Ovoga puta vraćamo se u davnu 1944. godinu, u vrijeme nezapamćenog zločina.

Naime, Čečeni su dugo vremena bili poznati po svojoj buntovnosti protiv vladavine ruskog cara, a kasnije i sovjetskog režima, što je 1940. kulminiralo ustankom Hasana Israilova. Iako se 17.037 Čečena borilo s Crvenom armijom protiv Sila Osovine, cjelokupna nacija je optužena za saradnju sa nacistima te su raseljeni iz svoje domovine februara 1944. Čečensko-inguška autonomna republika je ukinuta.

Vojska je cijele porodice ukrcavala u kamione. Potom su putovali 19 dana po zimi, u krcatom vozu, bez grijanja, a samo bi povremeno dobijali hranu.

U većini slučajeva, ljudi nisu ni znali da će biti raseljeni niti gdje će biti odvedeni, te nisu stoga ni imali vremena pripremiti ili prilagoditi se novoj sredini. NKVD-ove procedure su bile standardne: naoružani agenti opkolili bi selo, dali porodici 15-20 minuta da se pakira, ukrcali ih na kamione odakle bi bili odvezeni do obližnje željezničke stanice gdje su ukrcani u vagone za stoku odakle su odvezeni negdje u centralnu Aziju. Sveukupno je između oktobra 1943. i marta 1944. tako deložirano oko 700.000 osoba sa Kavkaza.

Ipak, pojedini sovjetski zapovjednici su poštivali čečenske vojnike te su čak slali lažne izvještaje vlastima kako bi ih spasili od deportacija.

Postoje navodi da je jedan vod NKVD-a zaključio da je preteško doći kamionima do jednog zabačenog čečenskog sela na planini kako bi ih deportirali, te je stoga naredio da se 700 seljaka jednostavno živo zapali u štali. Ruski izvori osporavaju ovaj događaj poznat kao Masakr u Hajbahu.

Deportacija Čečena i Inguša je završena za samo par dana. Započela je 23.02.1944, a Berija je već 29.02. poslao Staljinu telegram u kojem ga obavještava da je već 478.489 osoba deložirano i ukrcano u 180 vozova, uključujući 91.250 Ignuša.

Čečeni su odvezeni u Akmolinsku oblast, gdje su činili jednu od najvećih deportiranih skupina. Godine 1946. ljudi u egzilu su činili gotovo četvrtinu cjelokupne mjesne populacije: 136.625 od 508.000. Većinom su poslani u poljoprivredne radne logore.

Prilikom dolaska do destinacija, osobe su raspoređene da rade po kolektivnim i državnim farmama. NKVD-ovi zapovjednici su imali izravnu kontrolu nad stotinama hiljada ljudi koji nisu imali nikakva prava. Svi radno sposobni morali su raditi za kupone za hranu, te im je bilo zabranjeno hodati više od tri kilometara od njihovog prebivališta. Ko god bi prekršio pravila, bio bi osuđen na 20 godina robije. Glad i epidemije bolesti doveli su do velikih muka za Čečene.

Odredba Moskve iz 26.11.1948. je osudila Čečene i druge narode Kavkaza na trajni egzil. Doseljenici nisu imali niti elementarni stambeni smještaj niti zimi ni ljeti. Mnogi Čečeni su se pobunili protiv vlasti, te je tako samo u Krasnojarsku njih 4.000 poslano u kažnjeničke logore. Oktobra 1954. pokrenuli su pobunu u mjestu 521, te su neki uspjeli pobjeći iz tog logora.

Čečenski gerilci koji su se skrivali po nepreglednim planinama Kavkaza su tako ovom deportacijom odsiječeni od svoje narodne baze koja ih je snabdijevala, te su tako svladani od sovjetskih vlasti.

Broj ukupno raseljenih Čečena procjenjuje se na 387.229. Ukupno je 11.711 porodica Karačajaca i 89.901 porodica Čečena i Inguša stiglo u Kazahstan, od čega je 14.460 porodica razdvojeno usred deportacija.

Živjeli su u egzilu 13 godina, sve do procesa "destaljinizacije" i obnove čečensko-inguške autonomne republike 09.01.1957.

Većina Čečena se odlučila vratiti svojoj domovini na sjevernom Kavkazu, ali je dio ostao u Kazahstanu, gdje ih je 2000. bilo oko 100.000.

Čak i oni Čečeni koji su se vratili u Kavkaz, pronašli su druge narode u svojim domovima, zbog čega su morali dijeliti svoje kuće sa došljacima. Dok je trajao prvi čečenski rat, čečenska delegacija je stalno podsjećivala rusku o masovnim deportacijama Čečena tokom pregovora u Vladikavkazu 1994.

Sa sjevernog Kavkaza raseljeni su 1944. i drugi narodi: mešketski Turci, Balkari i Karačajci.

Inguši su se istaknuli od ostalih deportiranih naroda po tome što su pokrenuli pobunu na proljeće 1945. u Borovoe, Kazahstanu, koja je krvavo ugušena od sovjetskih vlasti.

Čak i nakon rehabilitacije, Inguši su 16.01.1973. pokrenuli demonstraciju u Groznom, jer njihova zemlja koja je pripojena Sjevernoj Osetiji nije vraćena njihovoj republici. Oko 115.000 mešketskih Turaka je deportirano iz Gruzijske SSR 15.11.1944. zbog sumnji da imaju veze sa "agentima Turske".

Bili su zadnji narod koji je deportiran tokom drugog svjetskog rata od sovjetskih vlasti, iako nisu nikada ni optuženi za kolaboraciju sa nacistima.

(SB)