ANALIZA JASMINA MUJANOVIĆA ZA ATLANSKU INICIJATIVU: Tri primarna cilja koja probosanske snage moraju slijediti kako bi osigurale uvjete za povoljniju stratešku poziciju

Zadatak probosanskih aktera nije samo da objašnjavaju ove probleme, već i da ponude i stvore puteve za rješavanje ovih pitanja. Za jednu malu zemlju s teškom historijom, Bosanci i Hercegovci su učinili izuzetno dobar posao pričajući svoju priču svijetu. Ono što preostaje jeste da se te priče kanališu u efikasnu političku akciju, i na lokalnom i na međunarodnom nivou.

  • Društvo

  • 28. Jan. 2022  28. Jan. 2022

  • 6

Piše: JASMIN MUJANOVIĆ

Parametri trenutne secesijske krize u Bosni i Hercegovini dobro su utvrđeni. Namjere i taktike režima u Banjoj Luci također su dobrano poznate. Ono što uveliko nedostaje u javnom diskursu oko ove situacije i u BiH i u atlantskoj zajednici jeste kredibilan niz reakcija koje bi Sarajevo i NATO trebali i mogli slijediti kako bi se suprotstavili ne samo aktivnostima Milorada Dodika već i (hibridnoj) kampanji protiv Bosne i Hercegovine koja dolazi prvenstveno iz Beograda i Moskve. Posebno je alarmirajuće vidjeti nedostatak koherentnog suprotstavljanja takozvanih probosanskih stranaka u Sarajevu, koje, iako su različite ideološke orijentacije, ipak tvrde da dijele jedinstveno opredjeljenje za suverenitet i teritorijalni integritet zemlje.

Razlozi odsustva koherentnog odgovora su bezbrojni, ali i poznati. Prije svega, zbog toga što je tokom većeg dijela poslijeratnog perioda bosanskohercegovački stranački sistem primarno služio unapređenju uskostranačkih, a posebno naslijeđenih ili patrimonijalnih interesa. Ovo je sastavni dio uveliko kriminalizirane poslijeratne političke ekonomije zemlje i rezultirao je ozbiljnim razočarenjem kolektivnim stranačkim establišmentom bosanskohercegovačkih građana i glasača. To je zauzvrat polučilo sve veću nesposobnost (i nespremnost) stranaka da regrutiraju sposobne i principijelne kandidate. Umjesto toga, one su se uglavnom odlučivale za  promoviranje kandidata iz svojih vlastitih naslijeđenih mreža, čija je primarna kvaliteta njihova odanost svojim rukovodećim kadrovima. Kao što je primijećeno, posljedica takve politike je pojava jedne političke kulture među probosanskim strankama koja je izrazito provincijalna i služi samo vlastitim interesima.

Štaviše, „zarobljavanje“ mnogih ključnih bosanskohercegovačkih pravosudnih te institucija za provođenje zakona također je značilo da čak i kada kriminalne afere budu otkrivene – kao u slučaju Milana Tegeltije, ličnog savjetnika Milorada Dodika – policija i tužiteljstvo su spori ili u potpunosti nevoljni da reagiraju. Ovi pojedinci, iako razotkriveni u medijima da su očigledno i otvoreno kompromitirani i/ili involvirani u kriminalno trgovanje, ili pak organizirani kriminal, za to nisu pretrpjeli nikakve pravne sankcije ili posljedice. Ovo samo još više produbljuje osjećaj razočarenja i otuđenosti među građanima, koji zaključuju da je Bosna i Hercegovina fatalno kompromitirana korupcijom i kriminalnim političkim elementima te da su putevi za institucionalnu reformu ograničeni, ako ne i potpuno odsutni.

Ova posljednja tačka odražava, ne sasvim netačno, strukturalnu stvarnost dejtonskog ustavnog režima. Kontrola ključnih državnih ureda od dužnosnika SNSD-a i HDZ-a – što je nužna značajka etničke podjele vlasti u zemlji – omogućila je ovim zloćudnim akterima da značajno potkopaju efikasne mehanizme upravljanja državom. Na zakonodavnoj razini Dom naroda je pravo groblje za reformski orijentirano zakonodavstvo, gdje, barem u teoriji, samo 20 posto delegata (3 od 15) može spriječiti usvajanje zakona. Još korozivnija bila je politika stranaka poput HDZ-a da u potpunosti opstruiraju vladu kad god smatraju da njihovi interesi i prioriteti nisu u potpunosti ispunjeni i provedeni. Naprimjer, ova stranka uspješno blokira formiranje vlasti u entitetu Federacija BiH od 2018. godine unatoč tome što je osvojila samo devet posto glasova na državnom nivou i tek nešto ispod 15 posto glasova na nivou Federacije BiH. Nakon 2010. godine, kada je reformski orijentirana koalicija predvođena SDP-om pokušala popuniti mjesta etničkih Hrvata u vladi kandidatima koji ne dolaze iz HDZ-a – što je bila u potpunosti legalna i ustavna praksa – ta stranka je na isti način gotovo dvije godine opstruirala formiranje vlade na državnom nivou. Izvanredne ovlasti koje su postojećim Ustavom BiH dodijeljene onome što bi u većini demokratskih parlamentarnih režima bili minorni politički akteri uveliko potkopavaju mogućnosti za racionalnu vladavinu u Bosni i Hercegovini. Ovo je dodatno pogoršano činjenicom da se, kao u slučaju opstrukcionističkih taktika HDZ-a, mnogim neustavnim i antiustavnim aktivnostima jednostavno dopušta da opstaju, jer nadležne institucije nisu u stanju odgovoriti na ova kršenja vladavine prava i/ili demokratskih normi.

Ova strukturalna neracionalnost u kombinaciji s tendencijama ka provincijalizmu i patrimonijalizmu probosanske političke klase u konačnici je dubinski potkopala velike dijelove državnog aparata Bosne i Hercegovine. Širom gotovo svakog dijela državne administracije – uključujući i ministarsku razinu – zatiče se osoblje koje je nesposobno, kriminalno ili suprotstavljeno osnovnim demokratskim vrijednostima ili pak postojanju države. To je jedna izvanredna kombinacija faktora koji nekada mogu navesti na zaključak da primarna analitička sočiva za razumijevanje prirode politike savremene Bosne i Hercegovine ne trebaju biti ona koja zamišljaju zemlju kao „postkonfliktno“ uređenje ili „podijeljeno društvo“, već ono koje je pod nekim oblikom kvaziokupacije.

Ova posljednja tačka je sporna, ali je treba trezveno razmotriti s obzirom na to da SNSD i HDZ, svaki ponaosob, ne samo da su svoju odanost Beogradu i Zagrebu učinili jasnim dijelom svojih oficijelnih stranačkih programa (a u slučaju SNSD-a to je sasvim jasno zato što ova stranka trenutno slijedi eksplicitnu secesionističku agendu) već i zato što su Beograd i Zagreb zauzeli vanjskopolitičku poziciju koju određuje izuzetan stupanj miješanja u domaća i suverena pitanja Bosne i Hercegovine. Barem u političkom i diplomatskom smislu, trenutna situacija više nalikuje na period iz 1990-ih nego na regiju s jasno uspostavljenim poslijeratnim sistemom i trajnim uvjetima mira. Ovakvo zloćudno miješanje nije međutim ograničeno na susjede Bosne i Hercegovine iako je ono najčešće i najočitije u ovom slučaju. Daleko veće sile – iznad svih Rusija, ali sve više i Kina – dodale su svoju težinu ovoj antibosanskoj osovini. Nedavna odluka Vlade Mađarske da zaštiti secesionistu Milorada Dodika od sankcija Evropske unije te ponuda finansijskog spasa njegovoj vladi sugerira da ovaj blok ipak ima jedan širi opseg, uključujući i zemlje koje su unutar EU i NATO-a.

Dakle, očita je, ali i suviše često zanemarena stvar: Izgledi za bilo koju vrstu racionalne vladavine su ograničeni kada veliki segmenti političkog establišmenta u Bosni i Hercegovini odbijaju i postojanje države i/ili ideju bilo koje vrste vladavine koja se ne bavi isključivo stjecanjem i raspodjelom ministarskih mjesta. Dodatna uključenost daleko moćnijih izvanjskih aktera u unutrašnje poslove zemlje također stavlja integracioniste i/ili prodržavne snage u izuzetno nepovoljan položaj. Takva neravnoteža moći obično postoji jedino u državnim uređenjima okupiranim od neprijateljskih sila. Paralele sa savremenom Ukrajinom su, naprimjer, prikladne: Premda, možda bi još bolja usporedba bila sa, recimo, Poljskom iz perioda od osamnaestog do dvadesetog stoljeća, zapravo primjerom jednog razmjerno malog državnog uređenja koje biva konzistentno sabotirano i na kraju podijeljeno od svojih većih susjeda, čije su vlastite regionalne težnje bile odlučno ekspanzionističke ili iredentističke.

Zanimljivo je, međutim, da opetovano brisanje Poljske s kartografije Evrope nikada nije potrajalo. Poljska je povratila svoju punu suverenost do kraja dvadesetog stoljeća iako je Moskva i dalje ustrajno ostala imperijalna sila s planovima za veći dio istočne Evrope. Kako su poljski narod i njegove vođe ovo postigli? Tako što su tokom decenija okupacije i dominacije zadržali predanost svom vlastitom identitetu i autonomiji te su poduzeli neophodne korake kako bi te predanosti pretvorili u institucionalne kapacitete. Dakle, čak i kada je poljskom narodu nedostajala suverena država, nisu mu nedostajale organizacijske i političke namjere i stremljenja da na kraju ostvari taj cilj.

Bilo bi dobro kada bi probosanski akteri trezveno promislili o ovoj historiji (i zapravo o vlastitoj novijoj historiji). Uostalom, Bosna i Hercegovina je već jednom viktimizirana u posljednje vrijeme potpunim kolapsom međunarodnog angažmana tokom agresivnog rata protiv Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine. I dok je kasnije Bosna i Hercegovina imala koristi od jednog relativnog viška međunarodne i evropske pažnje (barem između 1995. i 2006. godine), to razdoblje pretjerano je odredilo samopercepciju i mišljenja probosanskih lidera i kreatora politike. U eri obnove natjecanja velikih sila prosto je nerazumno očekivati da će Bosna i Hercegovina uživati toliki stupanj međunarodne pažnje imajući u vidu stanje aktuelnih svjetskih zbivanja. Sukobi koji traju u Ukrajini i Siriji, humanitarna katastrofa u Afganistanu – svaka od ovih situacija oduzima bezgranično više diplomatskih resursa i pažnje od Bosne i Hercegovine. Neko bi se čak mogao usuditi kazati da s vremena na vrijeme čak i ćorsokak između Kosova i Srbije značajnije zaokuplja atlantističko razmišljanje u pogledu Zapadnog Balkana od Bosne i Hercegovine.

Probosanski akteri mogu imati svakakva mišljenja o ovim pitanjima. Mogu smatrati ovaj nedostatak pažnje glupim ili nepravednim, ali, u konačnici, to su činjenice. A onda se postavlja pitanje: Šta se može i mora učiniti da se ta mišljenja promijene, te s tim u vezi šta probosanski akteri mogu učiniti ako ne dođe do značajnije promjene međunarodnog stava? Ukratko, šta probosanske snage čine da svoju sudbinu uzmu u svoje vlastite ruke i odrede, u najvećoj mogućoj mjeri, stanje lokalne politike svojom vlastitom voljom i aktivnostima?

Tri su primarna cilja koja probosanske snage moraju slijediti u ovom trenutku kako bi osigurale neposredan opstanak države, njen teritorijalni integritet i suverenitet, ali i stvorile uvjete za dosta povoljniju stratešku poziciju u godinama koje dolaze, pod pretpostavkom da se trenutna kriza riješi ili barem prođe na manje ili više miran način.

Uspostava čvrstog lanca zapovjedništva i sigurnosne spremnosti

Prvi i najvažniji prioritet u ovom trenutku je osigurati da su svi sigurnosni organi u Bosni i Hercegovini, uključujući Oružane snage, ali i državnu policiju (SIPA), graničnu policiju te policijske snage u Sarajevu, Tuzli, Zenici i Unsko-sanskom kantonu, u stanju optimalne spremnosti da se nose s bilo kakvim potencijalnim sigurnosnim incidentima u narednim mjesecima, ali i mimo toga, s obzirom na to da se separatističke tendencije srpskog nacionalizma vjerovatno neće značajno smanjiti u narednim godinama. Ove pripreme trebale bi uključivati uspostavu čvrstog lanca zapovijedanja, kao i nepredviđene situacije u slučaju značajnijih prebjega iz Oružanih snaga ako dođe do stvarnog pokušaja otcjepljenja vlasti u Banjoj Luci.

U jednom takvom scenariju zbunjenost će biti najveći neprijatelj integracionističkih aktera, te je imperativ da sigurnosne agencije BiH održe realističan i krizno orijentiran osjećaj svojih kapaciteta. Takve pripreme trebale bi uključiti, koliko god je to moguće, „svedržavni“ pristup, a treba poduzeti i korake da državni, entitetski i kantonalni sigurnosni službenici komuniciraju jedni s drugima u najvećoj mogućoj mjeri. Članovi odgovarajućih zakonodavnih tijela i skupština bi isto tako trebali zahtijevati sveobuhvatne i redovne izvještaje o stanju od relevantnih službenika – kako bi održali civilni nadzor, ali i osigurali da odgovarajuće agencije i njihovi čelnici razumiju da je ovo istinski prioritet. Moraju se predvidjeti pokušaji srpskih i hrvatskih nacionalističkih aktera da spriječe takve aktivnosti, kao i njihovi određeni napori da te nužne mjere predostrožnosti okarakteriziraju kao „ratno huškanje“ ili „činove agresije“.

Upravo iz tog razloga sve ove aktivnosti treba provoditi, gdje god je to moguće, u saradnji sa službenicima NATO-a i odgovarajućim glavnim gradovima zemalja NATO-a. U najmanju ruku, Alijansa bi trebala biti u toku sa svim pripremnim aktivnostima sigurnosnih agencija BiH kako bi se izbjeglo da to izgleda kao unilateralizam legitimnih državnih vlasti Bosne i Hercegovine. Bilo kakve nedostatke ili glavna pitanja u sveukupnom stanju pripravnosti bosanskohercegovačke agencije trebaju rješavati u bliskoj saradnji s dužnosnicima NATO-a, a njihovu pomoć treba tražiti i u rješavanju specifičnih problema. Naprimjer, ako postoje zabrinutosti o sposobnosti sigurnosnih snaga BiH da kontroliraju zračni prostor iznad Bosne i Hercegovine (što je vjerovatno), ili da brzo isture snage u određene „koridore“ vitalne za održanje teritorijalnog integriteta države (Sarajevo – Goražde, Tuzla – Brčko, Jajce – Sanski Most itd.), ove stvari treba razmotriti s konkretnim zahtjevima NATO-u za bolju opremu, logističku podršku ili obuku.

Ove pripreme trebale bi uključivati trezvenu procjenu vjerovatnosti i kapaciteta zloćudnog stranog uplitanja u slučaju bilo kakve značajne sigurnosne krize u Bosni i Hercegovini kako u obliku uniformiranih tako i hibridnih/tajnih proksi snaga koje djeluju uime Srbije, Rusije i drugih relevantnih aktera (tj. paravojnih formacija čak i iz određenog bloka zemalja EU). Ove informacije također treba jasno iskomunicirati s dužnosnicima NATO-a, posebno onim najspremnijim i najsposobnijim da pruže kredibilnu pomoć (npr. Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, ali i potencijalno Nizozemske). Dužnosnici Bosne i Hercegovine također bi trebali biti osjetljivi na lokalne političke senzibilitete i istražiti mogućnosti za alternativne aranžmane tamo gdje očita ili otvorena sigurnosna saradnja nije moguća, to jest tamo gdje nije moguće da određene vlade članica NATO-a podrže aktivnosti i pripreme lokalnih sigurnosnih agencija. Treba istražiti mogućnosti za razmjenu obavještajnih podataka i podršku – posebno zato što će održavanje maksimalne svijesti o situaciju biti ključno u bilo kakvoj pravoj sigurnosnoj krizi.

U ovom kontekstu, sigurnosni dužnosnici Bosne i Hercegovine također trebaju produbiti i proširiti svoje interakcije s misijom EUFOR-a u Sarajevu i istražiti mogućnosti za zajedničke vježbe i operacije pripravnosti. Iako postojeće držanje EUFOR-a u Bosni i Hercegovini nije optimalno – što je pitanje koje treba razmotriti s NATO partnerima – bolja koordinacija s EUFOR-om ipak može pružiti važne prednosti. Tokom brzo razvijajuće sigurnosne krize raspoređivanje EUFOR-a na strateški vitalna mjesta unutar Bosne i Hercegovine može se pokazati odlučujućim u stabiliziranju ukupne situacije. I ovdje je od posebne važnosti strateški vitalni koridor Tuzla – Brčko i treba učiniti sve napore da se osigura da Brčko distrikt ostane pod čvrstom kontrolom državnih snaga Bosne i Hercegovine. Osiguravajući da entitet RS ostane teritorijalno razdvojen – a posebno da zapadna polovica regije, gdje je efektivno smještena cjelokupna politička, administrativna i sigurnosna aparatura, ostane odsječena od granice sa Srbijom – sigurnosni organi BiH će održati egzistencijalnu prednost protiv bilo kakvog pokušaja secesije.

Moderniziranje vanjske politike Bosne i Hercegovine

Pored osiguravanja neposrednog sigurnosnog i teritorijalnog integriteta države, probosanski akteri trebaju ponovno osmisliti oblik i opseg vanjskopolitičkog aparata zemlje. Iako Bosna i Hercegovina ima Ministarstvo vanjskih poslova, njegovo osoblje i djelovanje podložno je uobičajenim stranačkim i sektaškim ograničenjima. Ovo ministarstvo bi, naravno, trebalo iskoristiti u najvećoj mogućoj mjeri. Promicanje mladih, profesionalnih, sposobnih diplomata također je od najveće važnosti za dugoročni položaj Bosne i Hercegovine u međunarodnoj zajednici. Međutim, mora se uzeti u obzir priroda političkog sistema. Do 2023. godine pozicija Ministarstva vanjskih poslova će se vjerovatno promijeniti u koristi HDZ-a, koji se svrstao uz SNSD. To će još jednom ograničiti mogućnosti za institucionalnu promociju interesa Bosne i Hercegovine na međunarodnoj areni u najmanju ruku do sljedećeg izbornog ciklusa.

Budući da je tako, imperativ je da probosanski akteri uspostave stalnu aparaturu za promoviranje svojih političkih i demokratskih interesa, posebno u ključnim glavnim gradovima (prije svega u Washingtonu i Londonu, ali i u Berlinu, Bruxellesu i drugdje ako resursi dopuštaju). Nažalost, Bosanci i Hercegovci su protraćili decenije djelujući pod pretpostavkom da će nivo dobre volje, koju je njihova zemlja stekla tokom ratnih godina, trajno oblikovati poglede na bosanskohercegovačka pitanja na političkom Zapadu. To je uvijek bilo glupo uvjerenje, ali su njegove katastrofalne posljedice sada već vidljive ako uzmemo u obzir prigušeni zapadni odgovor (osim nekoliko značajnih izuzetaka) na trenutnu secesionističku krizu. Naprosto, u stvarno postojećem svijetu potrebno je trošiti sredstva kako bi se pridobila i održala podrška u ključnim prijestolnicama. Ta su sredstva različitih vrsta i sva su bitna.

Prije svega, novac se mora trošiti na profesionalno predstavljanje i lobiranje na objema stranama Atlantika. Izgleda da do danas probosanski akteri, a zasigurno i sama država Bosna i Hercegovina, nisu potrošili ni dolara na takve napore, dok su antibosanski akteri iz BiH potrošili milione. Ovo je potpuno neprihvatljiv propust u procjeni svih onih koji tvrde da se zalažu za najbolje interese Bosne i Hercegovine. Profesionalne lobističke usluge nepobitno su obilježje savremenih svjetskih odnosa, a akteri i iz vlasti i iz privatnog sektora u Bosni i Hercegovini moraju odmah izdvojiti sredstva za uspostavu stalnog probosanskog predstavljanja u tim ključnim prijestolnicama. Za relativno skromnu svotu od pet do deset miliona američkih dolara (novac koji se može namaknuti od različitih javnih i privatnih izvora unutar Bosne i Hercegovine i među dijasporom kako bi se izbjegle poznate opstruirajuće taktike antidržavnih aktera) može se uspostaviti sposobno, profesionalno prisustvo barem u Washingtonu, Londonu i Bruxellesu. Ovo se neće trenutno isplatiti, ali će osigurati razvijanje razumijevanja i uvažavanja interesa Bosne i Hercegovine u ovim glavnim gradovima u godinama koje dolaze, tako da će u budućim krizama međunarodne reakcije biti daleko povoljnije za prodržavne interese.

Isti ovaj konzorcij vladinih i privatnih aktera trebao bi uložiti sredstva za proširivanje ekonomskih i političkih veza između bosanskohercegovačke dijaspore i države, posebno u smislu omogućavanja većeg političkog angažmana bh. dijaspore u lokalna pitanja zemalja u kojima obitavaju. Takva vrsta organiziranja ustaljena je praksa među određenim „starim“ zajednicama u Sjedinjenim Državama (naprimjer Armensko-američka zajednica), ali je izuzetno nerazvijena među bosanskohercegovačkom dijasporom. Trebalo bi poduzeti pažljivo proučavanje organizacije „Birthright Israel“ i sličnih jevrejskih dijasporalnih organizacija kako bi se procijenile najbolje prakse koje treba usvojiti. Doista, sveobuhvatna procjena i razumijevanje izraelskih napora u izgradnji države dobro bi poslužila i probosanskim akterima, posebno zato što će dugoročno  bosanska verzija aliye – institucionalnog i ritualiziranog povratka u domovinu – vjerovatno morati biti dio strategije rješavanja dugoročnih imigracijskih trendova. Gotovo je sigurno da među drugom i trećom generacijom bosanske dijaspore postoje pojedinci koji će biti zainteresirani za povratak u zemlju, čak i u regije poput entiteta RS, pod uvjetom da im na raspolaganju budu institucionalna i politička podrška za takve procese. Međutim, dok se ne poduzmu napori za promoviranje kulturne razmjene i obrazovnih programa s tim zajednicama, malo je vjerovatno da će se takav ljudski i ekonomski kapital moći iskoristiti.

Ukratko, potrebno je da probosanski akteri temeljito preispitaju šta je to „vanjska politika“ ako žele stvoriti uvjete za zadobijanje veće podrške kod međunarodne zajednice, a s ciljem stvaranja racionalnog, liberalno-demokratskog državnog uređenja u Bosni i Hercegovini.

Prepoznavanje saveznika

Konačni prioritet probosanskih aktera u pokušaju da ojačaju dugoročne interese države tiče se prepoznavanja i održavanja bliskih veza s potencijalnim saveznicima. Ovdje se ne radi o „moderniziranju“ vanjske politike zemlje kao fokusiranju na tradicionalni vanjskopolitički cilj – izgradnju savezništava – priznajući pritom da je Bosna i Hercegovina tradicionalno u tome prolazila veoma loše. Naprimjer, premda su Sjedinjene Države tvorac Ustava BiH i nesumnjivo najvažniji partner zemlje, opći nivo znanja među kreatorima američke politike o Bosni i Hercegovini i njenim interesima je nizak. Slično tome, tokom 2021. godine Ujedinjeno Kraljevstvo se pojavilo kao vodeći podržavatelj prodržavnih snaga u Bosni i Hercegovini, ali to je uglavnom bio rezultat jedne suštinski privatne inicijative nekolicine pojedinaca, od kojih većina nema nikakvih formalnih veza s državom BiH ili bilo kojom političkom konstelacijom u njoj. Činjenica da se to dogodilo u suštini je više stvar čiste sreće nego bilo kakvog smislenog angažmana nužnih aktera u Bosni i Hercegovini.

To nije održiva strategija za odbranu interesa zemlje, posebno jer – da ponovimo – obnovljeno natjecanje velikih sila znači da su izolirane države u najvećoj opasnosti da postanu ili žrtve ili,  najmanje, teatri za interese moćnijih aktera. Štaviše, imajući u vidu da je članstvo u NATO-u vjerovatno najhitniji dugoročni interes vanjske politike Bosne i Hercegovine, imperativ je da Sarajevo pokaže svoju vrijednost atlantskoj zajednici čak i prije nego što se pridruži ovom bloku. To se nužno mora učiniti unaprijed kako bi, kada se BiH približi formalnom pridruženju, postojale minimalne diplomatske prepreke koje treba ukloniti. I ovdje, doista, poenta mora biti da se pokaže vrijednost Bosne i Hercegovine Savezu i saveznicima, a ne samo da se traži zaštita i okrilje.

Bosna i Hercegovina ima mnogo toga da ponudi NATO-u i pojedinačnim NATO državama: ima profesionalnu obavještajnu službu i sigurnosni aparat u jednoj geopolitički složenoj regiji, koja je u stanju prikupiti i analizirati osjetljive podatke i informacije. Ima stanovništvo koje je izrazito prozapadno orijentirano. Ima uspješnu i dobro integriranu dijasporu širom velikog dijela Zapada. I predstavlja važan kulturološki i geografski most između nekoliko ključnih globalnih regija, što je pozicija koja će samo rasti u značaju u godinama koje dolaze.  Sve ovo su činjenice, ili u najmanju ruku uvjerljivi argumenti koji se mogu i moraju širiti u ključnim prijestolnicama. Cementiranjem takvih narativa i perspektiva u umove zapadnih kreatora politika probosanski akteri se mogu efikasnije zalagati za kontinuirani angažman i pomoć tih politika.

Sve ovo nije samo stvar odgovora na savremenu stvarnost koju obilježava politika velikih sila. Vlastita historija Bosne i Hercegovine ilustrativan je primjer šta se može desiti jednoj zemlji kada nema istinskih saveznika. Nijedna od država ili organizacija za koje se ranije ili trenutno moglo smatrati da pomažu suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine tokom 1990-ih ili tokom njenog poslijeratnog razvoja to nije učinila bez značajnih rezervi. Sjedinjene Države možda jesu predvodile akciju da se postigne konačni mirovni sporazum i zaustavi agresija protiv Bosne i Hercegovine između 1992. i 1995. godine, ali Clintonova administracije je također odbila podići štetni embargo na oružje snagama Vlade Bosne i Hercegovine unatoč značajnim pritiscima američkog Kongresa u tom smjeru. Hrvatska je možda u konačnici pomogla snagama Vlade BiH u završnim mjesecima rata, ali je prethodno vodila i de facto invaziju. Turska, koja tvrdi da ima bliske kulturološke i historijske veze s Bosnom i Hercegovinom, investira više u Srbiju nego u Bosnu i Hercegovinu.  Moglo bi se nastaviti nabrajati na ovaj način, ali poenta bi bila ista: Bosna i Hercegovina nema principijelnih saveznika i mora to ispraviti. Da bi se to učinilo, potrebni su mnogi koraci koji su naznačeni u prethodnim dionicama ovog teksta. Međutim, uspostava postojanih političkih i sigurnosnih odnosa s ključnim prijestolnicama ipak treba biti prepoznata kao samostalan cilj – pored bezbroj drugih pozitivnih ishoda koji proizlaze iz snažne dvosmjerne diplomatske prisutnosti u međunarodnoj zajednici.

Zaključak

Umjesto formalnog zaključka, jedno zapažanje koje je u skladu s duhom ovog eseja: Problemi Bosne i Hercegovine se lahko identificiraju, čak i ako nisu nužno „dobro poznati“ u međunarodnoj zajednici. Zadatak probosanskih aktera nije samo da objašnjavaju ove probleme, već i da ponude i stvore puteve za rješavanje ovih pitanja. Za jednu malu zemlju s teškom historijom, Bosanci i Hercegovci su učinili izuzetno dobar posao pričajući svoju priču svijetu. Ono što preostaje jeste da se te priče kanališu u efikasnu političku akciju, i na lokalnom i na međunarodnom nivou. Nadamo se da će ovaj tekst pomoći animiraju tih napora.

(Autor teksta Jasmin Mujanović, politolog (doktorat, Univerzitet York) koji se specijalizirao za politike postautoritarne i postkonfliktne demokratizacije. Njegova prva knjiga Hunger and Fury: The Crisis of Democracy in the Balkans (Hurst Publishers & Oxford University Press, 2018) istražuje opstojnost autoritarnih i neliberalnih oblika vladavine na Zapadnom Balkanu od kraja jugoslavenskih ratova. Među njegovim objavljenim radovima također su recenzirani članci u vodećim akademskim časopisima, poglavlja u brojnim uredničkim izdanjima, politički izvještaji za Freedom House, European Council on Foreign Relations, te za fondaciju Friedrich Ebert Stiftung. Svoje analize objavio je i u New York Timesu Washington PostuForeign AffairsuForeign Policyju i mnogim drugim medijima. Istaknuto je prisutan na društvenim medijima i pojavljivao se u programima međunarodnih televizijskih i radio stanica, na NPR-u, BBC Radiju, CBC Newsu, Glasu Amerike (Voice of America), Al Jazeeri, kao i na brojnim balkanskim medijskim servisima.  Ranije je bio docent političkih znanosti i studija na Univerzitetu Elon, a sada je član savjetodavnog odbora Kulin inicijative)

Komentari - Ukupno 6

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...