DODIK, KAO I SNIJEG, IZNENADIO U DECEMBRU: Dodik privodi kraju proces za čije je ostvarenje Milošević govorio da su ”Srbi spremni jesti i korenje”

Tvrdnja da Republika Srpska nema novca za financiranje vlatitih oružanih snaga je također proizvoljna, jer ignorira “stanje na terenu”.

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 13. Dec. 2021  13. Dec. 2021

  • 20

Milorad Dodik je u petak na sjednici Narodne Skupštine Republike Srpske uradio ono što je uporno, nedvosmisleno najavljivao najmanje četiri-pet mjeseci unazad - vratio nadležnosti entiteta nad nekoliko kapitalnih državnih institucija. Pa opet taj predvidljivi i logičan čin, hroniku najavljene smrti države, mnoge ljude na odgovornim dužnostima je zatekao nespremnim.

Oni koji su prije nekoliko mjeseci Dodikove najave, odnosno prijetnje vezane za ukidanje zakona o pravosuđu, vojsci, oružanim snagama, indirektinim porezima, obavještajnoj zajednici… dočekivali sa ciničnim i podsmješljivim komentarima i nakon događaja od posljednjeg petka se nastavljaju čudom-čuditi. Ne mogu da pojme kako se najednom ovaj kijamet iznebuha desio, kao da je riječ o elementarnoj nepogodi, gromu iz vedra neba, a ne dugo, pažljivo, koordinirano i neskriveno vođenom procesu. Podjednako se takav dojam odnosi i na domaće političke aktere u Sarajevu, vladajuće i opozicione, kao i na strance, one na službi u BiH i njihove šefove u inozemstvu. 

MIRNIM SREDSTVIMA DO RATNIH CILJEVA

Za razliku od premijernog izvođenja, odnosno prvog, krvavog čina ove drame, onog s početka 90-ih godina prošlog vijeka, kada je složena, sveobuhvatna operacija razbijanja Bosne i Hercegovine vođena u nepristupačnoj konspiraciji, u štabovima i bunkerima, vojnoobavještajnim centrima u Beogradu i donekle u Sarajevu, ovog je puta, u završnom činu te povijesne drame, sve bilo javno, neskriveno, najširoj javnosti dostupno. Sve što su tada Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, vojni vrh predvođen Aleksandrom Vasiljevićem… radili povlačeći konce secesije, nasilja i destrukcije iz duboke sjene i zaštićene ilegale, Dodik i njegovi zaštitnici iz Beograda i Moskve izvode neskriveno, javno, što bi se reklo na otvorenoj sceni. Toliko javno, toliko ašićare i u toj mjeri vidljivo i čitko da je iznenađenje zatečenost, zbunjenost događajima iz Skupštine RS-a predstavlja svojevrsno saučesništvo u tom dugo pripremanom i dugoročno razornom poslu.

Uvodni, jednočasovni referat kojeg je podnio Milorad Dodik također je koristio sve bitne elemente i obrasce za kojima je posezao Radovan Karadžić, koji su dobrano izlizani od svakodnevne upotrebe tokom 90-ih godina. Riječ je o eksplozivnoj retoričkoj smjesi kreativnih laži i sirovog nasilja korištenih sa ciljem stvaranja tzv. “nove realnosti”. Dodik je u referatu svako malo ponavljao da je međunarodna zajednica nasilno i jednostrano narušila dejtonsku ustavnu arhitekturu BiH vršeći transfer nadležnosti sa entiteta na centralnu državu. Pri tom mirno, bez da trepne, gleda u oči narodne poslanike i cjelokupnu javnost kojoj je dobro poznato da je najveći dio tih navodnih antidejtonskih operacija proveden u suradnji sa njim, uz njegovo odobravanje, podršku, glasanje objema rukama. Ako je sve što je Dodik potpisao, odobrio, izglasao i “prenio” u Sarajevo bila antiustavna rabota i protivdejtonska ujdurma, ne bi li tada on trebao snositi kaznenu i političku odgovornost za tu svjesnu dugogodišnju sabotažu?! Pogotovo jer je lako dokazivo kako je to “produženo krivično djelo” radio iz koristoljublja. Dodikova dugogodišnja krotka snishodljivost prema strancima i igranje poput dobroćudne mečke kako njihov bubanj kaže bile su cijena njegovog političkog opstanka lišenog bilo kakve odgovornosti i samokontrole.

“INZKOV ZAKON” POPUT “SRPSKOG SVATA”

Navodna iznuđenost ovakvih mjera zakonom o negiranju genocida kojeg je prije četiri mjeseca nametnuo Valentin Inzko također je sasvim pala u drugi plan i niko je tokom rasprave u NSRS-u nije ni pominjao. Sam Dodik je u prvoj reakciji, na dan proglašenja Inzkovog zakona, krajem jula, kazao da srpski predstavnici u državnim institucijama neće sudjelovati u njihovom radu niti donošenju odluka, kazao je „kao što to nisu radili ni prethodnih mjeseci“. Inzkovo nametanje zakona je, dakle, bio okidač za blokiranje državnih institucija u dugom vremenskom periodu prije njegovog donošenja.

Neće previše biti grubo, a neće biti ni netačno, ako donošenje Inzkovog zakona po reakcijama koje su uslijedile uporedimo sa spiralom destruktivnih, nasilnih reakcija na ubistvo srpskog svata Nikole Gardovića na Baščaršiji prvog marta 1992. godine. Riječ je o dobro poznatoj tehnici premještanja povoda i razloga. U nekoj drugoj prilici, mogla bi se uspostaviti bliska povezanost Gardovićevog ubice Ramiza Delalića Ćele sa srbijanskim obavještajnim centrima koji su ga 80-ih godina prijevremeno pustili iz zatvora u Zabeli i usmjerili prema Sarajevu. “Ako ti ne možeš pronaći povod za blokadu Sarajeva i Bosne, pronaći ću ga ja”, rekao je prema ozbiljnim izvorima Jovica Stanišić prvog marta 1992. godine Radovanu Karadžiću koji je u glavnom gradu Srbije pratio odvijanje referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine.   

Naivna su očekivanja i zaludne tlapnje da će planiranu, već opipljivu, zakonski uokvirenu secesionističku namjeru obuzdati, spriječiti samo sankcije, političke i ekonomske, kojima i to neuvjerljivo vitla međunarodna zajednica. Ovo što radi Dodik uz podršku svojih međunarodnih pokrovitelja, a dobrim dijelom I nalogodavaca jeste nastavak, jedini logičan epilog iste one politike i onih nacionalnih ciljeva zbog kojih je Slobodan Milošević uoči otpočinjanja ratova 90-ih godina kazao da je “srspki narod spreman jesti i korenje, ako bude potrebno. Tri i po godine je Srbija podnosila i živjela najteže sankcije međunarodne zajednice i ne bi ih Milošević prekinuo ni u Daytonu, da mu kojim slučajejem nije isporučeno ono što je tražio tokom ratova, a to je “pola Bosne i Hercegovine”.

VOJSKA IM NE TREBA, IMAJU JE

Rekoh da je bitna sastavnica Dodikovog iredentističkog projekta sila, odnosno nasilje. Ne traži on ukidanje Oružanih snaga BiH da bi formirao vlastite, entitetske, nego da bi zatro ideju bilo čega zajedničkog u represivnom aparatu, policiji, pravosuđu, vojsci, obavještajnoj zajednici. Tvrdnja da Republika Srpska nema novca za financiranje vlastitih oružanih snaga je također proizvoljna, jer ignorira “stanje na terenu”. Njome se previđa činjenica da Dodik već ima oružane snage kroz policijski aparat, žandarmeriju, specijalne jedinice, entitetske i druge formirane pri centrima službi bezbjednosti koje su, kako smo vidjeli na nedavnim vježbama, potpuno vojnički ustrojene i logistički opremljene.

Prilike u BiH su ušle u krajnje kritičnu, političku i sigurnosnu fazu sa krajnje nezvjesnim i nepredvidivim raspletom i reperkusijama po državu, društvo, sudbine i živote građana.

Na koji će se način ta kriza dalje razvijati teško je predviđati. Čini se da je za početak neophodno da politički predstavnici iz Sarajeva odustanu, stave embargo na bilo kakve daljne pregovore sa strancima, američkim i evropskim izaslanicima oko bilo koje teme koja nije izravno povezana sa zaustavljanjem galopirajućeg procesa raspada države kojeg je pokrenuo Milorad Dodik. Sve drugo, a pogotovo jalovo iscrpljivanje oko izbornih propozicija, predstavlja cinično razvlačenje snaga, da ne kažem baš “razvlačenje pameti”.   

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 20

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...