U trenutku kada je država trebala pokazati da je iznad svakog pojedinca, dogodilo se suprotno - država je (po)kleknula. Ne pred bilo kim, nego pred političarem koji je tri mjeseca bježao od pravosuđa, javno ga ismijavao, donosio zakone kojima osporava njegov legitimitet i nastavio projekat institucionalnog rušenja Bosne i Hercegovine. M. Dodik, simbol te pobune protiv pravnog poretka, ušetao je u Tužilaštvo BiH, dao iskaz i odmah potom izašao na slobodu, uz širok osmijeh političkog pobjednika, piše Hazim Bašić, član Predsjedništva Kruga 99 za Patriju.

Ono što bi u normalnim državama bio čin pravosudne dosljednosti - suočavanje s optuženim koji je bježao od zakona - u Bosni i Hercegovini pretvorilo se u tragičnu farsu. Sud i Tužilaštvo BiH organizovali su saslušanje iza zatvorenih vrata, bez javnosti, bez medija, bez osnovnog elementa pravne transparentnosti. I onda su, budući da se radi o prethodno precizno utvrđenom planu i dogovoru, a ne o pravosudnom procesu, objavili zajedničko saopštenje - što je pravni nonsens sam po sebi. Optužba i sud kao jedan glas? U kojoj još pravnoj državi?

Dodik je, istovremeno, još jednom dobio potvrdu svoje moći. Nakon što je mjesecima izigravao državne institucije, negirao njihov autoritet i poduzeo sve što je mogao da ih ugasi, dogovorio je kada će doći, pod kojim uslovima i s kojim garancijama da neće biti pritvoren. Ukinut mu je pritvor, a mjera kojom ga se "kontroliše" svodi se na povremeno javljanje u policijsku stanicu u Laktašima, kao da je riječ o sitnom prestupniku, a ne o političaru optuženom za rušenje ustavnog poretka.

Najporaznije u svemu je poruka koju je pravosuđe poslalo građanima: da su pred političkom moći nemoćni, da se zakoni selektivno primjenjuju, i da čak i najteža kršenja ustavnog poretka mogu biti oproštena - ako ste dovoljno moćni i ako imate dovoljno jak politički pritisak iza sebe. Poruka SIPA-i, sudijama, tužiocima i građanima BiH je jasna: ako Dodik može nekažnjeno ismijavati državu, mogu i drugi kriminalci koji zaprijete da će se oružjem braniti.

Ročište M. Dodiku zbog optužbe da je rušio ustavni poredak države je trajalo 5 minuta i 10 sekundi, istovremeno, pravni postupak protiv kantonalne ministrice A. Mesihović zbog sumnje za posredovanje u zapošljavanju trajao je uz pritvor 2 mjeseca i 5 dana, uz filmsko hapšenje u centru grada, uz duge cijevi i lisice. Takvo je naše pravosuđe.

Da stvar bude apsurdnija, Dodik je, nakon svih mogućih uvreda koje je uputio stranim diplomatama, tiho poslao svoje saradnike da se poklone na proslavi Dana nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država. U političkom smislu, kapitulirao je pred svima nad kojima je galamio. Ali, u pravosudnom smislu, pobijedio je. Jer on je taj koji određuje pravila igre, dok pravosuđe ostaje statista.

Ovo nije pobjeda države. Ovo je sramotno poniženje, neriješen rezultat, gdje je država i kad je mogla pobijediti - izabrala da izgubi. Pravda je pretvorena u karikaturu, institucije u trgovce, a državni poredak u predmet političkog dilovanja. Tako to izgleda kad visokoj politici nedorasla Trojka, kao dio vladajuće koalicije, "vrati institucije narodu".

Na kraju, ostaje pitanje: šta sada? Ako je pravosuđe kapituliralo bez borbe, ko će se usuditi ponovo stati pred Dodika? I ima li više ikoga da vjeruje da pravda u ovoj zemlji može doći i za najmoćnije, a ne samo za obične građane? Još jedna štih proba puzajuće secesije je završena. U nastavku se očekuje da će nosioci antibosanskog projekta analizirati sve propuste i nedostatke koje su napravili ovaj put, kako bi nakon boljeg planiranja uradili sljedeći korak ka secesiji. U nastavku borbe za državu, pravosuđe je pokazalo da na njega ne treba računati.