Piše: Hajrudin Somun 

To "kad-tad" bi moglo biti blizu ukoliko Bosna i Hercegovina ostane izvan evroatlantskih integracija, da se sama snalazi sa velikosrpskim namjerama iza kojih stoji Rusija.

Malo, malo, pa se neko od vodećih Albanaca u Tirani ili Prištini vrati snu o ujedinjenju svih Albanaca prekinutom balkanskim ratovima 1910-ih godina. Prošlog petka premijer Albanije Edi Rama je otkrio da bi na eventualnom referendumu o ujedinjenju s Kosovom prekršio zakon o tajnosti glasanja. “Kažem otvoreno, glasao bih za”, rekao je. Ne zna kad će se to dogoditi, ali “će se desiti jednog dana”, naglasio je.

U oktobru premijer Kosova Albin Kurti nije mogao dati precizan odgovor o tome kad bi moglo doći do referenduma o ujedinjenju Albanaca, ali je istakao: “To nije stvar koju mi biramo, to je kolektivna namjera koja nas bira”. U proljeće se pojavio “non-paper” koji se pripisuje slovenskom premijeru Janezu Janši kojim se predviđa podjela Bosne i Hercegovine, ali i ujedinjenje Kosova i Albanije.

PREKRAJANJE GRANICA

Da nije stanje kakvo jeste u Bosni i Hercegovini ovih dana, ne bih ga dovodio u vezu sa željama svih Albanaca da se jednom nađu u zajedničkoj državi. I da čak povjerujem da se Evropska unija i Rusija - a nadam se ne i Bidenova američka administracija - trude da se konačno pospremanje Balkana obavi ne novim ratom, nego, ako se već mora, čak sporazumnim prekrajanjem granica. To bi podrazumijevalo i žrtvovanje jedinstva Bosne i Hercegovine u korist ostvarenja težnji o velikoj Albaniji i velikoj Srbiji.

Prije osam godina sam u Danima napisao da naslov “Dvoglavi orao kruži nad Balkanom”, kako sam nazvao analizu velikoalbanskog mita, može da zazvuči zastrašujuće kad se čovjek sjeti šta je sve kružilo i kruži nad prostorima koji su samo za vijek vidjeli dva svjetska i dva-tri balkanska rata, ali da bi tako moglo i da bude kad bi crni dvoglavi orao iz siluete s albanske zastave oživio i vinuo se iznad surih Prokletija i okolnih planina balkanskog juga. Tada su kosovski Albanci, ali ne samo kosovski nego i oni koji su izvan te dvije države rastureni po Makedoniji, Crnoj Gori, Grčkoj, Evropi i Americi, slavili petu godišnjicu proglašenja nezavisnosti Kosova. Tada se u Albaniji već bila pojavila nova politička grupacija Crveno-crna alijansa (Aleanca Kuq-e-Zi) koja se zalagala za referendum o federaciji Albanije i Kosova. U kosovski parlament je bila ušla organizacija Samoopredjeljenje! (Vetëvendosja!) - tako baš s uskličnikom koji se na albanskom ne izostavlja - koja je izazivala incidente i sijala strah među manjinskim Srbima. Njeni pripadnici su već tada zastupali ideju da svi Albanci treba da žive u jednoj državi i u parlamentu mahali albanskom zastavom.

Danas je lider stranke Samoopredjeljenje! Albin Kurti predsjednik vlade Kosova. On je još dalje od svojih prethodnika otišao u zahtjevima za normalizaciju odnosa sa Srbijom od koje je nedavno tražio ne samo da prizna nezavisnost Kosova nego da “promijeni svoj pristup i sebe”. Na čelu albanske vlade je Edi Rama, a čuli smo šta obojica misle o ujedinjenju svih Albanaca. Doduše, Rama kaže da je to za sada “samo težnja”, a i Kurti kako se o takvim historijskim procesima ne mogu određivati datumi i načini.

Danas se, dakle, dvoglavi orao s albanske zastave vinuo još dalje od Prokletija. Prema anketama, više od polovine Albanaca na Kosovu i u Albaniji je za zajedničku državu. U Makedoniji su prije dvadeset godina vodili i kraći rat za samoopredjeljenje i izborili se za široka etnička i kulturna prava. Iako sam mislio da će se to dogoditi tek u nekom novom velikom balkanskom ratu, nikad nisam sumnjao u jedno: da od svih snova, težnji ili ambicija malih balkanskih ili pribalkanskih naroda da stvore neku “veliku” Srbiju, Hrvatsku, Bugarsku - evo se javljaju s takvim željama i Mađari - samo “velika Albanija” ima perspektivu. Iako je to pojava koja već treći vijek prati formiranje manjih ili većih nacionalnih država, i iako je ima u svim krajevima svijeta, ja sam je pratio u onom koji bolje poznajem. A to je Srednji istok.

Tamo više od stotinu godina kruži jevrejski mit o “velikom Izraelu” koji se pruža od Nila do Eufrata. Ali, kao što to biva u svim ambicijama ljudskih zajednica, od sela, plemena ili nacije, da im želje za širenjem ili osvajanjem tuđeg tla idu dalje od mogućnosti, pa se zadovolje onim što je moguće, tako su se i izraelski Jevreji zaustavili na teritorijama koje smatraju da su dovoljne za zaštitu sigurnosti svoje države. I nekad velika Sirija se morala svesti na granice koje su joj poklonili kolonijalni Englezi i Francuzi. Da i ne govorimo o Turcima koji su se na Galipolju morali izboriti da im Osmansko Carstvo ne svedu na užu Anadoliju. Za poređenje s Albancima ipak su Kurdi najbliži, gotovo jedinstven primjer.

Geopolitički, možda geografski više nego politički su im slične sudbine. Albanci, kao i Kurdi, nastanjuju gotovo kompaktne teritorije raspoređene u više zemalja. Nacionalni identitet im seže do antičkog doba, prvima do Ilira, drugima do Medejaca. Starosjedioci su, a ne došljaci, na svojoj zemlji. Imaju svoju kulturu i jezik. Albanci nemaju naftu, ali imaju druge ekonomske izvore i pomorski su narod, za razliku od Kurda. I u moderno doba zadržali su dosta od tradicionalnih obilježja, Kurdi plemenski, Albanci mentalitet iredente.

ONI SE DOBRO RAZUMIJU

Ono što Albance čini suštinski različitim je da imaju dvije države. Neki kažu dvije i po, kad se uzme u obzir Makedonija. Kurdi nemaju nijednu, ni u nepotpunom, od UN-a još nepriznatom statusu kao Kosovo. Oni imaju samo de facto državnost u okviru Iraka. Za razliku od Albanaca, međusobno su toliko podijeljeni da su 1990-ih vodili građanski rat. Kurdi imaju susjede, prije svega Turke i Irance, koji im ne daju državu. Njihov san o “velikom Kurdistanu” pokopan je podjelom Srednjeg istoka nakon sloma Osmanske imperije. Albanci imaju državu koja je članica NATO-pakta, kandidati su za Evropsku uniju. Njihove polazne pozicije za stvaranje “velike Albanije” su, dakle, mnogo bolje. Bolje nego i kod jednog drugog naroda na jugoistoku Evrope. I to će, kad-tad, ostvariti.

A to “kad-tad” bi moglo biti blizu ukoliko Bosna i Hercegovina ostane izvan evroatlantskih integracija, da se sama snalazi sa velikosrpskim namjerama iza kojih stoji Rusija. Evo šta se može dogoditi - da i Srbija i Albanija postanu “velike”.

Zanimljivo je da se predsjednik Vučić i premijer Rama dobro razumiju. Početkom godine je Timothy Less u Open Democracyju pisao kako bi, što se više udaljava od EU članstva, Srbija mogla za priznanje Kosova tražiti da “bilo kakav deal oko Kosova uključuje podršku Albanije za novi regionalni raspored kojim bi se Srbiji omogućilo da integriše svoju dijasporu iz Bosne i Crne Gore”. Drugim riječima, Vučić bi, pošto bi zadovoljio svoje Srbe takvim jednim krupnim zalogajem, ili kompenzacijom, kako kaže Timothy Less, mogao da se odrekne Kosova. Pa zaključuje: “Tako bi se okončala kosovska priča u formiranju ‘velike Albanije’. Međutim, ako Srbija nastavi svojim putem, njen konačni preduslov biće paralelno uspostavljanje ‘velike Srbije’”.

(Oslobođenje)