Ako postoji tema koja je podijelila ne samo regiju nego čitav svijet na početku nove godine, to je pat-pozicija između Novaka Đokovića i australskih vlasti oko pitanja njegovog potencijalnog ulaska u zemlju i nastupa na Australian Openu. Podjela u pravilu prati onu istu društvenu liniju rascijepa između onih koji smatraju da se jedino cijepljenjem može suzbiti, sad već skoro dvogodišnja pandemija i onih koji s puno ogorčenosti pružaju otpor cijepljenju, uvjereni da brane pravo na slobodu izbora i slobodu uopće. Pozicije su inače toliko nepomirljive da su zbog njih pucala i pucaju dugogodišnja prijateljstva, čak puno intenzivnije nego oko standardnih političkih rasprava oko odnosa prema prošlosti. S tom razlikom što je gotovo kompletna Srbija stala iza vlastitog idola, neovisno o stavu oko cijepljenja, a čemu nije odmogao ni očekivani inicijalni refleks vlasti i medija o tome da se sve ovo događa zbog toga što je Srbin. Najzabavnije u čitavoj priči jeste to što su sve reakcije zapravo predvidive, pri čemu se jedina neizvjesnost odnosila na to koji će potez Đoković povući. A on je potegao kartu izuzeća iz medicinskih razloga, što je prvi problem u čitavoj priči.

PRVAK ANTIVAKSERSKOG POKRETA

Naime, što god australske vlasti govorile i pokušavale slučaj predstaviti kroz prizmu jednakosti prema zakonu i principa, činjenica jeste da su svi, uključujući njih, svjesni da su oči čitavog svijeta uperene u ovaj slučaj. Baš zbog toga odnos prema njemu i nije identičan odnosu prema ostalim tenisačima koji su, također uz medicinsko izuzeće, ušli u zemlju. I iz istog razloga slučaj nije binaran i jednostavan kakvim ga žele predstaviti ljudi sukobljeni oko ovog temeljnog civilizacijskog pitanja današnjice.

Naime, bio on toga svjestan ili ne, a svima je jasno da ima punu svijest o tome, Novak Đoković je danas u svijetu percipiran kao prvak antivakserskog pokreta. Njegov otac ga je čak u nastupu bijesa nazvao Spartakom današnjice. Davao je sve moguće signale da se cijepljenju kao takvom protivi, što uostalom nimalo ne čudi poznajući njegovu sklonost ezoteriji i recimo afirmaciji sulude Osmanagićeve priče o piramidama u Visokom, zbog čega mu danas javnost ne vjeruje da je izbjegao cijepljenje iz medicinskih razloga. Što naravno nije nemoguće, ali da je odmah na početku pandemije takvo nešto javno rekao, svi ovi problemi ne bi se dogodili, niti bi se oko njegovog nastupa u Australiji vodio simbolički rat. To je jedan aspekt problema.

Drugi, bitan faktor u ovoj priči jeste tradicionalno skoro pa totalitarističko ponašanje australske granične policije s kojim se upoznao svatko tko je pogledao dokumentarnu seriju “Zaštita granica: Australija”, zbog čega nije bilo nimalo racionalno očekivati da će se sada drukčije ponašati. Štoviše, Novak Đoković s čitavim simboličkim i geografskim prtljagom poslužio im je kao idealan primjer za potvrđivanje takve reputacije. Treći nezaobilazan faktor u čitavoj priči jeste odnos australskih vlasti prema pitanju pandemije, odnosno činjenica da njeni građani žive u restriktivnom lockdownu sve ovo vrijeme, što je upitna strategija koja je psihološki izludila stanovništvo i zbog koje bi izgubili svaku vjerodostojnost da sada puste u zemlju čovjeka koji se aktivno odupire protupandemijskim mjerama. Štoviše, taj gubitak vjerodostojnosti bi sigurno rezultirao i ozbiljnim prosvjedima protiv te odluke.

ŠANSI NEMA PREVIŠE

I sad smo u toj poziciji, u kojoj čitav svijet navija za jednu od strana i očekuje što će se desiti, pri čemu bi Đoković možda i izbjegao dolazak u Australiju da mu nije stalo do desete titule tamo i 21. Grand Slama ukupno, s kojim bi ostavio iza sebe Rogera Federera i Rafaela Nadala i da nema svijest o tome da godine ipak idu i da šansi neće biti previše.

Sve ostalo u ovom slučaju je periferno, od iskrene ozlojeđenosti ljudi koji se bore za prava migranata zbog čega inače nema medija pred hotelom, do ogorčenosti srpske zajednice u Australiji, pa i Đokovićevog općepoznatog humanitarnog rada.

Na kraju je čitav problem izbio iz razloga tenisačeve neodlučnosti da se do kraja odredi i povuče neki jasan potez. Ili da se cijepi i dođe odigrati turnir, ili da kaže da pod ovim okolnostima ne želi igrati u Australiji. Kako to nije napravio, očito je kako je očekivao da se ovo neće dogoditi, a koliko je to pak bilo iluzorno svjedoči sve navedeno u tekstu i situacija kojoj prisustvujemo, a čiji ćemo rasplet čekati do ponedjeljka ili pak do kraja turnira.

Oslobođenje