Rusko priznanje dvije separatističke republike je de facto pobjeda za Ukrajinu iako se, iz jasnih razloga, žali na agresiju, kaže za RSE Nikolaj Sokov, sovjetski diplomata iz perioda 1987-1991, a sada analitičar bečkog Centra za razoružanje i sprečavanje proliferacije (VCDNP).

"NATO će gotovo sigurno ubrzati naoružavanje Ukrajine i povećati ekonomsku pomoć. Što je još važnije, ruski potez je uklonio pritisak na Ukrajinu od Francuske, Njemačke i, u izvjesnoj mjeri, Sjedinjenih Država da sprovedu sporazume iz Minska. Ukrajina nije mogla da ga primjeni – to bi bilo samoubistvo za bilo kog lidera Ukrajine i sada je taj pritisak eliminisan", smatra Sokov.

On potvrđuje da je u vrijeme rasprave o ujedinjenju Njemačke američki državni sekretar James Baker tokom posjete Moskvi u februaru 1990. obećao tadašnjem sovjetskom lideru Mihailu Gorbačovu da "neće biti proširenja NATO-a na Istok ni za pedalj".

"Iako nisam prisustvovao, dan ili dva kasnije, dobio sam originalne bilješke sa tog sastanka u kojima je pisalo da je Baker to rekao", kaže Sokov.

On dodaje i da je Gorbačov naveo Bakera da to sve stave u zvaničan dokument, proširenje bi i dalje bilo moguće, ali bi bilo mnogo komplikovanije.

"Kada govorimo o tome kako su zapravo sovjetski lideri razmišljali o proširenju NATO-a, oni su smatrali ne samo da neće biti proširenja saveza, nego da će postojati potpuno drugačiji, mnogo inkluzivniji međunarodni sistem u Evropi čiji će dio biti i Rusija", naglašava Sokov.

On ističe da je te 1990. ključno pitanje hoće li ujedinjena Njemačka biti vojno neutralna ili u NATO-u, a da je proširenje Alijanse prvi put pomenuto 1993. pri čemu se vodilo računa da se Rusija ne antagonizira.

U intervjuu za RSE, Sokov objašnjava da je Putin početkom 2001. pominjao ideju o ulasku Rusije u NATO, te kako je kasnije došlo do sve većeg njihovog udaljavanja i otvorenih sukoba.

Sa protesta u Berlinu 22. feburara na kojem je zatraženo od Zapada da zaustavi rusku invaziju na Ukrajinu

Priznanje Donjecka i Luganjska, gubitak za Rusiju

Kakve su posljedice ruskog priznanja Donjecka i Luganska?

"Njihov status je nejasan, jer osim Rusije ih skoro niko neće priznati, kao što se desilo sa Abhazijom i Južnom Osetijom. Pravno, oni će biti u limbu.

Rusko priznanje dvije separatističke republike je de facto pobjeda za Ukrajinu, iako se, iz jasnih razloga, žali na agresiju. Potez Rusije je, u stvari, uklonio veliku prepreku daljem razvoju događaja, posebno činjenici da ukrajinski predsjednik Volodomir Zelenski više neće biti sputan pritiskom tvrđih struja u pogledu Donbasa. NATO će gotovo sigurno ubrzati naoružavanje Ukrajine i povećati ekonomsku pomoć.

Što je još važnije, ruski potez je uklonio pritisak na Ukrajinu od Francuske, Njemačke i, u izvjesnoj meri, Sjedinjenih Država da sprovedu sporazume iz Minska. Ukrajina nije mogla da ga primjeni – to bi bilo samoubistvo za bilo kog lidera Ukrajine i sada je taj pritisak eliminisan.

Za Rusiju je to gubitak. U stvari, prošle nedjelje je sve izgledalo u redu jer je prvi put od 2015. Rusija uspjela da izdejstvuje pritisak Zapada na Ukrajinu da sprovede sporazum iz Minska i gledala je sa optimizmom na rješavanje problema Donbasa manje-više pod njenim uslovima bez gubitaka i možda sa nekim političkim dobicima. Borbe u Donbasu su preokrenule taj pozitivan trend i Putin je morao da bira između loših opcija kako bi minimizirao gubitke.

Ovo je očigledan dobitak i za proruske separatističke lidere, jer je i za njih sporazum iz Minska bio veliki gubitak, kao i za Ukrajinu.

U suštini, Minsk je bio u interesu Rusije, Francuske, Njemačke, čak i SAD-a (u manjoj mjeri), dok nije išao u prilog Ukrajini i separatističkim regijama.

Pri tom treba podsjetiti da je Rusija već duže vremena željela da se povuče iz Donbasa. Ulazak u ovu regiju 2014. je zapravo bila velika greška i u Moskvi to znaju, to su veoma, veoma tiho i priznali. No, Rusija se nije mogla povući, jer bi to bio velik poraz za nju. Zato je pristupila Minsku 2 koji predviđa neku vrstu mekog povratka Donbasa pod kontrolu Ukrajine. Da je zvanični Kijev primjenio Minsk 2 te 2015. godine, Donbas bi do danas bio u potpunosti reintegrisan u Ukrajinu, ubijeđen sam u to, i ne bismo uopće razgovarali o njegovoj autonomiji ili specijalnom statusu.

Kako se Tatarstan vratio u Rusiju

Ovakve stvari, jednostavno, zahtjevaju vrijeme. U tom smislu, ja se uvijek prisjetim da je još 1992. godine Tatarstan skoro napustio Rusiju. Pojedinci u Moskvi željeli su da pošalju trupe u regiju. Ali Jelcin je rekao - ne, već “uzmite suvereniteta koliko možete da ’svarite’”. I Tatarstan je postao nezavistan praktično u svakom smislu osim vojnom, samo formalno nije napustio Rusiju.

Međutim, do kraja 1990-ih Tatarstan se polako i postepeno reintegrisao u Rusiju i njen je dio u onolikoj mjeri koliko i druge regije. Nekad je potrebno dati vremena ljudima i posebno ekonomiji. Minsk 2 je omogućavao meku opciju povratka Donbasa u Ukrajinu, ali nažalost domaća ukrajinska politika onemogućila je implementaciju."

Pa zašto je onda Putin otišao sada u drugu krajnosti i priznao ove dvije regije?

"Putin se 2014. nije povukao iz dva razloga. Prvo, nije želio da izgleda poražen. Drugo, prvobitno je želio da podijeli Ukrajinu i tamo stvori bazu. Donbas je u međuvremenu postao teret koji je trebalo odbaciti jer je Ukrajina opstala i stari planovi više nisu važili. Zato je sporazum Minsk 2 imao funkciju spasavanja dostojanstva Rusije."

Ostatak intervjua čitajte ovdje.