Ima li išta normalnije na proslavi rođenja djeteta, nego zapjevati pjesmu kojom se poziva na novi genocid? Normalno da nema, ako za tu prokletu normalnost pitate policajce Republike Srbije u Priboju. 

Organ in fabula

„Srebrenice, tako si mi mila, dabogda se triput ponovila”, odjekuje pijanim stolovima ovog sandžačkog grada u kome se obavlja već ritualno svesrpsko zapišavanje teritorije, aplicirano od države Srbije i njenih, kako se ono kaže, organa reda. 

„Oj, Pazaru, novi Vukovaru, Oj, Sjenice, nova Srebrenice…“, čuje se iznova. Čisto da se utaba teren geopolitke krvlju nevinih išaran. Nevini su uvijek imali jedan veliki problem, nisu bili Srbi. I zato Vukovar. I zato Srebrenica. Ali to već znamo odavno. Šta je novo?

Pa novo je da to nisu tamo neki tercijarni organi. Nisu (samo) prašinari u uniformama zapijevali tražeći novu nesrpsku krv. A jok!

Poje tako zamjenik načelnika Regionalnog centra granične policije Vidosav Avramović, pa onda oficir u Policijskoj upravi Priboj Marko Žujić, tu je i nekadašnji pomoćnik komandira Milojica Bjelović Mime te policajci Goran Šalipur, Vladan Janjušević, Dragan Zeković i još nekoliko pripadnika PU Priboj.

Lijepih li organa, do kurca!

A mogu organi pjevati zazivajući novi genocid, sjećate se to je isti onaj koji se “nije desio“, kad šef organa-baš prvi među njima, ministarski falusoidni organ, Aleksandar Vulin polaže cvijeće ispod murala Ratka Mladića u Beogradu. Sjetićete se opet, to je onaj Ratko što je izveo srebrenički genocid, pa je zbog toga u perverznom srpskom svetu (p)ostao srpski heroj. I ne da je heroj, nego je i čip za svake izbore – od lokala do države; pa je nacionalna ikona; pa je stub zakletvi militanata – onih uniformisanih i onih u civilu; i na koncu je etička vaga, šta etička, stočna vaga kojom se mjeri “čojstvo“. Koliko si čovjek od jednog Mladića do tri genocida je skala srpskog sveta.  

Za zakletvu Mladiću, spevali su stih

„Oj, Fatima, đe su ti dimije, u četnika oko Ledenika…“ poju organi reda dalje, čisto de ne ostanu zaboravljeni i izvorni četnici, ideološki i krvnički preci Ratka Mladića i njegovih izvođača genocidnih radova.

E, da ne dužimo, u toj zemlji, Srbija se zove, kad se ovako postave stvari, a ne mogu nikako drugačije – ima li išta prirodnije nego proslaviti rođenje svog djeteta uz urličuću posvetu krvolocima genocidnim i zavjet da će se isti takav genocid ponoviti. 

Što bi se reklo, za zakletvu Mladiću spevali su stih – računajte na njih! A država, ona Vulinova, i Dačićeva i Vučićeva i u rezervi Obradovićeva i Jeremićeva – ne da računa na svoju policiju tako vokalno i intelektulano tjuniranu, kojoj venama teče krv Škorpiona, nego je zorno upotrebljava. 

Računajte na njih. I u Priboju, i u Sjenici, i u Novom Pazaru, i u cijelom Sandžaku, i u Vojvodini i u… shvatili ste – gdje god se zatekao neko ko nije Srbin, pa u srpskom svetu izazvao onu čuvenu groznicu srpske ugroženosti, nakon koje sljeduju masovana etnička čišćenja, pa zločini i na koncu genocid.

Opet ste shvatli, uvijek nestane nesrba u ovoj priči o srpskoj ugroženosti. Kao u julu ‘95 u Srebrenici, tri godine ranije u Prijedoru, Foči, Višegradu…, još ranije u Vukovaru, a u budućnosti, ček da vidim – o da, u Sjenici i Novom Pazaru – poručuje policija Srbije iz petnih žila. Doslovno.

Transgeneracijsko zlo kao strašno naslijeđe

Nego, ima tu jedna gora stvar. Pustimo sad zgražavanja koja su u ovakvoj Srbiji (p)ostala opšte mjesto jednako kao što su i pozivi na nove genocide tek još jedno opšte mjesto Srbije danas. Usmjerimo se malo ka transgeneracijskom zlu, koje ovi neljudi rade svojoj djeci. Vidite, kao što postoji transgeneracijska trauma koja se prenosi sa žrtve na preživjelo potomstvo, tako postoji i to transgeneracijsko zlo koje krvnik (u ovom slučaju ljubitelj krvnika) potpuno svjesno prenosi na svoje dijete. Bez denacifikacije, bez rada sa ljudima na terenu ovo zlo se u konačnici razvija u nedužnom tek rođenom biću koje od rođenja sluša o “tri puta ponovljenoj Srebrenici”. Male su, mizerne šanse da će se to dijete izvući ispod šinjela zala otaca svojih bez pomoći sa strane. 

A sa strane bi trebala biti, kako se to prije govorilo, šira zajednica – od škole do države – i onda pročitate školski program, sve sa “herojima četnicima“, i vidite ko vodi Srbiju, pa se uhvatite za glavu, pa kažete sami sebi – i djeca su u toj sveopštoj radijaciji zla izgubljena. 

Na koncu, hoće li reagovati MUP Srbije sa kakvim kaznama ili će ovo novogodišnje orgijanje biti preporuka “momcima u plavom” za nastavak karijere? Možda zaduže i kakve kofe sa vodom, pa postanu oficijelni čuvari grafita i murala ratnim zločincima. A nije da ih nema. I kako god, ostaće još jedna trivija, jedna nesrećna angedota, koja će biti arhivirana u folklornost beščašća.  

Pa se onda sjetim onog nesretnog muškarca iz aviona, koji je po saznanju da neće sletjeti u Tuzlu nego u Beograd, dobio napad panike u sadejstvu sa PTSP-ijem. Strašno je reći, ali ja oboljelog čovjeka razumijem. U ovakvoj Srbiji u kojoj je realnost trivijalizovana, prošlost bagerima i nakardnim školstvim prepravljena, a budućnost Mladićem i policijom koja zaziva novi genocid omeđena, nema šanse za bolji život. 

(Autonomija)