Predsjednik Rusije Vladimir Putin ne može biti zadovoljan, i već gubi nerve, jer ruske trupe nisu uspjele prodrijeti u Kijev, kaže za portal Radiosarajevo.ba ugledni bosanskohercegovačko novinar i diplomata Hajrudin Somun analizirajući situaciju u Ukrajini tri dana nakon početka ruske invazije.

Analitičari koji je bio televizijski reporter sa Srednjeg istoka i dopisnik Tanjuga iz Irana za vrijeme islamske revolucije ističe da se Ukrajinci zasad dobro drže.

Novi Afganistan

„A još više što nije prisilio ukrajinskog predsjednika Zelenskog da odstupi i prihvati ponudu odnekud sa Zapada da napusti zemlju. Odgovor mu je veoma hrabar, u duhu ranijeg posla - neka mu šalju municiju, a ne prevozno sredstvo. I on i vojska Ukrajine su se oglušili o Putinov zahtjev da „polože oružje“. Pokazuju se već čvršćim i odlučnijim da brane svoju zemlju nego, primjerice, Armija Čehoslovačke i njen lider Dubček kad su tenkovi Sovjetskog Saveza ušli u Prag 1968. Invazija Ukrajine još nije njena okupacija“, kaže Somun.

Somun poredi sadašnju ukrajinsku krizu sa kubanskom 1962. godine. Međutim, ima i drugih paralela.

Na primjer Mark Galeotti, analitičar britanskog Ministarstva obrane u britanskom Telegrafu piše da bi „bila poprilično gadna paralela za Kremlj poređenje s okupacijom Francuske 1941“, ali bi bila poučna i ona kada je Sovjetski Savez izvršio invaziju na Afganistan 1979. godine kada je ostarjelo vodstvo u Kremlju „lakomisleno pretpostavilo da sve što treba učiniti jest zauzeti glavni grad i nametnuti novog vođu“.

„Da, i tada su mislili da će se brzo povući, a ostali su deset godina i tamo je, u stvari, propala sovjetska Rusija. Meni je Kuba zanimljiva iz šire, globalne perspektive, ali i analize njenih glavnih aktera. Da predsjednik John Kennedy i Nikita Hruščov nisu imali hrabrosti, a za to je potrebna lična i državnička hrabrost, da obuzdaju ratoborne generale, izbio bi nuklearni rat.

Kuba je i danas komunistička zemlja, nijedan američki predsjednik je nije okupirao, iako mu je bila „pred nosom“, a Putin ne dozvoljava Ukrajini da u miru nastavi svoj demokratski razvoj. Putin je po svemu što čini bliži Staljinu nego Hruščovu, koga inače optužuje da je Krim poklonio Ukrajincima“, prisjeća se Somun.

Komentirajući razočarenje Ukrajinaca na činjenicu da im NATO, posebno Amerike, ne šalju, Somun ističe:

„Pitanje je za mnogo širu analizu, i o tome se ovih dana puno raspravlja po svijetu. Ima i u Sarajevu ljudi koji kritikuju predsjednika Bidena, „vidi ga kako ne može ni da hoda“, kažu, a zaboravljaju da je Clinton bio mnogo mlađi, pa je trebalo četiri godine da interveniše u Bosni. Bidenu se ne može osporiti želja da Ameriku oslobodi uloge „svjetskog žandara“, iako će to biti teško ukoliko Putin okupira Ukrajinu i ne stane na tome. Pogotovo ako krene na Gruziju, i(li) dalje kroz Crno more“, analizira on.

Šta će učiniti Erdogan?

Pitali smo Somuna i je li moguće da Turska zatvori prolaz ruskim brodovima kroz Bosfor i Dardanele, s obzirom na izjavu predsjednika Zelenskog da se na to Turska već odlučila, što je, ipak, posredno demantirano. Naime, ukrajinski predsjednik se zahvalio svom „prijatelju, predsjedniku Turske Erdoganu i turskom narodu na njihovoj snažnoj podršci“. Somun veli da je čekao potvrdu te vijesti od samog Erdogana, jer „on takvu vijest ne bi prepustio Zelenskom da je prvi objavi“.

Nije se još lično izjasnio, ali su svjetske agencije prenijele da takva odluka nije donesena.

„Ostaje se, bar za sada, na onome što je jučer izjavio njegov ministar vanjskih poslova Melvut Čavušoglu da Turska proučava zahtjev Kijeva. Zanimljivo je, međutim, da je on rekao da Rusija prema Konvenciji ima pravo vratiti brodove u njihovu matičnu bazu, u ovom slučaju u Crno more. Ima pravo Čavušoglu, tako piše u Konvenciji iz Montreuxa iz 1936., da Turska ima kontrolu nad tjesnacima i da može graničiti prolaz ratnim brodovima tokom rata ili ako je ugrožena.

Ali takva odluka bi sada dovela Tursku u nezgodnu situaciju prema saveznicima iz NATO, a još više prema Rusiji“, naveo je Somun te zaključio:

„Jedno je osuditi Rusiju zbog invazije Ukrajine, a drugo izazivati je kršenje jednog od najtrajnijih međunarodnih pomorskih sporazuma kojeg se Turska pridržavala i u po nju težim prilikama. Turska nije učesnica u ukrajinsko-ruskom ratu, nije njime još ni ugrožena.

S obzirom na poljuljano povjerenje u NATO, Turska je već učinila puno izrazivši solidarnost sa Alijansom u osudi invazije Ukrajine. A s obzirom na dobre odnose i stratešku vojnu saradnju u koju je ušla s Rusijom posljednjih nekoliko godina, predsjednik Putin je mogao od Erdogana prije očekivati da zabrani prolaz NATO ratnim brodovima kroz tjesnace Bosfor i Dardanele“.

(Radiosarajevo.ba)