Piše: Vlado VURUŠIĆ (Jutarnji list)

Studentski prosvjedi u Srbiju ulaze u kritičnu fazu. Nakon velikog te vrlo emotivnog i emocionalno snažnog skupa 1. i 2. veljače u Novom Sadu, kada su pobrali neskrivene simpatije ne samo Srbije nego i regije, te kada su se beogradski i novosadski studenti okupili kao jezgra pobune protiv režima Aleksandra Vučića, mnogi su postavili pitanje što dalje, jer su ga doživjeli kao kulminaciju dvomjesečnog bunta. No iako je ekstaza na vrhuncu, a nada se vratila u Srbiju, Aleksandar Vučić i njegov režim još daju znakove života i održanja na vlasti. Nakon ovakvog skupa, kada su beogradski studenti pješice išli u Novi Sad, čime su ujedinili dobar dio srpskog društva, očekivao se završni udarac jer je pitanje koliko se još dugo može održavati ovaj prosvjedni naboj.

Režim, dojma je, još nije upitan, a evidentno je da Aleksandar Vučić s vlasti neće dragovoljno. On neće, poput Fica, pasti zbog gubitka većine u skupštini, on može pasti ili svojevoljnim odlaskom, u što je teško povjerovati, ili će ga na to prisiliti - bilo da se pred masom prosvjednika i napušten od poluga režima pokunji kao Milošević, bilo da zbriše u Rusiju ili Mađarsku, o čemu se u posljednje vrijeme stalno nabada po Beogradu. Prema svemu sudeći, on se neće samo tako povući pred prosvjednom masom, recimo ostavkom ili "političkim umirovljenjem". Jedno rješenje da sve ovo ne padne u vodu je da se, kao i u Slovačkoj il Gruziji, prosvjedi jasno politički definiraju i razjasne. Ondje se točno zna tko je za što, a tko je protiv čega.

Studenti sada najavljuju novi, još jedan svoj kumulativni, krucijalni krešendo - prosvjed u Beogradu 15. veljače, na Dan državnosti, koji se slavi povodom Prvog srpskog ustanka iz 1804. godine. No režim također najavljuje velike manifestacije povodom tog dana, tako da je sada pitanje što će jedna i druga strana napraviti u sljedeća dva tjedna. No evidentno je da studenti nužno moraju "politizirati" svoju revoluciju, da se ne ispuše i ne ugasi.

Studenti se za sada nisu htjeli politizirati niti su prihvaćali oporbene političare u svoju blizinu. Sve njihove skupove režim je nasilno razbijao, za razliku od studenata s kojima i Vučić nastupa u rukavicama, nadajući se da će se mladenački ushit, kako je spontano i nastao, na isti način ugasiti. To je, čini se, Vučićeva jedina nada prije nego što se izađe s političkim zahtjevima, kao u Slovačkoj i Gruziji, gdje su pozicije potpuno jasne.

Doduše, studentski bunt, koliko god oni tvrdili da nema političkih konotacija, jest politički jer drugačije ne ide. Studenti se bore protiv režima tako da kažu da žele "institucije koje odgovorno i nepristrano rade svoj posao" te da na taj način pristupe rješavanju novosadske tragedije, kao i da se kazne svi odgovorni bez obzira na funkciju. No s druge strane im je jasno pa govore da su sve "institucije pod Vučićevom kapom". Što to znači? Da bi institucije počele raditi svoj posao, mora se ukloniti Vučićeva kontrola, a kako je to moguće bez njegova odlaska? A to znači samo jedno - moraju izaći s jasnim političkim zahtjevima, koliko god to studentima bilo odbojno ili koliko god oni od toga bježali kao vrag od tamjana. No ako misle uspjeti, moraju imati političku agendu, i to po mnogim pitanjima, ne samo u okviru rješenja novosadske tragedije.

Pobuna se mora politički definirati, da bi se znalo što žele i koji su i kakvi prioriteti. Trenutačno pobuna okuplja sve šire mase ljudi, ali s različitom političkom agendom, kako je to uostalom bilo prilikom svrgavanja Vučićeva ideološkog prethodnika Slobodana Miloševića. Upozorimo, da je nakon Miloševića došao Zoran Đinđić, ali na čelu isto tako preširoke i heterogene političke koalicije, pa su iznutra blokirane i bojkotirane mnoge njegove dobre i nužne reforme. Jasno je da kod mnogih srpskih oporbenih političara koji bi pokrenuli reforme u glavi ipak bljeska Đinđićeva nesretna sudbina. Na to Vučić i igra. On pokušava unijeti razdor. To je najveća opasnost. On profesore i studente u srijedu 5. veljače poziva na razgovore za, kako kaže, "dobrobit ne samo mladih nego i cijelog društva". No čini se da ćemo morati pričekati sredinu veljače da doznamo nešto više. Nakon toga će doći jasniji odgovori. Doduše, nikad se ne zna. Možda i ranije. Srbija je to.