Piše: Vlado VURUŠIĆ

Odmah nakon što su ruski tenkovi krenuli na Ukrajinu, zatresla se i politička scena na Balkanu. Nakon (prvih) reakcija srpskog predsjednika Aleksandra Vučića i srpskih voždova u BiH i Crnoj Gori Milorada Dodika i Andrije Mandića, mitinga podrške Rusiji u Srbiji i Crnoj Gori i trijumfalističkih medijskih naslova u provučićevskim medijima, poput “Putin matirao Ukrajinu” ili “Ukrajina napala Rusiju”, postavlja se legitimno pitanje – vide li vodeći ljudi “srpskog sveta” u Putinovu pokretanju vojske na Ukrajinu sada šansu za realizaciju svojih regionalnih osvajačkih planova i podgrijavanje memorandumskog sentimenta? I naravno, hoće li Putin nakon ukrajinske avanture, sada kada se nalazi u potpunoj izolaciji, krenuti, uz pomoć svojih ovdašnjih igrača, u otvaranje “drugog fronta” na Balkanu, kako bi dodatno destabilizirao Europu? Misle li Vučić, Dodik i Mandić da će preko Putina i njegove ukrajinske ratne avanture moći ostvariti svoje nekadašnje mračne ideje i ciljeve da zagospodare Balkanom, kako se to htjelo početkom 90-ih godina? Srbijanski mediji pod direktnom kontrolom Vučića otvoreno navijaju za rusku agresiju, pa nam i Milivoj Bešlin iz Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Sveučilišta u Beogradu kaže da u Srbiji “ima barem pet dnevnih listova koji su gori od ruskog Sputnika, pa čak i neke televizije s nacionalnom frekvencijom”.

Zbog ruske agresije kosovska predsjednica Vjosa Osmani zatražila je “prekoredno” primanje Kosova i BiH u NATO i dodjelu kandidacijskog statusa za EU, što je Turska odmah podržala, dok su dvojica bivših visokih predstavnika za BiH Christian Schwarz-Schilling i Valentin Inzko upozorili, iz svog iskustva, da bi Vučić i Dodik mogli početi destabilizaciju Balkana, pa čak uvući BiH u rat.

No, Milivoj Bešlin smatra da, iako ne pod takvim svjetlima reflektora, najviše zabrinjava situacija u Crnoj Gori. On vjeruje da je BiH u manjoj opasnosti od Crne Gore, jer NATO je između ostalog jamac Daytona pa je stoga Podgorica sada veći izazov. Crna Gora je po njemu trenutačno najslabija karika NATO-a i na to Moskva i proruske snage u regiji i, naravno, samoj Crnoj Gori računaju. Crna Gora je u institucionalnom kaosu (doduše Dritan Abazović je dobio mandat za sastav manjinske vlade, ali v.d. predsjednika Aleksa Bečić ne saziva skupštinu). Dakle – nema ni vladu, ni skupštinu, ni ustavni sud, a sigurnosne službe su u raspadu. – Jedino tko funkcionira kao institucija je predsjednik države Milo Đukanović, kaže nam Bešlin.

Žarko Korać, profesor na beogradskom Filozofskom fakultetu, naglašava da glavna opozicijska stranka u Crnoj Gori, Demokratski front, upravo demonstrira s ruskim zastavama i transparentima podrške Putinu. – Ako možda nekome dosad nije bilo jasno što želi većina opozicije u Crnoj Gori, sada se ima priliku uvjeriti vlastitim očima – kaže nama Korać.
I srbijanski predsjednik Vučić je u velikim problemima, on jest glasao za Rezoluciju kojom se osuđuje ruska invazija, ali kaže da neće uvoditi sankcije Rusiji, što je čak izazvalo nagađanja u srbijanskim medijima da bi zbog toga “mogli izgubiti status kandidata”, te pravu paranoju da bi se Rusiju moglo izbaciti iz UN-a, a onda “ćemo izgubiti Kosovo”, kako kaže Vučić. Srbija, recimo, nije prihvatila niti jednu od čak devet rezolucija EU (donesenih od 18. veljače do 1. ožujka) o krizi i ratu u Ukrajini. I sve to točno mjesec dana prije trostrukih izbora u Srbiji – predsjedničkih, skupštinskih i lokalnih, na kojima se Vučić spremao hametice pomesti preostalu razjedinjenu oporbu.

Politologinja iz Sarajeva Ivana Marić kaže da je ovaj rat u Ukrajini odsvirao kraj neutralnim državama i političarima. – To je dosad moglo i proći, ali sada se svi oni koji nisu uz nas proglašavaju neprijateljima, kako od Rusije, tako i od Zapada. To je najviše pogodilo Vučića, koji je dosad uspješno balansirao između Istoka i Zapada. Sada je došlo vrijeme da mora odabrati stranu, a bez obzira na to koju stranu izabrao, on će izgubiti – smatra Ivana Marić.

U isto vrijeme Milorad Dodik se pohvalio razgovorom sa Sergejem Lavrovom, koji mu je tajanstveno i znakovito rekao da “pokrene proces prosinačkog dogovora”. Dodik je u prosincu 2021. bio kod Putina gdje je očito dobio nekakve naputke o ponašanju u, očito već tada, planiranoj ovakvoj kriznoj situaciji. Dodik i Vučić nevoljko su priznali “teritorijalni integritet Ukrajine”, a Dodik se, unatoč obećanjima da neće, ipak vratio u institucije BiH čak na neki način poduprijeti i integritet BiH, što mu je (začudo) savjetovao neočekivano i hrvatski predsjednik Milanović, koji je također u trenucima ruskog napada – okrenuo ploču. Doduše, Dodik je Ukrajince nazvao teroristima, a pokušao je spriječiti da BiH u UN-u glasa za osuđujuću rezoluciju. Vučić zagovara neutralni stav, Dačić govori kako Srbija neće zauzimati stranu u sukobu (premda se tamo vodi krvavi rat), Dodik ekvilibrira, ali uvjeren je da oni iz ovog rata neće izaći neokrznuti.

Sarajevska politologinja Ivana Marić kaže nam da Putin u BiH ima svoje marionete iz Republike Srpske koje su spremne uraditi sve što im on kaže. – Međutim, pitanje je što bi Putin dobio otvaranjem još jednog fronta u Europi? Dovoljno on problema ima s Ukrajinom da bi imao snage, kao i političkih i vojnih kapaciteta za borbu na još jednoj strani. Njemu bi u prilog možda išlo to da se priča s Ukrajine prebaci na BiH, ali nema se u BiH puno toga uraditi što bi Rusiji sada moglo pomoći – kaže Marić i napominje da je BiH okružena NATO-ovim državama te da se u BiH raspoređuju vojne snage EU i NATO-a, tako da bi otvaranje nekog eventualnog sukoba između RS-a i Federacije BiH na samom početku bilo osuđeno na propast.

Žarko Korać kaže da su sve ideje o podjeli BiH upravo poražene u Ukrajini, bez obzira na to što se Ukrajina uništava intervencijom izvana. – Posljednje što Europa želi je novi rat u BiH – kaže Korać i ističe kako Putin ima toliko problema zbog svoje potpuno pogrešne političke odluke da vojno napadne Ukrajinu da naprosto nema kapaciteta baviti se našom regijom. – Uostalom, EU ga je već opomenula da će vrlo pažljivo pratiti i reagirati na pokušaje destabilizacije BiH, Crne Gore i Kosova. I za razliku od ranijih takvih pokušaja, Korać smatra da bi NATO reagirao slanjem svojih vojnika na ovo područje, a ne treba zaboraviti da na Kosovu imaju jednu od najvećih baza u Europi.

Prema Ivani Marić, ovo preslagivanje i prestrojavanje na globalnoj razini čak bi moglo imati i pozitivne posljedice u BiH. Tolerancija prema ruskim partnerima i onima koji blokiraju EU i NATO u BiH je znatno smanjena jer se više ne radi samo o pitanju sudbine BiH, već o opstrukcijama unutar Europe od strane političara kojima Putin “rukuje”. Dodik je, čini se, od Lavrova, smatra Marić, dobio jamstvo da Rusija neće podržati visokog predstavnika u BiH, kao i da su razgovarali o temama vezanima za plinovode. Ali je vjerojatnije da je Dodik zvao Lavrova kako bi dobio podršku za svoju prorusku politiku u BiH i jamstva da će ga Rusija zaštititi od političke egzekucije i sankcija koje su mu nametnute, ali pitanje je koliko je Rusija, nastavlja Ivana Marić, sada uopće u stanju da mu tako nešto jamči.

S druge strane Aleksandar Vučić je u još većim problemima jer Bruxelles nije dobro primio njegovo soliranje pa se i on boji da i Srbija, poput Rusije, ne dođe u položaj otpadnika. A nije zadovoljio niti Putina jer svi osjećaju da neiskreno igra i nastoji ostati čist u prljavoj vodi. Žarko Korać smatra da je glasom za Rezoluciju UN-a čak i Vučiću postalo potpuno jasno da Srbija ne može ostati potpuno politički izolirana u Europi usred nasilja koje će vrlo bitno promijeniti globalne odnose.

– Njega je uvijek jedino zanimalo njegovo biračko tijelo, posebno sada pred izbore u Srbiji. On je nacionalist i pseudoeuropejac, ali nema u njegovu mišljenju puno strateških opredjeljenja. On je tipični političar koji iza velikih riječi krije potpunu nesposobnost da izgradi koherentni politički stav. I pod vanjskim pritiskom, kojeg smo upravo svjedoci, brzo mijenja ponašanje. Još uvijek nije uveo sankcije Rusiji i EU će nesumnjivo u danima koji su pred nama povećati pritisak na njega – kaže Korać.

Milivoj Bešlin smatra pak da Vučić ne može napraviti zaokret od samog sebe.

– To je još jedno šibicarsko manevriranje koje neće donijeti ništa. Svi oni koji su viđeni kao ruski igrači u regiji prilično su zbunjeni kada vide dvije stvari. Prvo da se ruski ratni stroj zaglavio u ukrajinskom blatu, jer su mislili da će proći kroz najveću europsku državu kao kroz sir. A drugo što ih je uznemirilo jest odlučnost čitavog slobodnog i demokratskog svijeta da stane na put ruskoj agresorskoj politici. Zbog toga, uvjeren je Bešlin, oni sad vrdaju – jedno rade (glasaju), drugo govore javno, treće govore iza kamera. Tu nema nikakve ozbiljne strategije. Kako god Vučić bude prelamao stvari u budućnosti, on neće moći pobjeći od samoga sebe, a tako niti od Rusije. No, koliko god Vučić zabrinuto govori o “pritiscima na Srbiju” i najtežem vremenu u zadnjih deset godina za njega, čini se da ga takvo ponašanje, koliko god ga kompromitiralo u Europi, zapravo učvršćuje u Rusiji i Srbiji.

– Većina ovdašnjih birača su proruski orijentirani – kaže nam Korać, a Bešlin navodi kako ne samo da to neće imati utjecaja na izbore nego će Vučiću donijeti još glasova. Bešlin kaže da je i građanska opozicija prepustila Vučiću “igru na ukrajinsku frontu” i izbjegava se baviti ruskom agresijom te se boje otvoriti tu temu jer misle da im može otežati poziciju na izborima, kao da ne vide da ih upravo takvo ponašanje najviše i košta.

No, u ovoj priči ne treba zaobići niti još jednog Putinova simpatizera u BiH, koji bi sada najradije ostao neutralan i neprimijećen. Radi se o šefu HDZ-a BiH Draganu Čoviću, koji se prvo postavio slično kao i Dodik – ni tamo ni amo, pa mu je njegov ipak nadređeni gazda Andrej Plenković morati objasniti neke stvari. Potom je skrušeno rekao da će “slijediti stajališta EU” prema ratu u Ukrajini. I naša sugovornica Ivana Marić kaže kako bi Čović “osudio napad na Ukrajinu, ali ne bi osudio Rusiju”.

– To je donekle i razumljivo za političara kojem su gotovo svi zapadni državnici okrenuli leđa, a preko Dodika je ostvarivao podršku Rusije. Verbalnim vratolomijama je pokušao izbjeći osudu Rusije, ali mu je Plenković očito objasnio da se mora opredijeliti pa je s njihova zajedničkog sastanka odaslana nedvosmislena poruka osude Rusije. Time je Čović sebi zatvorio vrata prema Rusiji. Bilo je pitanje dana kada će Čovićeva i Dodikova politika doći do svog limita, a ovo je jedna od tih prijelomnih točaka – naglašava Ivana Marić.

U svakom slučaju evidentno je da je i Balkan postao jedan krak ukrajinskog ratnog grotla i Putinove riskantne igre na jednu kartu. Čini se da su i ovdašnji njegovi protežei svjesni te situacije, kao i činjenice da ih on može povući sa sobom jer čak i da vojno postigne neki uspjeh, Rusija se iskompromitirala pred svijetom u moralnom i političkom smislu, a gospodarske sankcije mogu zbilja razorno djelovati na njezinu ekonomiju i socijalni položaj stanovništva. Aleksandar Vučić je očito svjestan toga, ali još uvijek pokušava lavirati u prilično bezizlaznoj situaciji jer Europa odavno nije bila ovako jedinstvena. Srbija je praktički jedina koja iskače iz tog kolosijeka, a to ne može proći nezapaženo. Uz Rusiju, odnosno Putinov režim, na isti način moglo bi biti pogubno i za Srbiju i tamošnje proruske snage u BiH i Crnoj Gori. A Srbija je već jednom iskusila kako je to biti izolirana i odbačena, sa sankcijama za vratom i ratnim zločincima na vlasti. Pitanje je koliko će oni moći uskladiti svoj “strateški cilj – EU”, kako to govori Vučić, i istovremeno podržavati Putinovu ratnu i agresivnu politiku.

(Gradski.me)