Murali posvećeni Ratku Mladiću niču kao gljive poslije kiše, a genocid se ujedno negira i slavi. Kako to da se genocid istovremeno negira i slavi?

"Ušlo se u jednu novu fazu, a to je ona koja, kako smatraju neki eminentni naučnici, faza poslije negiranja – trijumfalizam ili slavljenje zločinaca. Paradoksalno, ali slavljenjem zločina zapravo se potvrđuje da je on počinjen čime se direktno priznaje genocid. Onog momenta kada policija u jednoj državi štiti mural šalje se poruka da njena vlast, u najmanju ruku odobrava njihovo postojanje. Vlast u Srbiji je to učinila i poslala poruku šta misli o onome kojem je posvećen mural, u ovome slučaju Ratku Mladiću. Time zapravo šalje poruku i bošnjačkom narodu da ne osuđuje ono što je počinjeno nad njim, uključujući genocid u i oko zaštićene zone UN-a Srebrenice, opsadu Sarajeva i sve one zločine koje je počinila vojska na čijem je čelu bio Mladić – od Prijedora i doline Sane, podrinjskih općina, istočne Hercegovine do svih drugih dijelova Bosne i Hercegovine."

Izgleda li kao da je Srbija sve dalje od suočavanja sa istinom ili ovo upravo otvara prostor da se o liku i djelu generala Mladića otvori šira rasprava u srbijanskom (srpskom) društvu?

"Nažalost, čini se da se Srbija zapravo udaljava od suočavanja sa prošlošću i da ide u smjeru prekrajanja historije. Uvjeren sam u to da 99% osoba koji baštine lik i djelo Ratka Mladića vrlo malo zna o kakvoj se osobi radi. Za većinu njih je dovoljno što je “ubijao Turke po Srebrenici” i to im je dovoljan razlog da ga glorificiraju. Uz to, murale koriste da bi vrijeđali i provocirali porodice žrtava, ali to dovoljno govori o njima. Teme poput onih zašto se onako bijedno i pod lažnim imenom krio tolike godine u bjekstvu ili da je gubio teritorij kad god se njegovoj vojsci suprotstavila iole približno jaka vojna sila se izgleda još neće aktualizirati. Dolikuje li to jednom “velikom vojskovođi” kako ga predstavljaju? Neće se pričati ni o tome koliko je Srba odbilo da svjedoči u njegovu korist pred Haškim tribunalom i to ne jer se odriču njegovog lika i djela nego jer su znali da ga pred ozbiljnom institucijom ne mogu odbraniti, a svakako su upoznati sa svim zlodjelima koji su počinjene. Posebno bih naglasio, recimo bilješke Ratka Mladića koje su dostupne u haškoj arhivi gdje on sam piše o zločinima. Da li je poznato da je spominjao “5.000 leševa u Tomašici” nedugo nakon masovnih zločina nad prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima i da su te bilješke dokazni predmet u procesima protiv drugih optuženika? Ili da je odbio svjedočiti u korist Radovana Karadžića? Ovo su samo neki primjeri koje se zadugo neće aktualizirati među onima koji ga smatraju herojem.

Nedavne izjave kao što je ona da je u Srebrenici je bio težak zločin s elementima genocida jako vrijeđaju žrtve. Kako reagirati na ovakvu pojavi?

"Porodice žrtava bi trebale postati imune na izjave ove vrste. Sud je rekao svoje i tu je stavljena tačka. Cilj onih koji negiraju ili relativiziraju neki zločin jeste da izazovu reakciju s druge strane. Takvo nešto, ma koliko bilo teško, im se ne smije dozvoliti."

Od stupanja na poziciju predsjednika Republike Hrvatske pratimo svojevrsnu orbanizaciju Zorana Milanovića. Kako reagirati na ovakvu. Ko je ovaj novi Zoran Milanović?

"Ako neko nekada bude pisao političku biografiju o Zoranu Milanoviću najprikladnije je da je nazove “Čovjek koji je sam sebe konstantno demantirao”. Od socijaldemokrate koji je agitirao za Željka Komšića i izražavao pun pijetet prema žrtvama genocida u Srebrenici do čovjeka koji je prihvatio da nastavi “tuđmanovsku” politiku prema Bosni i Hercegovini i relativizira genocid. Umjesto da kao neko ko je dao svoj doprinos ulasku Hrvatske u EU postane lider regiona, čovjek kao da želi da postane zaštitno lice hrvatske krajnje desnice sa ciljem da mu ovaj mandat bude obilježen davanjem ogavnih izjava o Bošnjacima. Kada govori o Bošnjacima, treba da se napomene jedne činjenica koja je zanemarena u hrvatskoj javnosti. U Domovinskom ratu poginulo je nešto više od 8.000 osoba, od čega su 1.160 Bošnjaci. To je nacionalna manjina koja je dala daleko najveći doprinos u odbrani Hrvatske (podaci iz knjige “Rat u srednjoj Bosni 1992-1994”, autora Amira Klike). Da nije bilo takvih, teško da bi danas Milanović bio predsjednik bilo čega. Ne znam zašto mu je to potrebno, ali je činjenica da ovako neće pomoći bosanskohercegovačkim Hrvatima.

Kozarac je simbol stradanja u Prijedoru, ali i simbol želje da povratkom i ostankom na svom pragu. Nacrtom za gradnju autoputa Banja Luka-Prijedor planirana trasa Kozarac dijeli na dva dijela, a brojne bošnjačke kuće obnovljene nakon rata sada ponovo treba da se ruše? Šta se ovim planom poručuje Bošnjacima Kozarca, ali i povratnicima u entitet RS u širem smislu?

"Kratko i jasno: Poručuje se da im nije mjesto u RS-u. Ovaj put bez nasilja, ali sa jasnom porukom da se “etničko čišćenje” može dovršiti i bez zločina. Ipak, postoji mogućnost da se pronađe rješenje na zadovoljstvo i Kozarčana i vlasti u RS-u, samo je pitanje da li se do toga zaista želi doći. Vrijeme će pokazati.

Kozarac je, kako ste rekli, simbol stradanja i povratka. Dodao bih da je on i simbol nemara i federalnih vlasti prema povratnicima u RS-u. Nadam se da će slučaj koji ste naveli biti povod da se povede veća briga za tom populacijom u manjem entitetu. Bude li njih manje (a nažalost taj broj opada), bit će i Bosne i Hercegovine manje. Što oni budu brojniji i politički jači, toliko će biti i jaka Bosna i Hercegovina. Borba za našu domovinu se, prije svega, vodi u RS-u."