima Sarajeva bili su prekrupni da bi vlasti smjeli rizikovati sa njegovom smjenom. Učinjeno je to tek dvije godine kasnije, 1994. godine, kada ga je naslijedio upravo Ademović. Dautbašićeva izjava data u istrazi o zločinu u Velikom parku koja implicira da je Vikić izdavao naređenja Jusufu Prazini je svjesna obmana i skretanje odgovornosti sa likvidatora Nedžada Herende kojeg je on uveo u (para)policijske strukture i zaštitio nakon zločina u Velikom parku. Kakav je bio odnos Dragana Vikića prema Jusufu Prazini mogu posvjedočiti razgovori koje je u ratnim danima "general Juka" vodio sa svojih prijateljem Nenadom Ševom, osobom bliskom Radovanu Karadžiću na Palama. Na Ševino učestalo nagovaranje da on sa svojim "Vukovima" preuzme vlast u gradu, pohapsi članove Predsjedništva BiH i komandante Armije, Prazina odgovara: "Ne mogu to za sada uraditi, neće dopustiti Debeli"(Dragan Vikić).

RAD SA KRIMINALCIMA-GASTARBAJTERIMA

Nije poznato zbog čega je krajem prve ratne godine Asim Dautbašić "izmješten" iz Sarajeva i postavljen za generalnog konzula BiH u Stuttgartu. Da li je procijenjeno da "Ševe" mogu funkcionirati i bez njega (što se potvrdilo u nekoliko terorističko-zločinačkih akcija u nastavku rata), ili je Dautbašić postao preveliki balast za režim, odnosno političko-vjersku "šuru" koja ga je protežirala. Navodno je u Njemačku otišao po nalogu Hasana Čengića, ratnog gospodara logističkih i financijskih resursa u dijaspori. Za iskusnog i kreativnog obavještajca kakav je bio Dautbašić boravak u Stuttgartu predstavljao je golem profesionalni i patriotski izazov.

Glavni grad njemačke pokrajine Baden-Württemberg bio je tokom ratnih godina stjecište nekih od najperspektivnijih bosanskohercegovačkih kriminalnih persona, koji je kasnije dobiti (polu)službeni naziv "Štutgartska grupa". Njihov neformalni lider i najafirmiraniji pripadnik bio je Zijad Turković, a pored njega ističu se Senad Kobilić(ubijen), Emir Hadžić (ubijen), Oliver Jakešević... Izvjesno vrijeme, nakon oporavka od operacije srca kao posljedice teškog ranjavanja u Sarajevu koje su navodno izvele upravo "Ševe", u Stuttgartu je djelovao i Ismet Bajramović Ćelo. Svi su oni bili vezani za konzula BiH u Stuttgartu Dautbašića. Ta će se suradnja nastaviti i nakon rata kada se vraćaju u BiH. Dautbašić je imenovan za jednog od pomoćnika direktora Agencije za istrage i zaštitu (AID) BiH, bošnjačke tajne službe koja je nalijedila resurse i kadrove nekadašnjeg SDB-a. Članovi "Štutgartske grupe" vrlo brzo su postali najozloglašenija kriminalna grupa u Sarajevu i dijelovima Federacije BiH. Dovodilo ih se u vezu sa brojnim pljačkama, likvidacijama, otmicama, trgovinom narkoticima ....međutim, godinama niko od njih nije pravosudno procesuiran. Neki od pripadnika ove zločinačke grupe su se hvalili posjedovanjem iskaznica rezervnog sastava AID-a. Tvrdilo se da su zauzvrat obavljali prljave poslove za Stranku demokratske akcije tokom poslijeratnih izbora, što je djelomično potvrđeno i dokazano prisnim kontaktima Zijada Turkovića sa ditrektorom SDA Amirom Zukićem. I ta se veza prisivala Dautbašiću. Njegovo se ime, doduše krišom i nikada javno dovodilo u vezu sa ubistvom dugogdišnjeg kolege Nedžada Ugljena (1996,) i doministra FMUP-a Joze Leutara (1999). 

Početkom 2001. godine ugašen je AID, formirana je Federalna obavještajno-sigurnosna služba (FOS) u kojoj nije bilo mjesta za prve ljude bošnjačke tajne službe. Neki od njih, poput Bakira Alispahića, Envera Mujezinovića, Irfana Ljevakovića su uhapšeni pod optužbom za pripremanje terorističkih napada u kampu na Pogorelici, te pokušaju ubistva Fikreta Abdića. Asim Dautbašić ostao je pošteđen takvih neprijatnosti i, općenito, njegovo ime se vrlo rijetko pominjalo u kontekstu bilo kakvih ratnih i poratnih "nepravilnosti". Sve do suđenja za zločin u Velikom Parku tokom kojeg su neki od optuženika, kao i veliki broj svjedoka bacili značajan snop svjetla na njegovu ulogu u ovom bestijalnom, trisedeset godina nekažnjenom zločinu.