Piše: Dejan Ilić

Čitalac, moj vršnjak, vjerujem, jedva se sjeća Kičmanovića, odnosno Gruntovčana. Kada je juče Vučić izgovorio riječ - zgubidani, to mu jeste zazvučalo poznato, ali istovremeno i jugoslovenski arhaično. Odavno smo zaboravili Jožicu (Zgubidana) i Ivicu, te Dudeka i Regicu. Godine 1974. i 1975. serije „U registraturi“ odnosno „Gruntovčani“ bile su veliki televizijski hitovi u Jugoslaviji. Većini Jugoslovena jedva razumljivi kajkavski počeo se onda govoriti širom zemlje. S popularnošću serija raširila se i riječ - zgubidan. Kasnije, Dudek Martina Sagnera, ako me pamćenje nije izdalo, pojavljivao se i mimo serije da zadovolji potrebu gledalaca za jezikom koji tek što su čuli i usvojili.

Skaredno je kada Vučić poseže za jugoslovenskim nasljeđem. Groteskno je kada svojim novoćiriličarima olajava ljude na kajkavskom dijalektu danas ipak samo hrvatskog, a nekada srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika. Je l’ on to htio da se pohvali: pošto je naučio njemački, ruski, nešto kineskog, konačno je krenuo da vježba i hrvatski, zajedno s njegovim dijalektima. Stvar je pak u tome što on na svim jezicima - ponovimo i zapamtimo - umije samo da laje. Pa je tako prošao i kajkavski jednom kada ga je Vučić uzeo u usta. Iz tih usta izašlo je ispunjeno srdžbom i prezirom tek - zgubidani.

U rječnik srpskohrvatskoga književnoga jezika Matice srpske iz 1967, primjeri za upotrebu riječi zgubidan uzeti su, kako i priliči, iz proze hrvatskih pisaca Luke Perkovića i Ante Kovačića. Potonji je krajem 19. vijeka napisao roman „U registraturi“, po kome je 1974. snimljena serija. Za neki novi rječnik, ako ga bude, neki budući hrvatski leksikograf korpusu izvora potencijalno bi mogao priključiti i Vučića. Za šta bi prethodno trebalo utvrditi da li je Vučić „zgubidani“ izgovorio na ćirilici ili na latinici, jer je samo potonja verzija leksikografski validna s one strane Dunava. Da je naše Veliko Srpče htjelo/umjelo da ostane vjerno svojoj azbučnoj ljubavi, umjesto riječi zgubidani upotrebilo bi njen potpuni ćirilični sinonim - dangube.

Kakav je to pogon podsvjesti ili potisnute nečiste savjesti na lajava usta izbacio zgubidane umjesto danguba? Da li je uvreda veća kada se za navodne srpske dangube hoće upotrebiti hrvatska riječ, pa čak ne ni iz standardnoga hrvatskog već iz njegovog još „hrvatskijeg“ dijalekta? Čemu je trebalo da posluži ovo jezičko distanciranje ili - recimo to i tako - leksičko očuđavanje: kada se umjesto domaće široko korišćene i opšte poznate riječi posegne za riječju koja nam je odnedavno - strana riječ? A stranom nam je postala i sve nam je više strana upravo zahvaljujući Vučiću.

Evo šta me sad zanima: kako će domaći ćiriličari reagovati na Vučićeve „zgubidane“? Ili je Vučiću, i samo njemu, dozvoljeno da koristi i ćirilicu i latinicu, dok svi ostali ima da se kazne ako samo i pomisle na latinici? Od juče pak, baš zbog Vučića, Srbijom odjekuje latinica. Na svim medijima emituje se i ponavlja - zgubidani, zgubidani. Ništa besposličari, ništa dangube, isključivo - zgubidani. Je l’ se to Vučić potajno preobratio, pa sad zatire sve što je srpsko, kao što je nekada zatirao – ili barem htio da zatre - sve što srpsko nije? Kako se to naše Veliko Srpče izmetnulo u kripto-Jugoslovena?

Nije Vučić prvi među domaćim političarima posegnuo za kajkavskim. Pod uslovom da domaći ovde denotira i ono što se tiče Jugoslavije. Tako je, čitalac se odmah dosjetio: Tito je često umio da sklizne u kajkavski, što mu je zapravo bio maternji jezik. Dok Vučiću to svakako nije. Što znači da kod Tita ta zastranjenja u odnosu na standardni srpskohrvatski nisu morala biti simptomi nikakvih komplikovanih podsvjesnih procesa. S Vučićem je drugačije. Prostor za spekulacije je širok.

Imao je Vučić običaj da se poredi, a zapravo identifikuje, malo s Đinđićem, malo s Titom. Ta identifikacija bi došla pošto bi netom pregazio njihova nasljeđa. Prvo bi do temelja uništio ono što su oni za sobom ostavili, a onda bi počeo da se poredi ili identifikuje s njima. To je nezreli pokušaj da se izađe iz sjenke velikog prethodnika. Prethodnik pritiska svojom veličinom, pa se prvo mora razoriti njegovo djelo (Jugoslavija, odnosno demokratska Srbija), da bi se napravilo/izdržalo poređenje s njim. Da li su se iz te (kriminalne) nezrelosti Velikog Srpčeta pojavili „zgubidani“?

Pravo da vam kažem - ne znam. Jer, ruku na srce, o zgubidanima, to jest o Vučićevoj izjavi ne može se naposljetku ništa suvislo reći.

Kada osoba poput Vučića kaže da su „zgubidani“ oni što su došli da protestuju protiv započinjanja radova za tobožnji beogradski metro, a pri tom cijelu svoju političku karijeru gradi upravo na odlascima na svečana otvaranja čega god, onda nema nikakvog smisla da se ta izjava tumači, da se o njoj raspravlja, da se traži njen skriveni smisao. Ta je izjava naprosto idiotska i nema nikakvog smisla.

(Peščanik)