PONEDJELJAK, 20. DECEMBAR

Na jednoj hrvatskoj televiziji kasno noćas emitiraju dokumentarac „Pavarotti“, kojeg je prije dvije godine snimio oskarovac Ron Howard. Režiser je film posvećen velikom talijanskom opernom pjevaču režirao sa vidljivim divljenjem prema svakom području Pavarottijevog javnog djelovanja. Značajan segment filma posvećen je humanitarnom radu kojim je Maestro tokom 90-ih godina skoro u potpunosti zamijenio komercijalne nastupe na opernim pozornicama.

O tome u filmu govore njegova supruga, menadžer i veliki Bono Vox, lider grupe U2. Bono se prisjetio kako je bio zatečen kada ga je Pavarotti 90-ih godina nazvao telelefonom i predložio mu da napiše pjesmu koju će njih dvojica zajedno izvesti na koncertu u Modeni. Lider grupe U2 svjedoči da se dugo mučio da napiše pjesmu i kad je bio na rubu da odustane, pozvao ga je Pavarotti, rekao mu da je doputovao u njegov Dublin sa cjelokupnom ekipom snimatelja. Nije više nije bilo uzmicanja i traženja izgovora. „Doveo me pred svršen čin, napisao sam pjesmu 'Miss Sarajevo' koju smo zajedno otpjevali“, govori Bono. U sljedećem kadru gledamo grupu U2 predvođenu Bonom koji sa Pavarottijem u njegovoj Modeni pred hiljadama oduševljenih posjetitelja izvodi pjesmu napisanu za tu priliku. Pjesma je Miss Sarajevo. U prvom redu sjedi Lady Diana.

Dok Bono razpornim glasom pjeva „Da li je vrijeme da se okrenemo prema Mekki“ i „Da li je vrijeme za vrijeme za Božićnu jelku“...stihove u kojima slavi multikonfesionalnost i multikulturalnost Sarajeva“, čovjek sa gorčinom i bijesom razmišlja da li je vrijeme da se zapitamo kako je današnje Sarajevo grubo i skoro nepovratno iznevjerilo nadanja, molitve, podršku nekih od najvećih ljudi 90-ih godina prošlog stoljeća. Trideset godina je prošlo od koncerta u Modeni obilježenog nježnim emocijama i iskrenom solidarnošću sa Sarajevom, veličanstvenog nastupa Bona i Pavarottija koji su poslali poruku cijelom svijetu o patnjama jednog grada i njegovih ljudi. Kako se dakle desilo da 30 godina kasnije Sarajevo ima gradonačelnicu koja misli, parafrazirat ću Bonovu slavnu pjesmu „da nije vrijeme za Božićnu jelku“. Gradonačelnica Benjamina Karić malo okićeno drvo posađeno pored Vijećnice, ne smatra božićnim ni novogodišnjim simbolom, on je za nju simbol „zimske idile“ koji „ulijeva vjeru u bolji i ljepši kalendar koji dočekujemo“. Čak ni njena osvjedočena nepismenost, ne može prikriti odbijanje gradonačelnice da pomene Božić ili Novu godinu.

LuCCiano Pavarotti je prvi nastup u Sarajevu, gradu pobratimu njegove Modene, imao 1966. godine, dakle prije 55 godina. Kako je Sarajevo sebi dopustilo, kakvi su samodestruktivni procesi doveli do toga da se od grada simbola jedne civilizacije, u kojeg su dolazili, uz kojeg su i u dobru i i u zlu bili najveći umovi i najdarovitiji ljudi svijeta pretvori u kasabu koju reprezentira starmala gradonačelnica netaknuta elementarnom građanskom kulturom ili prije nje zadrigli, grabežljivi baščaršijski uhljeb?!

UTORAK, 21. DECEMBAR

Javni diskurs bošnjačke i probosanske politike, osobito onaj koji se artikulira na društvenim mrežama, u vrlo čestim situacijama i povodima dobija snažne oblike kolektivne histerije, sa elementima zaglušujuće kakofonije. Dešava se to svaki put, dakle vrlo često, kada se iz nekog domaćeg ili inozemnog centra plasiraju izjave, mišljenja koja su problematična sa stanovišta državnih i nacionalnih interesa BiH i Bošnjaka u njoj. Istog se časa aktivira mreža uglavnom istih, ali brojnih, zvanih i nepozvanih, ljutitih pisaca „odjeka i reagiranja“, prolama se internet, bruje televizijske stanice. Pljušte osude i uvrede, izražava se zabrinutost i traži reakcija svih subjektivnih snaga. Kada sam prije nekog vemena pitao jednog poznanika koji se vrti oko politike šta mu je trebalo da javno komentira i osuđuje neko irelevatno sijelo sa nobelovcem Peterom Handkeom, čiju nijednu knjigu znam pouzdano nije pročitao taj moj poznanik, odgovorio je da nije htio dopustiti da su svi oko njega to urade, a da on bude izuzetak. Ponekad pomislim kako postoji neko mjesto, neka centrala u kojoj Veliki Brat vodi evidenciju onih koji jesu, i koji nisu reagirali na neku političku ili društvenu devijaciju, provokaciju, koji nisu osudili neke neprihvatljive i neprijateljske pojave, kako se to govorilo u mrskom socijalizmu.

Do u dlaku se taj scenario kolektivnog i pojedinačnog postrojavanja ponovio i u slučaju svinjarije koju je izbrbljao mađarski premijer Viktor Orban izražavajuću rezerviranost da bi se dva miliona bosanskohercegovačkih muslimana moglo integrirati u Evropsku uniju. Nema toga ko drži do sebe i svoga „javnog ugleda“ ko se nije dohvatio Orbana da mu on ko biva nešto objasni. Ono što je zajedničko većini tih reagiranja jeste nizak nivo političke kulture, općeg znanja i pismenosti. Gotovo da se izgubila linija koja razdvaja „zdravu seljačku pamet“ običnog čovjeka od reakcije najodgovornijih političkih ličnosti. Reakcija Bakira Izetbegovića, lidera SDA koji je osporio evropski identitet i porijeklo Mađara, zadrta po stilu i glupa po sadržaju, još jednom je ne ogolila prostotu njegove političkog djelovanja i skučenost uma. On i njegova svita skutonoša su na Orbanov anitislamizam odgovorili vlastitim vulgarnim antievropejstvom.

Ovakva najezda zapjenušane nepismenosti i sirove srdžbe obeshrabruje one koji o ovom pitanju, Orbanovom antiislamizmu, imaju reći nešto sustavno, pametno i odgovorno. Razumljiv je strah takvih da bi se njihov glas samo utopio u opću kakofoniju, larmu, galamu. Jedan takav glas, kristalno jasan, razložan, odgovoran i utemeljen na poznavanju predmeta sporenja, bio je tekst profesora Fikreta Karčića objavljen u listu „Oslobođenje“. Profesor Pravnog fakulteta Karčić je precizno i jezgrovito objasnio šta je populističkim desničarima poput Orbana sporno u integraciji bosanskih muslimana u EU: to što su oni politički narod „koji pored svih lutanja, nesposobnosti i nedostatka vizije svojih predstavnika i osporavanja protivnika hoće da imaju riječ o svojoj budućnosti.“ Prof. Karčić podsjeća da u četiri evropske zemlje - Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji živi veći broj muslimana nego u BiH.

Profesor Fikret Karčić je prije nekoliko godina, također u „Oslobođenju“, objavio tekst u kojem je prenio rezultate istraživanja grupe američkih naučnika o tome u kojim zemljama svijeta muslimani najbolje žive. Koristeći brojne pokazatelja indeksa islamiciteta, u odnosu na ljudska i politička prava, politički rizik, kao i sprečavanje i kažnjavanje genocida, te još niza parametrara, pokazatelje kvaliteta života, ekologije, održive energije, kvalitet zraka, vode... ovo istraživanje dalo je za mnoge zapanjujuće rezultate.

„Prvih deset 'najislamskijih' zemalja, odnosno zemalja u kojima muslimani imaju najkvalitetniji život su Novi Zeland, Luksemburg, Irska, Island, Finska, Danska, Kanada, Velika Britanija, Australija i Holandija“. Najbolje plasirana zemlja sa većinskim muslimanskim stanovništvom je Malezija na 38. mjestu dok je Bosna i Hercegovona na 101. mjestu od 206 država.

Zbog čega su važna ova dva članka profesora Karčića? Da bi razbili stereotipe i predrasude, koje s jedne strane vode u zapadnjačku islamofobiju, a s druge strane frustrirane Bošnjake guraju u histerični evroskepticizam i antizapadnjačku retoriku, odnosno u samoizolaciju.    

SRIJEDA, 22. DECEMBAR

Pričao mi je tokom rata Haris Silajdžić, nakon što je zajedno sa tadašnjim hrvatskim ministrom vanjskih poslova Matom Granićem boravio u zapadnoj Hercegovini zbog zatvaranja logora za Bošnjaka, kako izgleda društveni život u jednom zapadnohercegovačkom gradiću u kojem je kratko boravio. Kaže, u cijelom tom gradiću radi nekih 40-50 kafana, pa se njihove gazde svakog dana redovno obilaze „objekte“ onih drugih. Uglavnom, tokom dana svaki od vlasnika je bio gost kod svih svojih kolega i konkurenata, trošio ono što su oni prethodno ostavili u njegovoj „butigi“. Bitno je nek se vrti posao, što bi rekao Mujo kada ga je proizvodna cijena falsificirane novčanice od 100 maraka koštala 120 maraka.

Prisjetih se ove zabavne storije danas kada sam vidio da je donedavni ugledni funkcioner Stranke demokratske akcije Mirza Čelik pristupio Demokratskoj Fronti Željka Komšića. Komšić je potpisivanje dojučerašnjeg SDA-ovca za njegov političku ekipu, ispratio osmijehom zadovoljstva kakav bi možda priličio treneru Barcelone Xaviju kada bi im se kojim slučajem Messi vratio kući. Da stvar bude bizarnija, Demokratska fronta je u koaliciji sa strankom u kojoj se donedavno kalio Čelik, pa se otvara pitanja iskrenosti te koalicije. S druge strane, u SDA se nisu smatrali oštećenim odlaskom Čelika, što bi trebalo značiti da Komšićeva stranka nije previše profitirala iz ovog transfera.

Nekoliko dana ranije u Sarajevu je promovirana nova stranačka koalicija, pomala pretencioznog naziva „Država“. Nju pored Mirsada HadžiKAdića, lidera Platforme za progres, sačinjavaju neke stranke i udruge koje vode bivši SDA-ovac Senad Šepić i Adis Arapović, doskorašnja perjanica Radončićevog SBB-a. U toku je žustra polemika između SDP-ovca Vojina Mijatovića i Damira Arnauta iz Naše stranke na temu ko je od njih promijenio više stranaka tokom relativno kratkih i beznačajnih političkih karijera. Budući da u politici nema prelaznog roka kao u sportu, svakodnevna svjedočimo „migracijama“ ili prelijetanjima iz stranke u stranku. Politička scena, ne samo ona sa centralama u Sarajevu, svela se na nekoliko stotina profesionalnih političara, uglavnom bez prepoznatljive individualnosti i integriteta ili nečega što bi ih izdvajalo iz bezlične mase sličnih kadrova. Svi se oni, osim rijetkih izuzetaka koji su zaposjeli sami vrh stranke, godinama seljakaju iz stranke u stranku, neki su ih u političkoj karijeri promijenili desetak partija i još uvijek traže pravu.

Možda bi, po uzoru na onaj hercegovački gradić čijii su vlasnici kafana ujedno i gazde i gosti, možda ne bi bilo loše kada bi se aktuelni lideri stranaka u dogovorenoj vremenskoj dinamici smjenjivali na tim dužnostima. Primjerice, da Komšić od Nove godine bude predsjednik SDP-a, a Nermin Nikšić preuzme kormilo DF-a. Da se zamijene Bakir Izetbegović i Elmedin Konaković na čelu stranaka, pa do to učine i Semir Efendić i Mirsad Kukić. I da se nakon recimo pola godine, zarotira novi krug promjene. Možda bi se ovo dopalo i stranakama sa sjedištem u Mostaru i natjeralo ih da urade isto, pa Dragan Čović jednokratno prepusti mjesto Iliji Cvitanoviću, a on preuzme kormilo HDZ-a 1990.

Ne samo da se ništa ne bi promijenilo, nego bi malo ko u glasačkom tijelu primijetio da se išta bitno desilo, a pogotovo ne promijenilo. Ali bi, ako ništa drugo, bilo zabavno. Važno je da se stvar vrti, kotrlja, makar i u sunovrat..

ČETVRTAK, 23. DECEMBAR

U svim crnim knjigama, sjećanjima na komunistički zulum i represiju nad umjetničkim slobodama u bivšoj Jugoslaviji, najistaknutije mjesto zauzima svojevremena zabrana u Beogradu pozorišne predstave „Kad su cvetale tikve“ pravljene po istoimenom romanu pisca Dragoslava Mihajlovića. Tadašnje riječi neprikosnovenog vođe Josipa Broza koji je, navodno, kazao da ne treba dupuštati da „kojekakve tikve“ truju našu radničku klasu, ušle su u narodna predanja, na njima se decenijama izučava i dokazuje represivni, staljinistički, pa i antisrpski karakter Brozove vladavine.

Pola stoljeća kasnije, ovih dana u demokratskoj, višestranačkoj Srbiji jedan drugi srpski umjetnik, režiser Goran Marković, na meti je serijskih, mučkih, krvoločnih napada u kojima prednjače ljudi sa najviših nivoa vlasti. Ministarka Darija Kisić Tepavčević napravila je Markoviću, inače i dugogodišnjem univerzitetskom profesoru, drsku, uvredljivu anamnezu nazivajući ga iskompleksiranim psihopatom, a njena šefica, premijerka Srbije Ana Brnabić javno je zažalila što pored svih bolnica koje je Vlada napravila, nije sagradila i jednu za duševne bolesnike u kojem bi se sa ulica i medija sklanjali bolesnici poput Gorana Markovića. Nije poznato, barem ne meni, da je ijedan srpski umjetnik u novijoj historiji, pri tom svjetski priznat kakav je Goran Marković, bio tako besprizorno napadnut od bilo koje vlasti. Ta je vlast Markoviću prethodno uskratila već odobren novac za snimanje filma o doktoru Draganu Dabiću, odnosno Radovanu Karadžiću. I to se možda nalazi skriveni razlog za ovu uragansku odmazdu i nedolično poniženje koje su se sručile na slavnog režisera.

Kao da je Vučićev režim u demokratskoj Srbiji, sudeći prema medicinskim anamnezama premijerke Brnabić i ministrice Kisić. Tepavčević režiseru Goranu Markoviću namijenilo sudbinu glavnog junaka iz njegovog posljednjeg filma „Slepi putnik na brodu ludaka“. Glavni junak tog filma i teelvizijske serije je književnik Petar Kočić. Markovićev film prati posljednje dane velikog pisca provedene u ludnici u okupiranom Beogradu 1916. godine. Sto godina kasnije neko, ne više strani okupator, nego domaće patriote žale što ustanova toga tipa ne postoji za današnje umjetnike, bundžije i neprijatelje režima.

SUBOTA, 25. DECEMBAR

Katolički Božić je već godinama moj omiljeni vjerski i civilni praznik. Jedino se sa njim može radost koji mi donosi uporediti 17. januar kojeg se u značajnom dijelu planete slavi kao praznik Martina Luthera Kinga. I Christmas Day i Martin Luther Day su za ljubitelje sporta, košarke poglavitom, svetkovine koje se dugo čekaju, slave i obilježavaju. Ko i svaki drugi blagdan i ova dva velika datuma imaju svoja ovozemaljska božanstva, obrede i odane vjernike. Pet današnjih košarkaških utakmica NBA lige, koje se nastavljaju jedna za drugom i dostupne su u direktnom TV prenosu, bitno je desetkovala pandemija korone, ali ne baš u toj mjeri da bi ih košarkaška vjernička pastva smjela zaobići. Svojevrsna polnoćka današnjeg praznika, mubarek dana košarke, bio je meč dvije najbolje ekipe dosadašnjeg toka NBA prvenstva između Phoenix Sunsa i Golden State Warriorsa. Prilika je to još jednom da se uključite u direktan prenos istorije, jer ono što na košarkaškim parketima prezentira Steph Curry teško da će ikad iko moći ponoviti ili nadmašiti. Neko je već primjetio da Curry na zemlji, odnosno parketu, radi ono što je svojevremeno u zraku izvodio Michael Air Jordan.

Trojica ponajboljih svjetskih igrača, kandidati za MVP-a, večeras su u akciji - Curry, LeBron James i Giannis Antetokounmpo.  Ako bismo pravili komparaciju sa nogometnim zvijezdama, tada bi čarobnjak Curry bio košarkaška inačica Lea Messija, LeBron ima snagu i pobjednički nerv i sportsku drskost Cristiana Ronalda, a Giannis silinu i razornost Erlinga Haalanda ili Mbapea. Fali li neko ovom zvijezdanom trilingu? Naravno da fali i to jako, nema večeras četvrtog asa. Iz nekih razloga nije večeras bilo još uvijek aktuelnog MVP-a Nikole Jokića i njegovih Denver Nugetsa. Sa kojim bismo nogometašem uporedili Jokića? Sa Zlatanom Ibrahimovićem, naravno.

NEDJELJA, 26. DECEMBAR

Kažu da nije dobro prenositi obaveze i neodložne poslove iz stare godinu u novu koja stiže za nekoliko dana, pa mi valja dobro zapeti, zagrijati stolicu i pročitati nekoliko knjiga bosanskohercegovačkih pisaca koje su objavljene tekuće godine. Ili barem one najvažnije, a i takvih ima naramak. Ako su dobri, gledljivi filmovi u uslovima bh. kinematografije u posljednje vrijeme rijetkost i incident, kao u slučaju „Quo vadis, Aida“, ovdašnja književna produkcija je godinama izvanredno vitalna, inspirativna, i što je posebno važno međunarodno referentna i uvažavana. Kada bi oni koji su organizirali izlet bh. privrednika na EXPO u Dubai  imali običaj išta ozbiljno pročitati, pa da su samo stoti dio tamo potrošenog novca usmjerili na prezentaciju bh. književnosti na sajmu u Frankfurtu, ili nekom od regionalnih književnih festivala, uspjeh bi bio zagarantiran. Donijelo bi to benefite i za kulturu i državu neuporedivo veću od namamljivanja bogatih arapskih besposličara da kupuju zemlju i grade dvorce oko Sarajeva.

Privodim kraju čitanje novog romana Damira Ovčine „Šta sam ti ja“, sjajnog nastavka velikog njegovog prvijenca „Kad sam bio hodža“. Ovih je dana španjolska kulturna biblija, književni dodatak El Paisa, preporučio Ovčininog „Hodžu“ kao jednu od tridesetak knjiga objavljenih u toj zemlji ove godine koje se obavezno moraju pročitati.

Nedavno sam savladao „Gretu“ Faruka Šehića, „Mehu“ Almira Kaplana, „Što na podu spavaš“ Darka Cvijetića. Edin Zubčevič iz „Nomada“ me obradovao novim knjigama Feride Duraković i Almira Imširevića štampanim u njegovoj nakladi. Izvrsne i jedna i druga.

Morat ću pronaći vremena pa se posvetiti novim knjigama Josipa Mlakića, Namika Kabila. Sigurno sam neku važnu knjigu i autora ispustio, ali nadam se da će me neko na to upozoriti. Vjerovatno ima razloga i osnova za lamente kako se u ovoj zemlji nikada manje nije čitalo, ali također je blizu istini činjenica da se u malo kad u istoriji u bh. pismenosti pisala bolja, relevatnija, življa literatura koja se čistim kvalitetom izborila za međunarodnu recepciju i status. Nije pretjerivanje, nego samo ponavljanje onoga što je književna kritika već ustanovila  - da je bosanskohercegovačka književnost najuvaženija i najautentičnija u regionu. Preporučujem vam da to provjerite, koliko odmah, nećete se pokajati, u to sam siguran.

(Emitirano na TV OBN, u ponedjeljak, 27. decembra)