Kako bi Hrvatska reagirala kada bi počeo rat u BiH? Bi li se miješala u unutarnje sukobe u državi za koju je i ona supotpisnica u Daytonu? I bi li, kao i u proteklom ratu, pružala utočište i pomoć Bošnjacima i borila se protiv Srba? Na koncu, kako bi zaštitila sunarodnjake?

I još mnoga pitanja nameće strah zbog srpskog zveckanja oružjem. Mnogo se toga dogodilo u kratkom razdoblju.

Piše Jozo Pavković za  Večernji list.

Dodik je blokirao rad državnih institucija i pokrenuo prijenos nadležnosti s države na entitet RS. Amerikanci su mu (ponovno) nametnuli sankcije i poručuju da neće tolerirati daljnju razgradnju daytonske BiH.

Međutim, međunarodna zajednica izgubila je autoritet, pa čak i legitimitet. Čak i “crne liste”, osim simboličke, nemaju drugu težinu. Brzo su to prepoznali domaći političari. Više ne strahuju od njihovih prijetnji.

Zato Srbi prkose moćnoj Americi i to su najzornije demonstrirali na obilježavanju 9. siječnja, Dana RS-a, koji je proglašen neustavnim. Pri tome Dodik ne propušta priliku poručiti kako je BiH velika nevolja i kako je njezin formalni raspad zapravo pitanje vremena. Srbija opstanak BiH ne dovodi otvoreno u pitanje. Naprotiv, njezini dužnosnici uporno ponavljaju da poštuju njezinu cjelovitost i neovisnosti, ali jednako tako izjavama i postupcima demonstriraju da je Srbija čvrsto uz svoju braću.

Do sada su se Hrvatska i Hrvati u Bosni i Hercegovini držali poprilično suzdržano prema njihovim prijetnjama o odcjepljenju i sankcijama. Bliska budućnost tražit će jasniju određenost prema svim ovim događanjima. Sadašnja hrvatska šutnja prema “srpskom svetu” rezultat je kompliciranih odnosa unutar BiH.

Naime, Hrvati i Srbi imaju sličan koncept prema strukturi države. Oni su za tronacionalnu BiH, a Bošnjaci za građansku. Najmalobrojniji narod strahuje da će izgubiti “saveznika” jer bi se bez njega teško odupro sve agresivnijem konceptu majorizacije i unitarizacije.

Bošnjački političari ne gledaju nimalo dobronamjerno na tu, kako tumače, kršćansku vezu Hrvata i Srba. Zbog toga ih u paketu pokušavaju označiti rušiteljima države unutar svoga naroda, ali i u međunarodnoj zajednici.

Status žrtve koji su izgradili umnogome im pomaže u takvoj kampanji.

Hrvati postaju sve više kolateralna šteta srpskog radikalizma. Stoga je već odavno upitno koliko ovakva politika donosi štete, a koliko koristi. Osobito što su Srbi s obiju strana granice u sukobu s cijelim zapadnim svijetom, s Amerikom, Australijom, Europom…, a u BiH - s državom.

Samo prošli tjedan protekao je u znaku američkog sankcioniranja njihovih političara, europskih prijetnji da će učiniti isto, australskog ponižavanja Đokovića.

I država BiH traži način kako ih disciplinirati. Svi pokušaji padaju pred srpskim prkosom.

Najavljuju odcjepljenje, proslavljaju zabranjeni Dan Republike Srpske, po Srbiji i BiH pjevaju pjesme koje veličaju genocid u Srebrenici i prijete da će zbog maltretiranja Đokovića tvrtki Rio Tinto iz Australije zabraniti započeti posao stoljeća - otvaranje rudnika litija u Loznici.

Ide se i do toga da su pokrenute i online peticije za protjerivanje klokana iz ZOO-ova u Srbiji. Eventualni reset hrvatske politike nikako ne znači zaokret prema saradnji sa Srbima. Sve pozitivne odnose treba unaprjeđivati, prije svega, u izgradnji europske države na daytonskim temeljima.

Takva politika traži snažnije jačanje odnosa s Bošnjacima. Ključ opstanka države upravo je u stvaranju te koalicije. Treba se ponovno vratiti na temelje Washingtonskog, Daytonskog, Splitskog i mnogih drugih sporazuma te referendumske odluke o samostalnosti BiH.

Narodi u Federaciji upućeni su jedni na druge. Na najgorči način iskušali su posljednjih desetljeća kako politika prijevara i političkih ratova ne daje rezultate.

Svi su gubitnici. Iscrpili su se u međusobnim destrukcijama. Jesu li konačno shvatili da ovako više ne ide?!

Hrvatsko-bošnjačko savezništvo, partnerstvo ili kako god ga zvali, bit će najmoćnije oružje u razoružavanju secesionista, ali i unitarista, odnosno onih radikala koji u srcu Europe hoće “islamsku državu”.

Iz relaksiranih odnosa izrastao bi prirodni Izborni zakon i svi drugi dogovori koji danas sputavaju razvoj društva.

Lakši bi onda bio i put do dogovora sa Srbima oko budućnosti europske Bosne i Hercegovine.

Međutim, takva politika traži hrabrost. Iznimnu hrabrost. Stvoreno je bolesno ozračje da su heroji - rušitelji, a izdajnici - graditelji. Nacionalne poene najlakše je ubirati na podjelama, radikalizmu i jeftinom populizmu. Dok na tomu mnogi pojedinci žive, sve siromašnije društvo izumire. Veliku ulogu u hrvatsko-bošnjačkoj pomirbi ima Hrvatska. Kao dobri susjed mora ohrabrivati koncept federalnog partnerstva. I poslati nedvosmislenu poruku kako će to savezništvo poticati i braniti svim sredstvima. I u miru i u ratu.