Piše: SENAD AVDIĆ

"Zar ne vidite sasvim jasno da je san bio moj učitelj i da još uvijek, evo, strepim da ću se opet probuditi i opet doći u tamnicu? Pa, I kad ne bi bilo tako, samo sanjati već je dosta, jer sanjajući spoznao sam, da svaka sreća čovjekova nestaje kao pusti snovi. (Monolog Sigizmunda, glavnog junaka drame "Život je san", španjolskog pisca Pedra Calderona (1600-1681)   

Bilo je to prije sedam-osam godina, u vrijeme kada mi je hodanje/pješačenje počelo predstavljati sve veći i nepremostiviji problem, kada nisam znao ni njegovo ime ni porijeklo, i kada nisam ni prihvatao da je uopće o problemu i to zafrkanom riječ. Uglavnom, sve sam rjeđe na jutarnje kafe odlazio u "Rafaelo", kafani udaljenoj 200-ak metara, a sve me se češće moglo vidjeti na matinejama u Haminoj kvartovskoj kafani. Znam da će sad poskočiti od radosti lovci na greške i nepreciznosti, jer i pticama je na granama oko Katedrale jasno da u toj (nažalost bivšoj) maloj, dražesnoj prčvarnici ne služe kafu, ali zalud im zluradost: nisam ja u kafanu dolazio na kafu, nego sam dolazio sa (esspreso) kafom, koju mi je u obližnjoj pržionici majstorski pravio, dužio-kratio po narudžbi, majstor Šiško. Još bih u trafici pazario bočicu “Schwepsa” , pa uz taj “kompletić” u miru tokom razumnih sat-dva vremena spržio svoju prvu kutiju "Aure Extra". Ako bi me neka dobra pjanska duša ponudila pivom, a bilo ih je hipten, uopće ne bih pružao otpor. Znao sam i uzvratiti istom mjerom, razumije se.

Tokom nekoliko jutara dobri gazda Hamo bi mi redovno prenio da me je tražio i poruke ostavljao izvjesni Alija, stariji čovjek, ne može mu se sjetiti prezimena, tražio od njega moj telefon, Hamo nema običaj dijeliti brojeve telefona, niti tajne svojih gostiju. Koliko sam shvatio taj što me tražio privremeno je navratio u Sarajevo, pa mu se žurilo da me pronađe. Nakon nekoliko dana jedan od gostiju (mogao je to biti Nećko, penzionirani “Energoinvestovac”, fini gospodin sa kojim su mi se kafanski putevi, odnosno hastali godinama često ukrštali) kaže mi da je taj što me je tražio Alija Ramić, njegov predratni kolega koji već nekoliko decenija živi u Francuskoj.

POTRAGA ALIJE RAMIĆA

Nije me se nešto posebno dojmila ta informacija, niti sam smatrao da išta važno propuštam time što me Alija Ramić nije "nahvatao" u kafani, odnosno kafanama, jer sam u međuvremenu saznao da je potragu proširio na još neke "objekte" kojima sam "inklinirao". Imam čak i zazor prema tim vrstama uhođenja još otkako je istim tim kafanskim stazama u potjeru za mnom pohodio Zijad Turković monstrum baš tih dana osuđen na 40 godina zbog serijskih zločina, ubistava o kojima sam pisao još dok je on bio ugledni građanin i još autoritativniji poduzetnik.

Dakle, tražio me Alija Ramić. Davno je to bilo kada sam gospodina upoznao, možda dvije decenije, bilo je svakako to godinu-dvije nakon rata. Nakon tog kafanskog susreta nisam ga viđao, kasnije sam upoznao njegovu kćerku, imenom ili nadimkom, Idanu, vedru, lijepu i šarmantnu curu koja je tih godina, početkom 2000-ih živjela na relaciji Sarajevo-Pariz.

Ovako je to bilo. Sjedio sam tih prvi poratnih godina, 1997-98 često i dugo u restoranu na Baščaršiji kojeg je tih godina otvorio poznati predratni sarajevski ugostitelj Ahmed Mahmutović, poznatiji kao Nadoveza. Upravljao je Nadoveza prije rata brojnim dragim i nezaobilaznim kafanama, "Kvarner" na Marijin dvoru bijaše jedna od takvih. Nije se čovjek sa strane, putnik namjernik ili uljez kakav jednostavno i bezbolno mogao "primiti" u "Kvarneru", okupljalo se tu društvo "zatvorene struture", muzičari, sportaši, političari, svi međusobno povezani prijateljstvo, poslovima, sklonosti "dobroj kapljici". Jednom je jedan iz tog društva od konobara tek zaposlenog, debitanta, tako reći, naručio "svinjske lignje", a kad je siroti dečko porudžinu prenio kuharima, izletio je k'o oparen u salu Nadoveza, počeo urlikati koliko ga grlo noisi: "Je li to naručio onaj propali rukometaš, hrsuz iz Visokog Kemal Vražić, zvani Ibe, krme ga ubolo dabogda!”. Jeste, baš se Ibe tako, pa i grublje šalio, na radost svojih kafanskih pajdaša iz "Kvarnera".

Vidio sam Mirzu Delibašića, nekoliko godina pred rat u kafani "Brodac" u blizini Vijećnice, koju su svi zvali Kod Sultana (Ferida Sultanovića). Sjedio je u velikom društvu, dobro su se "opustili" bili. Kada sam ga jednom na to podsjetio, ispričao mi je kako je tih godina, nakon što ga je bolest izbacila iz sporta i normalnog života znao sav-nikakav sjesti u taksi i kružiti gradom. "Nakon dva-tri kruga od Čaršije do Ilidže i nazad, kad se malo sredim, kažem taksisti da stane "Kod Sultana" i objasnim mu: "Vidi, prijatelju, kad je čovjeku najteže, kad mu je dosta i njega samog i čitavog svijeta, ima jedno mjesto gdje se može skloniti, gdje će se popraviti, ako ne baš izliječiti. A to mjesto ti je ova kafana pred koju si me doveo. Samo da znaš, ako nekad budeš loše kao ja danas, gdje da odeš".     

NA GODIŠNJICI BRAKA SA SLAVICOM I MIRZOM

Nešto od te atmosfere, ugođaja i socijalnih manira, klijentele iz "Kvarnera" i "Brodca" kojeg je također držao jedno vrijeme u ratu Nadoveza je sačuvao i njegovao u svojoj novoj kafani na Baščaršiji. Ne mogu se sjetiti sa kim sam sjedio te večeri, siguran sam tek da je bilo negdje oko osam-devet navečer kada su u restoran ušli bračni par Slavica i Mirza Delibašić u društvu starijeg, elegantnog gospodina, niskog rasta što je bilo još izraženije u društvu košarkaškog bračnog para. Sjeli su za ranije rezerviran stol, listali jelovnik, naručivali, večeru, piće, duguljaste boce nekog otmjenog vina. Nakon nekog vremena, Mirza me pozvao da im se priključim za stalom: "Ne moraš žuriti, samo ti nastavi monolog, pa kad završiš", delikatno me upozorio da "peglam" svoje partnere u piću.

Sjeo sam u praznu stolicu za njegovim stolom, Mirza mi je predstavio svog i Slavičinog dragog gosta, Aliju Ramića. Ukratko mi je objašnjeno da je Alija bio velika faca, jedan od direktora u "Energoinvestu", neka vrsta oficira za vezu između najvećeg bosanskog i jugoslovenskog privrednog džina tih godina i najvećeg bosanskog sportskog kolektiva Košarkaškog Kluba "Bosna", također tog vakta. Nekoliko godina kasnije od Boše Tanjevića sam čuo da je "Bosna" nakon dosanjanih, lokalnih i jugoslovenskih, svoje evropske zlatne snove počela sanjati kada su za njihov projekat uspjeli zagrijati i uključiti u njega  "Energoinvestovog" "Titu" Emerika Bluma. Uloga Alje Ramića u toj “sinergiji” bila je izuzetna i neponovljiva, govori je Tanjević. Blum se najprije zainteresirao za žensku košarku. Nešto slično se desilo Ivi Andriću u Beogradu, koji je u poznim godinama  otkrio čari ženske košarke, odnosno košarkašica, osobito jedne od njih, fatalne ljepotice Ljubice Otašević. Kasnije je Blum postao fanatik i skrbnik "Bosne", njegovo prijateljstvo sa Mirzom Delibašićem uporedivo je sa drugarstvom Nobelovca Andrića sa Radivojem Žućkom Koraćom. Ima negdje zapisana anegdota kako je Blum, već ozbiljno napaljen na košarku, nakon neke očajno slabe utakmice "Bosne" zamolio Aliju Ramića da dovede Bošu Tanjevića ne baš na ribanje, ali na razgovor, pa mu stručno objasnio razlog koji je doveo do poraza: “Nedostaje vam kohezije u igri", prekorio ga je veliki Graditelj.

Slavica i Mirza Delibašić to večer su kod “Nadoveze” slavili godišnjicu braka. Ne mogu se pouzdano sjetiti bilo čega što se za našim stolom razgovaralo, a pričalo se uglavnom o "Bosni", košarci, zajedničkim prijateljima, radostima i tugama, Sarajevu…sve je bilo rutinsko predvidivo ćaskanje uz prilične količine alkohola. Mene je cijelo vrijeme nešto žuljalo i tjeralo da se preispitujem je li mi mjesto za tim stolom, sa tim ljudima, okupljenim svečanim, iznimnim povodom, je li moje prisusustvo malkice "raspar". Ali, opet, pozvan sam, nisam se prišlepao, niti nepozvan sjeo. Sjećam se, međutim, svega što je uslijedilo nakon što je Mirza počeo svoj neočekivani, nestvarni, potresni monolog.

KINĐE U RAJU SVOGA PAKLA

"Jesam li ja tebi, Senade, ikad pričao, kako sam nakon moždanog udara izgubio sposobnost pisanja?" Nije mi pričao, niti je imao kada to učiniti, u vrijeme kada se ta nesreća na njega sručila, 1984. godine i završila mu karijeru. Mirza je za mene bio daleka, nepristupačna planeta. Tek smo se tokom rata nekoliko puta zatekli u istom društvu, ponešto razgovarali, uglavnom nebitno, površno. Osim možda jednom prilikom, u zimu 1994. godine. Sjedli smo u "Liscu" i jadao se Mirza da mu je u stanu hladno da ne zna kako da to promijeni. Mislim da mu je porodica, supruga Slavica i sin Danko, bili u Italiji. Sjetio sam se da je tih studenih ratnih dana u grad stigla velika humanitarna pošiljka plinskih boca, da je njome raspolagala Gradska uprava na čijem je čelu bio gradonačelnik Tarik Kupusović. Asim Metiljević, moj drug, od koga sam to i čuo je bio tamo nešto kao portparol, pa sam Mirzu uputio na njega. On se nećkao, nije znao kako to da izvede, ne zna ljude, nije naučio nikoga ni za šta moliti. Mislim da sam mu rekao da je on pored svega ostalog velikog što jeste i dobitnik Šestoaprilske nagrade, da Grad ima obavezu prema njemu, da je nekadašnja vlast dobitnicima tog priznanja dodjeljivala stanove, valjda može ovu jebenu plinsku bocu dati najboljem svom sportisti. I otišao je uskoro do gradonačelnika, Asim im je dogovorio susret. Sljedeći put kad sam ga sreo u FIS-u, pred njim je bila boca, ali ne plinska, bio je ljut, prštao je od silnog bijesa. "Zamisli ti gradonačelnika, pita me jesam li ja ono igrao u Španiji, pa mi nastavi pričati svoje dogodovštine sa nedavnog puta po Barceloni i Madridu, maltene hvali se frajer kakva je on tamo zvijezda bio. On meni našao pričati kakav je zvijzeda bio u Španiji. Kad se sit ispričao o svojih podvizima I popularnost, pitao me šta sam ono trebao, odgovorio sam: “Ništa, hvala i doviđenja. Bolje se smrzavati nego takve moliti i trpjeti!”, ogorčeno je opričavao “razgovor” sa gradonačelnikom.

“Kada me pokosio moždani udar, pored ostalih tegoba koje mi je prouzročio, bila je da sam izgubio moć pisanja”, otpočeo je priču Mirza Delibašić, pa nastavio objašnjavati tu tegobu. "Ima u moždanim režnjevima to neko područje koje je odgovorno za ono što se zove radna memorija, a u šta spada pisanje. E, pa, meni su iz radne memorije od udara u mozgu “ispala” slova, ali mi je ostala sposobnost crtanja. Tako da sa sam se vremenom izvježbao da crtežom, slikama, izražavam ono što bi trebao napisati kad bih bio sposoban. Recimo, dođe mi poštar kući, donese neku poštu za koju moram potpisati da sam primio, ali ja umjesto potpisa na priznanici nacrtam košarkaški obruč i iznad njega loptu. To mi je bio potpis, i poštari i njihovi šefovi su se na njega navikli, znali su da nije pošiljku primio niko drugi, nego ja, Mirza Delibašić".

Slušao sam Velikog Majstora bez daha, bez pitanja, bez treptaja oka. Šta mi uopće znamo o njemu, je li nas zanimalo, zanimaju li nas generalno lične, privatne drame ljudi koji su proživjeli svojih pet minuta slave i izgubili magičnu privlačnost, dok je "preda nama život cijeli". Mislim da sam se, da otoplim ledenu tišinu, pokušao oporo našaliti pa rekao da bi možda meni bilo bolje i za druge ljude rahatnije da se i meni desilo da izgubim sposobnost pisanja, ali šala mi očekivano nije na plodno tlo dočekana, jer je Mirza nastavio ispovijedati svoju nekadašnju muku i žariti njome naše uši.

"A znaš kako sam pisao ljubavna pisma Slavici? Opet koristeći slikovno pismo, crteže. Naprimjer, kad hoću da napišem "Draga moja Slavice, crtam ti ovo pismo", ja nacrtam srce, pa iza njega plus, pa Slavičin portret, pa olovku kojom crtam, pa kovertu pisma, i tako cijeli papir iscrtam i pošaljem joj, njoj je uglavnom bilo čitko i razmjela je sve…"

Slušali smo Mirzu ćutke, pričao je kako je uporno vježbao crtanje da bi se što jasnije komunicirao sa okolinom, ne znam koliko je trajalo njegovo podsjećanje na taj užasni period njegovog života. Na kraju mi je Mirza predložio: “Imam ja kod kuće dosta tih svojih slikovnih pisama  kod kuće, pa ako te zanima možeš ih uzeti i objaviti sa mojom pričom i objašnjenjima. Možda to raju bude zanimalo”. Skrušeno sam se složio, pormljao nešto u smislu, "dogovorit ćemo se", mada sam već tu, za kafanskim stolom bio siguran da nikada neću poželjeti da mu tražim to bolno, ponižavajuće svjedočanstvo njegove borbe sa posljedicama okrutne bolesti. Nekako sam bio siguran da ni njemu, kada ga popuste vinski maligani, neće biti do takve javnog samootkrivanja.

ĐURASOVA "SVJETLA ZA DALJINE"

Sve je, kako i treba, ostalo za kafanskim stolom, nismo se vraćali na tu priču ni krajem novembra 2001., kada sam Velikog Majstora, dvije-tri sedmice prije odlaska iz života, posjetio u njegovom stanu na Ciglanama.

Godinu-dvije nakon onog razgovora sa Mirzom na Baščaršiji, Slobodan Đurasović, moj gimnazijski profesor srpsko-hrvatskog jezika i književnosti objavio je knjigu "Svjetla za daljine", koja je okupila biografije dvojice velikih sportaša, Mirze Delibašića i nogometaša Vahidina Musemića. "Kada sad razmišljam o tome zbog čega sam počeo pisati ovu knjigu, čini mi se da me najviše privukla Mirzina životna priča. Bez sumnje, jedna od najspotresnijih na koje sam naišao. Pa ako sam možda i čuo za još neku ovaku hadsku priču, nisam i za nekoga ko je svoju muku podnosio tako gordo i stoički kao on”, napisao je Đuras, koji će dvije godine nakon Mrzine smrti pucati sebi u glavu…

A šta se desilo sa Alijom Ramićem, gdje si njega zaturio u ovoj rastresenoj priči, u koji si ga rukavac gurnuo, čujem kako gunđa čitatelj koji me već od priče o Haminoj kafani lovi u greškama, nedosljednostima i lažima? Tu je, Alija Ramić, napokon me prije 7-8 godina zaskočio u "Rafaelu" i zatekao me u jednom od onih dana i raspoloženja tokom kojih je Mirza išao kod Ferida Sultanovića u "Brodac". Prošlo je dvadesetak godina od one večeri u restoranu kod Nadoveze, Alija izgleda dalje, okretno, krepko, kao stari, vedri alčak. Podsjeća me na posljednji naš susret tokom Slavičine i Mirzine godišnjice braka i već godinama želi da mi kaže kako se ta noć okončala. 

"Kad si ti otišao, kaže meni Mirza: 'Jesi li ti vidio dobro ovog čovjeka, Senada Avdića? Sve sam mu ovo isprIčao zato što je on najveća dobrovoljna propalica u gradu, veća čak  i od mene'. Zamolio me je da ti to nikad ne kažem, ali prošle su tolike godine, nisam mogao da ti to ne povjerim". Ne znam da li sam odgovorio, pomislio ili samo sanjao da sam kazao: "Velika je čast, vjeruj Alija,  privilegija, priznanje i obaveza biti veći od Mirze u bilo čemu, pa čak i u dubini ličnog propadanja".

P.S. Prošlog marta kada je planetarni poganćer, virus Covida-19 krišom, nepozvan na duže vrijeme ulazio u naše živote i organizme, ležao sam danima nepokretan, niti sam ticao niti sam micao na desetom spratu Državne bolnice, rezerviranom za plućne invalide. Cijela bolnica je bila blokirana, "tarabirane" su bile posjete, hranu i piće izvana mi je prošvercala i njima me krijepila i usta tiskala (pitaju, me pitaju!) dobra žena Z., radnica na održavanju čistoće. Već su me jednom na istom ovom mjestu prije 3 godina evakuirali grobaru sa lopate, pa imam uz staž i određeni status kod zaposlenih na pulmološkom odjelu.

"Ovako sam ja prije 20 godina pazila i moga Mirzu Delibašića dok je ovdje ležao. Njemu sam cigare i pepaljare krišom donosila. Dobro je da ti ne pušiš, bolji si od njega". Niko bolji od Mirze nije bio, htjedoh joj reći, možda sam joj i rekao, a možda sam i to sanjao. "Pokušaj mi negdje naći i dobaciti do mene kući knjigu 'Život je san' od Pedra Calderona", bilo je zadnje što je Mirza Delibašić izgovorio one novembarske večeri u svom stanu. Bio sam na najboljem putu da to i uradim, ali smrt je bila bliža.