U doba najveće postdejtonske krize, kada se i svjetski mediji plaše rata u Bosni i Hercegovini, u doba kada Srbija, Hrvatska i Republika Srpska izdvajaju milione za lobiranje protiv BiH, u bh. ambasadi u Washingtonu nema nijednog probosanskog diplomate. Na izbor Dodikovog ambasadora u SAD-u nije se, objektivno, moglo utjecati. To mjesto je jedno od onih “rotirajućih”, pa je red i bio da u Ambasadi u, za BiH najbitnijoj državi, bude Srbin, u ovom slučaju Bojan Vujić.

UPRAŽNJENA MJESTA

Ali ni okolnosti niti Milorad Dodik nisu krivi što u Ambasadi BiH u Washingtonu postoji osam upražnjenih diplomatskih pozicija. Naime, prema aktima Ministarstva vanjskih poslova BiH, u Ambasadi BiH u SAD-u postoje ambasadorsko mjesto koje je rotirajuće i još osam stalnih mjesta koja bi trebale popuniti diplomate iz BiH. Od tih osam mjesta, popunjeno je samo jedno, a to je pozicija šefa konzularnog odjeljenja. U ovom trenutku i to je mjesto popunio diplomata iz Republike Srpske. Preostalih osam pozicija nije popunjeno, a među njima je i pozicija zamjenika šefa misije, ili u prevodu - pozicija drugog čovjeka bh. ambasade u Washingtonu. Dakle, da se još jednom presaberemo, od ukupno deset diplomatskih mjesta u Ambasadi BiH u Washingtonu, popunjena su samo dva. I to kadrovima iz Republike Srpske koji, o trošku države Bosne i Hercegovine, propagiraju politiku svog stvarnog šefa Milorada Dodika. No nije za to, rekoh, kriv Milorad Dodik. Kriva je isključivo Bošnjakinja iz SDA Bisera Turković, ministrica vanjskih poslova BiH. Pravilnik njenog Ministarstva vanjskih poslova je takav da nijedan iole ozbiljan čovjek sebi ne bi dopustio da pod tim uslovima ode u SAD i zastupa interese Bosne i Hercegovine.

Bez ikakve zlobe, već samo vođen činjenicama, svaki iole patriotski naklonjen bh. državljanin će zaključiti da ministrica vanjskih poslova BiH nema vremena da se bavi SAD-om i našom ambasadom u najbitnijem gradu u političkom svijetu. Ona je okrenuta prema Kataru, državi u kojoj diplomatske dane “živi” njen sin. Ona je okrenuta ka državama u kojima podrška Bosni i Hercegovini nikad nije ni bila upitna.

Vratit ću se kratko u juli ove godine. Pod izlikom da bi se moglo dogoditi da zakasni na dženazu i komemoraciju u Potočarima, ministrica vanjskih poslova Bosne i Hercegovine prvobitno je bila odbila da učestvuje na Dubrovnik forumu, gdje su se okupili ministri vanjskih poslova devet država. “Zvali su me, ali sam rekla da ne mogu uoči Srebrenice”, objasnila je svoju odluku ministrica, naglašavam, vanjskih poslova Bosne i Hercegovine.

Tek nakon što je, združenim snagama Istrage i Oslobođenja, ministrica Turković upozorena na to da je ona ministar vanjskih poslova, a ne ministar za ljudska prava i izbjeglice, predomislila se. Otišla je na Forum u Dobrovnik i, vidite čuda, stigla je i na dženazu u Potočare. Što na kraju pokazuje da je ministrica bila samo lijena i da joj baš i nije bilo do putovanja u Dubrovnik, gdje je, u ime Bosne i Hercegovine, mogla i trebala razgovarati sa svojim kolegama iz devet država.

No, kada treba putovati u daleki Katar, ministrica Turković nema problema sa vremenom. Gledajući samo ovu godinu, ministrica vanjskih poslova je dvaput bila u službenoj posjeti Kataru. Prvo se u aprilu “borila” za naklonost službene Dohe, da bi onda opet u oktobru boravila u Kataru. Igrom slučaja, u Ambasadi BiH u Dohi radi njen sin Ali, koji je postao poznat po tome što je bio “neslužbena” pratnja svojoj mami kada je ona, još na početku mandata, putovala u SAD.

FOTOGRAFIJE (SA HODNIKA)

Bosna i Hercegovina se, rekosmo, nalazi u najvećoj postdejtonskoj krizi, a vijest iz Ministarstva vanjskih poslova BiH glasi da se Bisera Turković u Bruxellesu srela sa bivšim hrvatskim ministrom vanjskih poslova i zastupnikom u EU Toninom Piculom. Istina, srela se ministrica Turković, dan kasnije, i sa svojim bugarskim kolegom. Priložila nam je fotografiju. No, ne vjeruj diplomati koji kao dokaz svojih aktivnosti prilaže fotografije sa svjetskim zvaničnicima snimljene negdje u hodnicima. Mislim da Zlatko Lagumdžija najbolje zna o čemu govorim.

Piše: Avdo Avdić/Oslobođenje