Piše: Ante TOMIĆ

Čudnovata je uznemirenost od arapskih izbjeglica. Psihijatrija bi, čini mi se, mogla štošta kazati o divljem bijesu koji u naših građana izazivaju sirijski, afganistanski i irački nevoljnici koji se preko Hrvatske pokušavaju domoći EU-a. Nakon što je otkrivena snimka kako ih naši policajci na granici mlate pendrecima, na društvenim su mrežama mnogi napisali da je to u redu. Ne ide im u glavu zašto je loše da se izbjeglice mlate. Naprotiv, oni pozdravljaju nasilje. Izbjeglice će samo pod pendrecima naučiti što je red, izvolio je primijetiti neki HDZ-ovac nježno se sjećajući kako je u djetinjstvu mlatio volove ako bi ušli u kupus. Nagađamo da i njih u HDZ-u discipliniraju jednakim marvenim mjerama, šibaju ih kandžijom po sapima ako ne slušaju Andreja Plenkovića.

Politička misao da nema razlike između ljudi i volova nije ipak najluđe što smo čuli u ovome slučaju jer se uskoro javila bivša televizijska novinarka i bivša savjetnica bivše predsjednice, a danas lošinjska ugostiteljska radnica Mirjana Hrga izjavom kako ne želi da izbjeglice “ilegalno ulaze u moju zemlju i bez ikakvog smisla skitaju ulicama naših gradova”. Bio je to izraz totalitarne svijesti nezabilježen valjda još od one prilike kad je Tomislav Karamarko rekao da “svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne”.

ARISTOTELOVA PREPORUKA

Zašto Mirjanu Hrgu, pod jedan, tuđa besmislena skitnja smeta, što bi, pod dva, učinila da je spriječi i, napokon, pod tri, kad je zadnji put izašla iz kuće? Tko god makar i nakratko prođe našim gradovima i selima, našim ulicama, perivojima, šetalištima, plažama, rivama, kolodvorima i tržnicama, opazit će da se narod ovdje često i rado skiće bez ikakvog smisla. Hrvatice i Hrvati veći dio svoga života ne znaju ni otkud su krenuli ni kamo su se uputili. Naš je nacionalni sport opušteno lutati, glavinjati, tumarati, šalabazati između kafića i kladionica, između frizeraja i dućana, ulicama blistavim od kiše, sjenovitim stazama oko jezera sa šašom i divljim patkama, ispod tamarisa uz šumno more.

I nema u tome ništa loše. Dapače, besmisleno je skitanje ugodna, zdrava i intelektualno poticajna aktivnost koju je čak i veliki Aristotel preporučivao svojim učenicima.

Gdje bismo uostalom došli da to netko pokuša ograničiti? Zamislite samo da policajac penzionerku na ulici prepadne pitanjem: “Gdje ste vi, gospođo, pošli?”, a žena se zarumeni, smete i zamuca: “Pa, nigdje posebno, nego onako, lijep je dan...”

“O, pa ne može tako”, prekine je čuvar reda strogo, “ako nemate nikakvog posla, kifeli kući!”

Svatko od nas može hodati u svim smjerovima unedogled, koliko ga god noge nose. Pravo na besmislenu skitnju jedno je od temeljnih ljudskih prava.

No, čini se da to mnogi ne razumiju. Pogledate li što se na društvenim mrežama piše o izbjeglicama, zastrašujuće je koliko mnogo naših zemljaka žudi za diktaturom, uzdrhtalih srca cvile za nadzorom, legitimiranjem, za pendrecima, njemačkim ovčarima slinavih očnjaka i bodljikavom žicom pod visokim naponom, koliko njih, naoko normalnih, zazivaju policijsku državu da ih spasi od izmišljene prijetnje od Arapa koji “bez smisla šetaju našim ulicama”.

UPALI JOJ U OČI

Gdje je bivša televizijska novinarka i bivša savjetnica bivše predsjednice vidjela te ljude? Kako su joj oni uopće upali u oči u gomili besposlenog svijeta na ulici? Ako joj je možda bio sumnjiv tamniji ten, vrana kosa, brkovi i pratilja pod hidžabom, kako Mirjana Hrga zna da to nije neki investitor iz Katara ili saudijski princ koji je sa svojom jahtom od pola kilometra pristao uz lošinjsku rivu i upravo se uputio na škampe na buzaru u njezinoj konobi?

Otkud, naposljetku, Hrgi zamisao da arapski izbjeglice očekuju da ih netko ovdje udomi? Za početak, samo bi iznimno rijetki, možda samo jedan u deset hiljada njih, ostao u Hrvatskoj. Njihova je namjera nastaviti prema Njemačkoj i Danskoj, a ni tamo se zasigurno ne namjeravaju nekome džabe uvaliti na kauč. Iračani i Sirijci, kao i svi, žele samo priliku da pošteno rade i zarađuju. I mnogi bi vjerojatno radili i zarađivali poštenije nego što je Mirjana Hrga radila i zarađivala dok je bez ikakvog smisla šetala između televizije i Pantovčaka.

(Slobodna Dalmacija)