PONEDJELJAK, 10. SIJEČNJA

Moglo bi na kraju ispasti da Milorad Pupovac, lider srpske manjine i čuvar parlamentarne većine u Hrvatskoj, bude najveći gubitnik dvodnevnog obilježavanja 9. januara, praznika Republike Srpske koji je Ustavni sud BiH odavno proglasio neustavnim. Talas kritika dočekao ga je u medijima i među političkom klasom u Hrvatskoj po povratku iz Banje Luke. Pupovac je na Dodikovom derneku u Banjoj Luci, ako je suditi po televizijskim snimcima, tretiran kao marginalac, neka vrsta neželjenog, kužnog rođaka koji je stigao iz unutrašnjosti. Nije govorio na tom skupu niti je davao izjave, kako se to veli, “na marginama skupa”, zaćutao je i po povratku u Zagreb. Tek se njegovo Srpsko narodno vijeće oglasilo nekim saopćenjem u stilu ni luk jeo, ni luk mirisao. Napadi na Pupovca su, kao što je hrvatski premijer Andrej Plenković svojedobno ustvrdio, za ustaški pozdrav “Za dom spremni” dvostruko konotiran: kao udar na lidera srpske manjine, što uvijek u Hrvatskoj ima prođu na tamošnjem političkom tržištu, te kao garant opstanka Plenkovićeve vlade.

Milorad Pupovac (Foto: SNSD)

Milorad Pupovac nije neko ko se ne umije braniti, pokazao je to nebrojeno puta tijekom dulje od tri decenije koliko uspješno figurira na političkoj sceni Hrvatske. Kada ga je prije godinu dana tadašnji predsjednik Hrvatske Ivo Josipović nazvao etnobiznismenom, Pupovac mu je uzvratio nimalo biranim, niti akademskim jezikom koji je mnoge iznenadio. Ne ostaje lider Srba u Hrvatskoj dužan ni Zoranu Milanoviću nit pristaje da bude njegova omiljena lutka za udaranje. Prima udarce, ali ih i uzvraća.

Nakon nekoliko dana u kojima napadi na njega nisu jenjavali, Pupovac se šturo i lakonski oglasio poručivši kritičarima: “Ako sam ja svojim prisustvom u Banjoj Luci destabilizirao Bosnu i Hercegovinu, onda nek joj je Bog u pomoći”!

Milorada Pupovca dakle ne treba braniti niti to činim, ali treba ponešto cijeloj toj priči sa elementima hajke pridodati. Pupovca se javno linčuje jer je bio na skupu koji je pored toga što je bio antiustavan, imao sve atribute velikosrpskog piknika i ovaploćenja ideje sa kojom je Beograd sa satelitskim paradržavnicima u Hrvatskoj i BiH ušao u ratove 90-ih. Taj projekt nikada nije uspio, a možda ne bi bio ni pokrenut da nije postojao visok stupanj suglasnosti između Beograda i Zagreba, Miloševića i Tuđmana, da se zajednički kreiraju, odnosno prekomponira postjugoslovenski državni i nacionalni prostor i to isključivo na račun Bosne i Hercegovine. Pupovac se tih godina bavio mirovnim aktivizmom.

Šta je Milorad Dodik rekao u svom govoru u Banjoj Luci u prisustvu njegovog imenjaka Pupovca, a što nije prethodno izdao na Pantovčaku uz visoko pokroviteljstvo predsjednika Zorana Milanovića, ili u Mostaru u prisustvu Dragana Čovića, kao i ministra vanjskih poslova Gorana Grlića Radmana. Dodikova pokvarena ploča svugdje gdje se ovaj pojavi opet pjeva isti refren o BiH kao nemogućoj državi, o neminovnosti njenog raspada, o budućem federalnom statusu RS-a u okviru Jugoslavije. Je li možda Pupovac taj koji pristrasno i zaštitnički umiruje hrvatsku i evropsku javnost tvrdnjama kako je Dodik najmanja opasnost za budućnost BiH.

Nije, naravno, ništa od toga javno govorio niti javno odobrava lider Srba u Hrvatskoj. A  jeste, i to dva dana nakon derneka u Banjoj Luci to činio europarlamentarac Tomislav Sokol koji je kolegama i medijima u Briselu dijelio apaurinske fraze o Dodikovoj bezopasnosti u usporedbi sa unitarističkom strahovladom iz “političkog Sarajeva”. Konačno, tog i takvog Dodika na čiji je poziv gostovao Milorad Pupovac, službena hrvatska politika u Zagrebu i Mostaru delegirala je kao zastupnika hrvatskih interesa u Predsjedništvu BiH. Zanimljiva je to povijesna inverzija: u Bosni i Hercegovini, koju je Dodik uporedio sa Nezavisnom državom Hrvatskom, Hrvati su toliko obespravljeni da im prava štite Srbi - žrtve ustaškog genocida!?

Današnja pozicija Milorada Pupovca podsjeća na turoban status ogromnog broja njegovih sunarodnjaka tijekom ranih 90-ih godina u Hrvatskoj. Hiljade Srba proganjano je, zatvarano, ubijeno u Hrvatskoj pod sumnjom da su surađivali sa srbočetničkim agresorima, da su petokolonaška izdajnička družina; istovremeno je Tuđmanov opunomoćenik Hrvoje Šarinić na dnevnoj bazi planirao i koordinirao rat (i mir) sa Slobodanom Miloševićem, Mate Boban i Radovan Karadžić su sinhrono uništavali BiH, a Slobodan Praljak u Mađarskoj i drugdje trgovao oružjem i teritorijem (BiH) sa Ratkom Mladićem. Sa “srbočetnicima” su u Hrvatskoj imali privilegiju i obavezu komunicirati, dogovarati isključivo Hrvati, kada bi to radili hrvatski Srbi (pa čak i kada to ne bi radili) dikvalificirani bi bili kao izdajnici. Slučaj Milorada Pupovca nije nikakav izuzetak, srpskim Jupiterima u Hrvatskoj ni danas nije dopušteno ono što se smatra normalnim i prihvatljivim kod hrvatskih volova.

SRIJEDA, 12. SIJEČNJA

Prije nekoliko dana sarajevski ratni veterani iz “Zelenih beretki” javno su pozvali građane za upis u članstvo ove boračke organizacije. Povod je bio zaoštravanje političkih prilika u Bosni i Hercegovini koje bi se, smatraju inicijatori ove kampanje, mogle eskalirati u ratnim sukobima. Ratni put sarajevskih “Zelenih beretki” prilično je problematičan, ili barem mnogo manje slavan nego što se to u poslijeratnim godinama želi prikazati i od toga profitirati. Pogotovo se to odnosi na njihove čelne ljude, koji su nakon nekoliko mjeseci rata napustili i Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, a nakon rata se posvetili ozbiljnom i krupnom biznisu. Svojim javnim djelovanjem, protestima, uličnim marševima na prilično grub, isključiv, i za građane uznemirujući način, su se preporučivali kao pružena ruka, nerijetko i udarna pesnica, vladajućih bošnjačkih struktura u Sarajevu.

Danas su se na društvenim mrežama pojavili snimci iz Bužima na kojima bivši pripadnici Armije BiH iz ovog krajiškog grada tijekom obilježavanja godišnjice neke ratne pobjede, demonstriraju prilično radikalan i vjerski intoniran borbeno-militaristički patriotski duh. Bužimske općinske vlasti krajem prošle godine skrenule su pažnju javnosti na sebe uklanjanjem panoa kojim su vlast Unsko-sanskog kantona svojim građanima čestitala božićne i novogodišnje praznike. Centrala SDA iz Sarajeva nije se ogradila od svoje bužimske podružnice, za razliku od nekih čelnika Islamske zajednice koji su to učinili i time navukli na sebe bijes stranačkih medijskih batinaša, i Harisa Silajdžića tijekom predizborne promocije njegove nove Stranke za BiH.

Snimci iz Bužima, kao i regrutiranje Zelenih beretki brzo su preplavili medije u regionu, bili su dragocjen šlagvort i dobrodošao “dokaz” Miloradu Dodiku da denuncira domaćoj i vanjskoj javnosti one koji se stvarno i aktivno pripremaju za rat i ko zvecka oružjem u BiH.

Na brojnim suđenjima u Haagu proteklih decenija, optuženici za zločine u BiH branili su se tvrdnjama kako je tzv. “muslimanska strana” bila ta koja se prva počela naoružavati. Srbijanski lider Slobodan Milošević najviše je na tome istrajavao u svojoj haškoj odbrani, nudeći kao dokaz brojne javne izjave čelnih ljudi Patriotske lige, Zelenih beretki… u kojima su oni govorili o svom doprinosu odbrani BiH i pripremama koje su, prema njihovim tvrdnjama, trajale mjesecima, pa i godinama. Iz medijske samopromocije razgovornih “organizatora otpora” moglo bi se zaključiti kako su pripreme za odbranu oni otpočeli odmah u aprilu 1941. čim su partizanske jedinice oslobodile Sarajevo.

Na kraju se uglavnom ispostavlja da je riječ o neodgovornom samohvalisanju čelnih ljudi tih formacija korištenim u stjecanju mirnodopskih privilegija, bez pokrića u činjenicama i rezultatima u praksi.

Naravno da ovakve manifestacije trebaju zabrinuti, pogotovo što se ne radi o hiru neodgovornih pojedinaca, nego o kampanji koja ima političku podršku. Neodgovorna je i promašena politika čije je izvorište Stranke demokratske akcije, koja u alternativno postojećem tenzičnom stanju izlaz iz političke duboke krize vidi u medijskom aktiviranju “Zelenih beretki” i militantnim veteranskim grupama iz Bužima.

ČETVRTAK, 13. SIJEČANJ

Na suđenju u aferi “Respiratori” čelnim ljudima Vlade Federacije BiH, Fadilu Novaliću i Jelki Miličeviću, bivšem direktoru Federalne uprave civilne zaštite Fahrudinu Solaku, te biznismenu Fikretu Hodžiću, na nekoliko poslijednjih ročišta svjedoči izvjesni, do sada malo poznati bisnismen-menadžer, u osnovi mešetar iz Mostara Kristian Marić. Marić svjedoči pod imunitetom dobivenim od Tužiteljstva i ne krije da je i sam bio dio široke regionalne kriminalno-korupcijske mreže preko koje su nabavljani respiratori i medicinska oprema u prvim mjesecima pandemije koronavirusa. Marić je objašnjavao na koji je način bila osmišljena pljačka, svodila se, najkraće rečeno, na to da se respiratori koji su nabavljani u Kini njihovim krajnjim kupcima, u konkretnom slučaju Vladi Federacije BiH, prodaju po bezobrazno visokim cijenama.

Zapanjujuća je širina i organiziranost ovog regionalnog trgovačkog-lanca. U njega su uključene firme iz Crne Gore i Srbije, koje imaju svoje korespodente u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kada zapne u poslu sa Kinezima, svi oni angažiraju izvjesnog biznismena bosanskog porijekla iz Londona poznatog isključivo po farsičnoj epizodi sa preuzimanjem NK Željezničar. Odvjetnici obrane su svjedoka Kristiana Marića pokušavali uhvatiti u laži i uspjeli su, ali samo u nekim nebitnim detaljima. Ono što je najbitnije ostalo neupitno: da je uvoz respiratora u regionu pretvoren u fantastično uhodan, razgranat, ničim limitiran prekogranični biznis na kome se basnoslovno zarađivalo. Ono što regionalni lideri prevođeni Aleksandrom Vučićem, Edijem Ramom i Zoranom Zaevom već dvije godine pokušavaju instalirati i pokrenuti kroz tzv. projekat Otvoreni Balkan, institucionaliziranje suradnje među poslovnim ljudima regije bez suvišnih biroktatskih prepreka, već odavno besprijekorno funkcionira unutar svijeta organiziranog kriminala. Još se jednom pokazalo, da u zemljama regije ništa nije dobro organizirano, osim organiziranog kriminala!   

PETAK, 14. SIJEČNJA

Prije nekoliko dana, uoči proslave 9. januara Predrag Marković, poznati srpski istoričar, je na jednoj beogradskoj televiziji sumirao sve goleme uspjehe i povijesna postignuća Republike Srpske u trideset godina njenog postojanja. Kaže Marković da je sve ispalo odlično, uspješno, ne bi valjalo kad bi bilo bolje, a ako se negdje malo podbacilo u rezultatima to je u oblasti demografije. Nema ljudi u RS-u, govori on, stanovništvo iseljava, smrtnost je kudikamo iznad nataliteta. “Ima dijelova u Republici Srpskoj”, kaže istoričar Marković, inače dugogodišnji aktivista Socijalističke partije Srbije, “ u kojima živi manji broj ljudi od broja onih koji su poginuli braneći te sredine”.

I čelnici Hrvatske, prije svih premijera Andreja Plenkovića, posljednjih dana uoči također tridesete obljetnice njenog međunarodnog priznanja, ističe da je Hrvatska tijekom trećeg desetljeća ostvarila sve svoje državne i nacionalne ciljeve. Ostvarila je suverenost i neovisnost, postala članica NATO saveza i Europske unije, stekla međunarodnu afirmaciju u brojnim oblastima.

Danas su javnosti predočeni prvi službeni rezultati prošlogodišnjeg popisa stanovništva u Hrvatskoj. U odnosu na prošli popis održan prije deset godina susjedna država je ostala bez pola milijuna svojih građana. U odnosu na popis od prije 30 godina u Hrvatskoj živi čak milijun ljudi manje. Političari, demografi, mediji, ne mogu pronaći dovoljnu tešku riječ kojom bi opisali tu demografsku kataklizmu. Ulazak Hrvatske u EU nije dovoljno jak razlog kojim bi se ta nacionalna katastrofa objasnila. Ne bi se moglo reći da se radi o trendu, ili prolaznoj kampanji iseljavanja, odlazak Hrvata u zemlje EU samo je nastavak stampeda koji se podjednakim intenzitetom i dinamikom odvija punih 30 godina. 

Rat iz 90-ih godina na prostoru nekadašnje Jugoslavije bio je prije svega bitka za teritoriju. Na marginama bitke za vlastiti etnički prostor i njegovo proširenje oružanim putem događao se građanski, vjerski, bratoubilački rat. Nije se ratovalo ni za demokraciju, ni za svjetliju budućnost svojih država ni naroda, ni za slobodu i prosperitet svojih ljudi. Demografska kombinatorika koju su uzajamno razmjenjivali i usuglašavali Milošević i Tuđman svodila se na trgovinu svojim i tuđim etničkim teritorijem i ljudskim materijalom. Demografija je svedena na pomjeranje stanovništva, milijuna ljudi, etničko čišćenje, progone i razmjene stanovništva i teritorije. Ljudi su postali potpuno irelevantni, oni su bili kvantititet koji je žrtvovan za velikodržavni kvalitet, važno je da su pasivno i poslušno pristajali da budu dio konačnih rješenja i etničkih razgraničenja. Posljedice su strašne, ali nikoga ne zanimaju… Svi su manje-više ostvarili nacionalne i državne interese, u toj pravednoj borbi, etnički homogenim novim državama nisu nestali samo oni drugi, one su oslobođene i od svojih ljudi.

SUBOTA, 15. SIJEČNJA

Adis Ahmetović, mladić rođen u Kladnju, izabran je na nedavnim izborima za poslanika u Bundestagu. Ove nedjelje imenovan je za izvjestitelja Bundestaga za Zapadni Balkan i postao je zvijezda ovdašnjih medija. Ahmetović je član vladajućeg SPD-a, a na novoj dužnosti zamijenio je Josipa Juratovića, također socijaldemokratu hrvatskih korijena izuzetno aktivnog i prisutnog u regionalnom političkom i diplomatskom životu posljednjih godina. U njemačkom Parlamentu na posljednjim izborima ušla je i rođena Bosanka Jasmina Hostert, također birana na listi tamošnjih socijaldemokrata. Prije dvije godine austrijska Bosanka Alma Zidić postala je najmlađa ministrica u Vladi Austrije. Ona je članica stranke Zelenih. Član Liberala Švedske Jasenko Selimović veteran je parlamentarizma u toj skandinavskoj zemlji i zastupnik u Evropskom parlamentu.

Adis Ahmetović (Foto: Facebook)

Zajedničko svima njima je što pripadaju lijevo-liberalnom političkom spektru. To je samorazomljivo budući da konzervativne, ili stranke desnice u Evropi, imaju mnogo tvrđe stavove kada je u pitanju integriranje “stranaca” u politički i socijalni život svojih zemalja, pa i vlastitih stranaka.

Pitanje je koliko bi Ahmetović, Juratović, Hostert, ili gospođa Zadić imali podršku među bošnjačkom, ili hrvatskom dijasporom ukoliko bi im protivnici bili sunarodnjaci, kandidati desničarsko-konzervativnih nacionalističkih stranaka. Da li bi, hipotetički postavljeno, Ahmetović imao ikakvih šansi među njemačkim Bošnjacima, ako bi protiv sebe na izborima imao nekog kandidata kojeg bi podržala SDA, plus Medžlis Islamske zajednice iz Njemačke? Kakve bi bili izgledi Josipa Juratovića ako bi mu konkurent bio neki bogati hrvatski ugostitelj iz Stuttgarta kojeg podržava Svjetski kongres Hrvata?

Nakon što je gledao Adisa Ahmetovića na nekoj od ovdašnjih televizija, prijatelj mi upućuje šaljivu poruku. “Vidiš koliko je rahmetli Alija Izetbegovič bio ispred i vremena i Bundestaga. On je prije 30 godina našao i za bavljenje Bosnom zadužio mladog frajera koji je nabadao bosanski jezik, a Nijemci se tek sad toga dosjetili”.

Mislio je naravno na Muhameda Šaćirbegovića, ratnog bosanskog diplomatu, koji je u međuvremenu munjevito nestao u američkom pravosudnom bespuću, kao što se i neočekivano, nepozvan i nekompetentan pojavio u vrtlogu SDA-ovog igranja sa državom i diplomacijom.

NEDJELJA, 16. SIJEČNJA

“Ne slušajte i ne obazirite se na ono što govore u vašem susjedstvu”, poručio je u televizijskom intervjuu građanima BiH Dejan Jović, profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Komentirao je profesor Jović dugotrajne, uporne aktivnosti političara iz Hrvatske vezane za promjene Izbornog zakona i Ustava Bosne i Hercegovine. “Svaka država donosi svoj ustav i zakone za sebe a ne da bi se svidjela drugim državama” , kazao je on. Podsjetio je da Hrvatska u svom Ustavu ima odredbu prema kojoj je njena vlast dužna štititi interese Hrvata u BiH. “Ali to što piše u ustavu Hrvatske ničim ne obavezuje vlast u BiH”, konstatirao je Jović.

Milorad Dodik i Aleksandar Vučić (Foto: Agencije)

Dejan Jović komentirajući susret Aleksandra Vučića sa Miloradom Dodikom na kojem je predsjednik Srbije zamolio da se vrati u institucije BiH, kazao je da su sankcije koje su poduzele vlasti SAD-a ozbiljne i da će imati ozbiljne posljedice po RS. Dodao je da je i Vučić toga svjestan, te da bi i on mogao osjetiti posljedice sankcija. “Treba podsjetiti da je prve sankcije Republici Srpskoj uveo Slobodan Milošević 1993. godine nakon odbijanja njihove vlasti da prihvate Vens Ovenov plan” , podsjetio je Jović.

Nedavno je jedan zagrebački časopis objavio rad istoričara iz Beograda u kojem su obrađeni događaji iz ljeta 1995. godine neposredno uoči i nakon akcije “Oluja” u kojoj je nestala Republika Srpska Krajina. Autor citira Slobodana Miloševića koji tijekom kritičnih događaja na sjednici Vojnog savjeta baca drvlje i kamenje na tadašnje srpske vođe u Hrvatskoj i BiH Milana Martića i Radovana Karadžića. “Izgleda mi kao da Milan Martić i Radovan Karadžić odbijaju da prihvate mirovne planove i rade direktno za Franju Tuđmana”, optužuje ih Milošević. Srpski lider podsjeća prisutne na sjednici da su građani Srbije pod sankcijama tri godine gladovali i od usta odvajali da bi se Srpska Krajina vojnički i ekonomski održala. “A oni sada sve to oružje koje smo mi platili, lijepo ostavljaju hrvatskoj vojsci”, očajavao je Milošević.

Aleksandar Vučić, čini se, ne namjerava sebe i Srbiju dovesti u sličnu poziciju, upasti u zamku međunarodnog izolacionizma, sankcija i konflikata u koje ga uvlači Dodik niti ponoviti grešku koju je počinio Slobodan Milošević.   

(Emitirano na TV OBN 17. januara 2022)