Iako bi sami to nerado priznali, predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac i predsjednik RH Zoran Milanović ipak imaju nešto zajedničko:  ljubav prema razbijaču Bosne i Hercegovine, obožavatelju četničkog pokreta Miloradu Dodiku i nevjerojatno profitabilnu političku prevrtljivost. I dok je predsjednik Milanović danas samostalna politička figura, čija moć proizlazi prvenstveno iz činjenice da su ga građani izravno birali na izborima, Pupovčev izborni legitimitet osigurava isključivo srpska manjina, a političku moć osigurava prvenstveno kroz savezništvo s HDZ-om. Naravno, onda kad je HDZ na vlasti.

Piše Helena Puljiz za Net.hr

To mu savezništvo omogućuje i da vlada bez preuzimanja odgovornosti i gotovo posve nekontroliran pristup državnim fondovima i parafondovima. Milorad Pupovac postao je jedan od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj tako što je, glumeći manjinskog ljevičara, čvrsto držao ljestve najgorim HDZ-ovim vladama. Bilo je tako za Ive Sanadera, a tako je i danas dok Hrvatskom vlada HDZ Andreja Plenkovića, obilježen korupcijskim aferama kakvih se ni Sanader ne bi posramio.

Žmiri na korupciju

Premda je bio vjeran koalicijski partner ili bliski suradnik HDZ-ovih vladara (osim Tomislava Karamarka), sam Pupovac nikad nije prihvatio nijednu izvršnu državnu dužnost, odgovorne funkcije uvijek je prepuštao manje važnim SDSS-ovim političarima, ali ne dozvoljava da ijedan sastanak koalicijskih partnera prođe bez njega. I stalno igra istu igru: podržava HDZ pod izlikom da manjina mora biti uz vlast kako bi zaštitila svoja prava, a kad ta vlast korupcijom, klijentelizmom i(li) političkim kriminalom ugrožava prava svih hrvatskih građana, pa tako i te i svih drugih manjina, Pupovac ostaje uz nju pod izlikom da bi sve bilo i puno gore samo da njega nije.

Koliko je puta Pupovac prijetio da će prestati podržavati Plenkovićevu vladu da bi te prazne prijetnje samo uspješno iskoristio za trgovanje utjecajem? Teško je pobrojati, ali znamo da nije bilo HDZ-ove afere zbog koje je javnost bjesnila, a da upravo Pupovac nije bio faktor stabilnosti njihove vlasti. Čak mu je i principijelno pitanje zabrane korištenja ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ u javnom prostoru, što je postavljao kao jedan od koalicijskih uvjeta, posve nevažno i koristi se njime samo kako bi u izborim ciklusima homogenizirao vlastito biračko tijelo, a ne kako bi doista izborio tu zabranu. Jer da je stvarno htio, Pupovac je to već mogao istrgovati s HDZ-om. U više navrata.

Zaboravi na 'Za dom spremni'

To s Pupovčevom „borbom“ za zabranu ustaškog pozdrava dođe nešto kao HDZ-ova briga za žrtve komunističkih zločina. Kad nismo u izbornom ciklusu, Pupovac zaboravi na život pozdrava „Za dom spremni“ baš onako kako HDZ zaboravi stratišta Hrvata nakon Drugog svjetskog rata da bi opet prigodno mogao prekapati po mrtvim kostima kad mu ustrebaju.

U trideset godina političkog djelovanja, Pupovac je prošao put od ljevičara, uglednog predstavnika srpske manjine koja je Hrvatsku od početka doživljavala kao domovinu i nije stala uz Slobodana Miloševića i velikosrpsku agresiju, preko bliskog suradnika korumpiranog Ive Sanadera koji je u politički život uspješno integrirao Srbe s nekad okupiranih područja, pa do mrskog koalicijskog "etnobiznismena", koji u društvu ratnih zločinaca i srpskih krajnjih desničara, sudjeluje u protuustavnoj proslavi "Dana Republike Srpske".

Države u državi iz koje su Hrvati uredno etnički očišćeni, koja je stvorena na ratnom zločinu protiv nesrpskog stanovništva i čije se postojanje u Banja Luci i Beogradu i danas i jučer opravdava zaštitom Srba od ustaša. Ako su te ustaše devedesetih za spomenutu ekipu bile HDZ-ovci, što su im današnji HDZ-ovci?

Obrazloženje SNV kao uvreda zdravom razumu

Nevjerojatno je koliko Srpsko narodno vijeće u obrazloženjima Pupovčeva posljednjeg odlaska u Banja Luku podcjenjuje zdrav razum kad napišu da taj posjet „nije imao politički karakter, niti ga tako treba tumačiti“ jer tamo nije išao kao koalicijski partner nego kao predstavnik SNV-a koji brine „o desetak hiljada Srba koji su izbjegli iz Hrvatske tokom rata, za vrijeme akcija Bljesak i Oluja, te se tamo trajno nastanili“ i koji je želio zahvaliti institucijama RS-a na „ključnoj humanitarnoj pomoći koja se u danima i mjesecima nakon potresa slijevala preko SNV-ove humanitarne akcije „Banija je naša kuća prema potresom pogođenom stanovništvu“. Gdje počinje i završava granica između Pupovca političkog predstavnika srpske manjine i Pupovca koalicijskog partnera Andreja Plenkovića? I kako to da su to odjednom dvije posve odvojene strane ličnosti?

Da njegova stranka nije na vlasti u Hrvatskoj, Pupovčeva podrška Dodiku i Republici Srpskoj, koja se želi odcijepiti i razbiti BiH, i dalje bi bila problematična, ali ne bi dovodila u pitanje politiku Vlade RH prema susjednoj državi u kojoj smo devedesetih, šurujući s velikosrpskom politikom, već upali u živo blato šovinizma i ratnih zločina. Ovako, postavlja se pitanje koje su namjere Hrvatske kad je riječ o budućnosti Bosne i Hercegovine, koju Dodik tako strastveno želi razbiti i zvecka oružjem, čime je već razbjesnio Berlin i Washington, zaradio sankcije SAD-a i slijede mu i sankcije EU-a. To pitanje, za razliku od korupcije i nesposobnosti, ipak može biti od presudne važnosti po Plenkovićev opstanak na vlasti i međunarodni status Hrvatske, pogotovo kad se zna da Dodik već uživa podršku sukreatora vanjske politike, predsjednika Milanovića, kojem se sad pridružio i ključni koalicijski partner premijera Plenkovića.

Plenkovićevo izmotavanje

Premijerovo izmotavanje tipa "pitajte njega, ja neću tumačiti stavove SNV-a" i tamo je bio "u svojstvu predsjednika SNV-a, a ne kao član parlamentarne većine" možda i može umiriti hrvatske tzv. desničare, koji nikad nisu imali problema s prihvaćanjem podvojenih ličnosti, ali ne i zapadne centre moći u kojima je opcija novog dijeljenja BiH krajnje neprihvatljiva.

Taman kad je mislio da mu ama baš nitko ništa ne može i da mu je vlast stabilnija od eura, Plenkovića je zeznuo HDZ-ov odani koalicijski partner zbog kojeg ga sad čeka puno diplomatskih objašnjavanja i sve teža potraga za novim žetončićima.