S 19 godina bila je ultimativna zvijezda i tinejdžerski idol bivše države, da bi samo dvije godine kasnije, u svojoj 21. naprasno napustila svijet sjaja i glamura i otišla na drugi kraj planeta krenuti od nule. Zašto? Na to pitanje tridesetak godina kasnije, Tatjana Cameron Tajči odgovorila je gostujući u emisiji "U svom filmu".

Uspjeh s pjesmom "Hajde da ludujemo" u Zadru nije, kaže, došao preko noći. Počela se baviti glazbom od četvrte godine pa je on bio samo nuspojava rada koji je ulagala od rane dobi, donosi HRT.

"Moj cilj je bio da kroz glazbu stvorim nešto lijepo, inspiriram. Taj Zadar, Jugovizija, ta slava je bila strašno intenzivna. Svi su mi govorili da se ta intenzivnost nije dogodila nikad prije. Jer to nije bila samo zgodna pjesma ili hit, to je bio jedan opći doživljaj svih nas", započela je Tajči svoju priču, dodavši kako kao 19-godišnjakinja nije bila na to spremna.

"Ja sam bila spremna na kakve god glazbene scenske izazove, ali na taj osjećaj, to nije bila čak niti regularna slava, je to bilo strašno intenzivno i u tom trenutku nisam imala alate, niti mentalnu niti emotivnu podršku nekoga tko bi to prepoznao i znao meni to objasniti", prisjeća se.

"To je bio jedan sasvim drugi svijet, druga realnost", komentirala je nakon što je vidjela snimku sebe iz 1990. godine, dodavši kako kroz neke stvari ne bi morala tada proći, da su neke stvari bile drukčije postavljene.

"Ja sam imala dosta teških, emotivnih stvari koje sam prošla i prije nego što mi se dogodila ta slava, koje jednostavno nisam iscijelila, čak niti imala sposobnost procesirati ih da bih se onda s time mogla na jedan zdravi način nositi", kazala je voditeljici Tončici Čeljuski.

Tada ju je njen mentor i menadžer Zrinko Tutić pokušao na sve načine odgovoriti od toga da završi s karijerom i ode u Ameriku.

"Ja sam donijela odluku da odem kada sam shvatila da jednostavno nisam znala na koji način funkcionirati. Ja nisam otišla zbog želje da negdje drugdje napravim karijeru, zato što sam bila ljuta na nekoga, nego jednostavno nisam vidjela drugi način van svega. A to "svega" nije bila slava niti karijera niti pjesme, nego moja nesposobnost da budem zdrava. Emotivno, mentalno, duhovno - a i fizički", kaže.

"Mi nismo tada govorili niti o mentalnom zdravlju, niti o depresiji, niti o anksioznostima, niti o poremećajima u prehrani. Nikad. Sve je bilo: "Lijena si" ili "Daj se malo trgni", "Kaj ti fali?", "Pogledaj kaj sve imaš" , "Kako možeš biti nezahvalna" , što zapravo onda još više hrani depresiju i anksioznost. U jednom trenutku ja sam čak poželjela da to sve prestane, da zaspem i da to sve nestane. U tom trenutku čak sam imala i ozbiljnije suicidalne misli. I u tom trenutku sam jednostavno znala da moram, da ću ili spasiti svoj život - ili neću biti više. Ili ću otići u drogu, ne znam kakva ponašanja. Ili ću se skroz izgubiti", prisjeća se.

"Istina je da ja o tome nisam znala komunicirati, jer nismo imali ni rječnik ni osviještenost, da znamo da je to to. A niti moja ekipa nije imala ili osviještenost ili nisu vidjeli da se radi o tome, a ne da sam ja bila razmaženo dijete", kazala je.