"Milanovićeva izjava mi je bila nevjerojatna i bilo mi je nevjerojatno da nisu stigle reakcije, čak ni iz Europske unije“, rekla je, između ostalog, predsjednica vlade Srbije u izjavi za medije.

Čudi se tako Brnabićka (Mostarci bi kazali "ibreti"), mada je meni čudno, zbog čega je to NJOJ čudno i nevjerovatno, obzirom da Milanović „manje-više“ igra istu igru kao i vrh Srbije u BiH samo se to usudi reći! 

Kolerični Milanović istrese to ko' iz rukava, dok mu pragmatični srbijanski kolega Vučić istu stvar ili još gore stavove kaže ili uradi koristeći „zaobilazne strategije krizne komunikacije“. 

Premijerku Srbije čude izjave Milanovića, ali je ne čude brojni potezi Beograda, koji dio BiH planski i organizirano uvlači u svoj politički, kulturološki i ekonomski sistem!

Zar nije čudno da Srbija gradi veliku elektranu na Drini ili aerodrom kraj Trebinja samo uz saglasnost jednog entiteta, a ne države i o tome Brnabićka priča kao i „gotovoj stvari“? Zar nije još čudnije, ali i nevjerovatno  da jedna država i jedan etitet (bez međunarodno-pravnog subjektiviteta) zajednički – isti dan - usvajanju zakone i promovišu zajedničke nacionalne praznike? Opet bez saglasnosti sa nivoa države BiH!?

Itekako je čudno, ali i opasno i ponašanje lidera SNSD-a i svega ostalog u RS Milorad Dodika, koji ne, istina, ne tvrdi da je predsjednik svih Srba, (Vučić je, ipak glavni šef), ali zato na dnevnoj osnovi omalovažava BiH, prijeti secesijom i sebe naziva „Srbijancem, a ne Bosancem“.

I sve to uz asistiranje, otvoreno pomaganje i mentorstvo iz Beograda, pa i same Brnabićke. Naravno u mjeri u kojoj je to njoj dozvoljeno na osnovu izvedbenog plana u glavi Aleksandra Vučića, te papira Memoradnuma 2 i javnog djelovanja SPC.

Sve to je itekako čudno i nevjerovatno, ali Brnabićki je za oko i uho zapao samo Milanović i njegove nevjerovatne stilske figure.

Možda i zato što je hrvatski predsjednik u New Yorku dobro natamburao i samog Vučića, pa je LGBTQ+ premijerku dopala dužnost da prozove Milanovića i malo ga „pecne“, na takoreći „njegovom terenu“. Igrajući valjda i na kartu mogućeg solidarisanja bošnjačkog političkog vrha sa Srbijom, zbog Sarajevu krajnje neprihvatljivih stavova predsjednika RH.

Premijerka Srbije je i Mostaru pokazala kako je samo megafon Vučićeve politike, te da po potrebi brani Vučića i pristaje biti njegov politički gromobran. 

Njene izjave kao premijerke nemaju državničku, ali imaju političku težinu, jer je upravo ona jedan od kanala preko koga Vučić komunicira i šalje signale u region i svijet.

Kad' zaribaju Dačić i Vulin, tu je onda Brnabić da „popravi štetu“ ili pak pošalje signale na adrese na kojima Vučićeva ekipa nema baš neke sjajne pozicije.

Cijela ta mimikrija i show sa imenovanjem LGBTQ+ osobe za premijerku Srbije, nije izraz liberalnih strujanja u Srbiji po ugledu na najrazvijenije demokratske države svijeta, već samo dobro smišljena taktika, kojom Vučić želi svijetu pokazati da je vrlo tradicionalan, ali i moderan, te da uvažava različitosti.

Ona je samo to - navodno liberalno lice Srbije bez stvarne moći i sadržaja.

Proxy premijerka sa tačno definiranim ciljem i ulogom. I ograničenom vijekom trajanja, sve dok glumi to što nije i govori to što, nužno - ne misli. I uredno se javlja na mobitel, kada Vučić osmisli neko novi plan, piše na svom blogu Faruk Kajtaz, uz završni komentar:

O, Ana, o, Ana, tugo mojih dana!