U izdanju sarajevskog Buybooka uskoro će se u prodaji naći knjiga „Grebo: kratka biografija“ legendarnog sarajevskog novinara i urednika Borslava Bore Kontića koja je posvećena životu i djelu velikog bosanskohercegovačkog intelektualca, univerzitetskog profesora i aktiviste Zdravka Grebe koji je preminuo u januaru 2019. godine.

"Ovo je trebala biti knjiga intervju. Dugi, životni intervju u kojem profesor Zdravko Grebo govori o porodici, univerzitetskoj karijeri, iskustvu političara, ratu, uspjesima i porazima, svom javnom angažmanu, sudbini Bosne i Hercegovine i gradovima koji su ga obilježili. Od Mostara, preko Beograda, do Sarajeva“, kaže Kontić.

O knjizi, koja je već izazvala iznimno zanimanje javnosti - životu i radu svuda poštovanog Profesora, Radiju Zid, danas Radio Sarajevu, kojeg je Grebo - što s ponosom ističemo - osnovao, sarajevskom duhu, dramatičnim događajima u Bosni i Hercegovini i strahu ljudi da bi se moglo ponoviti „ono najgore“, za portal Radiosarajevo.ba govori autor Boro Kontić.

Gospodine Kontić, opraštajući se od prof. dr. Zdravka Grebe 2019. kazali ste da „smrću Profesora završava jedna epoha u historiji Sarajeva”. Ovih dana javnost će se upoznati s Vašom knjigom koja govori upravo o životu prof. Grebe. Koliko su, s obzirom na Vaše uvide, značajno djelo i ostavština prof. Grebe i šta je suštinski ovaj Mostarac značio Sarajevu i BiH?

"On je bio, rekao bih, zagovornik zdravog razuma u ovoj sredini, javni učesnik i inicijator gotovo svake javne debate u Sarajevu nekoliko decenija, uvaženi profesor prava, istinski promotor građanske države u ono vrijeme kada se većina 'dragih gledalaca' priklonila toplom zagrljaju nacionalnog tora.

Knjiga je prvobitno zamišljena kao intervju. Počeli smo sredinom 2018. ali smo nažalost, taj razgovor zbog njegove bolesti i smrti, okončali. Taj je nedovršeni intervju unutar korica knjige. Proteklih godina ja sam pregledao profesorovu ličnu arhivu i polako ispisivao hronologiju njegovog javnog života od studentskih demonstracija 1968. do zadnje posjete Mostaru, njegovom rodnom gradu, u proljeće 2018.

Dakle, pola vijeka jednog punog ljudskog života. Knjiga se istovremeno pretvorila i u svojevrsnu hronologiju Sarajeva i Bosne i Hercegovine s kraja dvadesetog i početka dvadesetprvog vijeka. A te se veze u njegovom slučaju ne mogu razdvajati.

Na nekoliko stotina stranica sam se, nadajući se uspjehu, trudio prikazati portret jedne nesvakidašnje ličnosti za koju je javni angažman bio isto što i disanje.

Mislim da će i čitaoci biti povremeno baš iznenađeni pronalazeći njegove izjave u različitim vremenskim periodima. Možda će se upitati - kako je Zdravko Grebo bio tako precizan i tačan u svojim analizama BiH?
Kao ilustraciju navodim samo jednu izjavu iz godine 1996:

'Bosna i Hercegovina neće biti sretna zemlja ali će biti zanimljiva. Ovo će biti siromašna zemlja i prostor tektonskih poremećaja i političkih turbulencija. Već se sada stvara prostor za buduće političke koalicije što će naše živote činiti nesigurnim i sve nas ostavljati u skoro trajnom sluđenom i neurotičnom stanju'."

Vi ste, također, na jednom mjestu primijetili da se u Sarajevu uvijek pitalo „šta Grebo misli". Koliko zaista ta pozicija građanskog intelektualca poput uvaženog profesora danas nedostaje našem društvu?

"Uvijek kada su bile burne i dramatične situacije, a nije ih manjkalo, to pitanje 'šta misli Grebo' bilo je dežurno. Negdje na drugu godišnjicu njegove smrti pročitao sam jednu izjavu, mislim Nataše Kandić: 'Nedostaješ kao kiseonik'.

Njegov značaj nije bio samo u tome što je reagovao na svaki javni povod, njegova posebnost je bila u tome što nije bio usamljeni glas već poruka koja se doticala i drugih.

On je zaista uticao na brojne ljude u ovoj sredini da se oglase ili pokušaju djelovati na ovdašnju sporost, povremenu tupost i odsustvo bilo kakve želje za promjenom. Najveći dio života je proveo u javnosti a da većina ljudi nije ni pitala koje je nacionalnosti.

Pokušajte danas zamisliti tu situaciju! Uzgred, što danas izgleda veoma staromodno, vjerovao je u lično poštenje."

Koliko je fenomen Radija ZID (današnji Radio Sarajevo) kojeg je osnovao pokojni prof. Grebo bio značajan u onom što su i međunarodni mediji prepoznavali kao „duhovni otpor agresoru“ i ono što je bilo istinsko nastojanje da se očuva duh Grada?

"Na ulazu u ratne prostorije Radio ZID-a pisalo je, pretpostavljam Grebinim uticajem, da Sarajevo nije podijeljeno zidom već mržnjom, nacionalnim fanatizmom i ludilom ljudi koji nikada nisu bili ni Sarajlije ni građani.

'Sarajevo, zajedno sa drugim bosanskohercegovačkim gradovima postao je zid pred kojim stoje savjest i moral moćnika svijeta nesposobnih da ga pređu'. I sve što želimo uraditi je – udariti glavom kroz zid.
Radio ZID je bio različit u odnosu na sve sarajevske ratne medije. Čak se, suprotno svima, reklamirao kao zavisni medij.

Bio je vrlo slušan u gradu, posebno među mlađom publikom. U gradu pod opsadom činio se kao oaza jednog drugačijeg a mogućeg života. To nije bio 'ispeglan' i besprijekoran program.

Naprotiv više je ličio na dječije crteže i amaterski povučene linije, ali je nesumnjivo imao ljude, govorio je Grebo: 'koji su prepoznavali šta grad, ili jedan dio do kojeg ovaj radio drži, želi da čuje'."

Vaš rad veže se za generacije poznatih i uglednih novinara, pisaca, autora koje su se okupljali oko kultnih redakcija, ali i emisije iz kojih je izrastao i pokret „new primitivs“, odnosno fenomen Top liste nadrealista (TLN) itd, kako danas gledate na taj fenomen jednog vremena i jedne sarajevske epohe?

"Današnje mlađe generacije ne mogu ni da pojme šta je značilo otvaranje, kako se to tada nazivalo, kulturno-sportskog centra Skenderija. Po meni, to je važan događaj koji je dramatično izmijenio Sarajevo. Otvorila se mogućnost da se energija koja je postojala, silno razmahne.

To je zapravo osnova za ovo što me pitate. Taj kraj sedamdesetih, početak osamdesetih je poseban period u Sarajevu. Jedna izuzetna duhovna i stvaralačka klima. Grad se priprema za zimske olimpijske igre, postajemo vidljiva tačka u svijetu, novi filmovi i novi talas u muzici.

U Sarajevu rado i često gostuju vrhunski umjetnici i intelektualci a u samom gradu stasala je jedna izuzetno plodna, temeljito obrazovana, kosmopolitski orijentisana, radoznala generacija. Ideološki neopterećena, čak subverzivna. Ideološki diktat je još uvijek krut ali su ustanovljeni dragocjeni punktovi naročito subkulturnih fenomena.

Slijedi generacija koja je spremna da uči, da se kreativno takmiči i potvrđuje.

Uvijek spominjem, gotovo kao bizaran podatak, da su osobe s kojima sam kreirao TLN, na radio došli kao učenici drugog i četvrtog razreda gimnazije. Ja sam ih prvi put vidio na sceni, u maloj sali Cedusa.

Jedan od prvih koncerata Zabranjenog pušenja, juni 1981. Nikad neću zaboraviti taj trenutak jer sam osjetio kako se bukvalno mijenja 'atmosferski pritisak' u tom prostoru. Već smo uradili dvije ili tri radijske emisije ali tada sam shvatio da se njima mora posvetiti posebna pažnja. Kao i uvijek za to su potrebni ljubav i posvećenost. A meni toga, barem tada, nije nedostajalo."

Vratimo se, nažalost, tmurnoj nam stvarnosti... U toku je ruska agresija na Ukrajinu. Koliko Vas ukrajinske slike podsjećaju na slike Sarajeva i BiH? Gdje vidite sličnosti, a gdje ipak razlike?

"Postoje brojne sličnosti. Od razloga za agresiju, brutalnosti napada, medijske propagande do odlaska miliona civila te vojnih planova i blokiranja pojedinih gradova.

Kod nas je to bilo etničko čišćenje uz granicu na rijeci Drini, opsada Sarajeva i kontrola koridora uz Savu a u Ukrajini čvorišne tačke su prodori prema Kijevu i Harkivu te proširenje južne linije, lijevo i desno od Krima.

Mislim da je već sada čvrsta vjera da Ukrajina neće pasti jer ne postoji nikakva mogućnost da se pobjede ljudi koji srčano i po pravdi brane svoju kuću i svoju zemlju. Svoju porodicu. Rat ulazi u fazu kada bi analogija mogla biti očitija. Opkoljeni gradovi, nedostatak struje i vode, medijsko tretiranje rata kao svakodnevnice.

Odlazak civila iz Ukrajine je posebna priča. Već je sad ta brojka premašila izbjeglički val sa ovih naših prostora koji je trajao deset godina. Uvijek treba podsjetiti na iskustva sličnih migracija. Ako rat potraje, između 60 i 80 odsto ovih ljudi nikad se neće vratiti u svoju zemlju.

Jedina razlika koju vidim jeste što posljedice invazije na Ukrajinu mogu imati dramatične promjene na globalnoj razini."

Nastavak intervjua čitajte ovdje!