Piše: SENAD AVDIĆ

Oslušnu li ovih dana reakcije, komentare i pojašnjenja hrvatskih dužnosnika, kako u Hrvatskoj, tako i briselskom „rasejanju“ niko neće imati dvojbi oko razloga za pojačano prisustvo stranih vojnih trupa, na zemlji i zraku u Bosni i Hercegovini: njihov je cilj da, ako već ne bude išlo drugačije, mirnim putem, onda silom sruše postojeći izborni zakon BiH i na njegovim ruševinama, prahu ii pepelu instaliraju novi. Jer što bi druge strane vojnici radili i kakav bi mir i red zavodili u državi u kojoj je sve drugo, prema viđenju vladajućih hrvatskih političara, cakum-pakum, ko pod konac, uključujući i nestašnog Milorada Dodika, samo harmoničnu idilu narušava tvrdoglovi unitarizam „političkog Sarajeva“ i nespremnost Bošnjaka i njihovih inozemnih jataka da diraju u Izborni zakon.

ŽELJE, ŽELJANA I POZDRAVI

Gostujući u raspravi hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu koju je prije nekoliko dana organizirala i emitirala hrvatska televizija N1, Željana Zovko, eurozastupnica, osvrnula se (isključivo i jedino) na stanovite nepodopštine u BiH koje je sebi dopustilo „političko Sarajevo“ zloupotrebljavajući turbulentne događaje vezane za rusku agresiju na Ukrajinu. Nije, kao što to ne čini općenito i nikada, zastupnica Zovko tretirala slučaj Milorada Dodika koji ne ferma zaključke Europskog parlamenta, Europske komisije niti Ujedinjenih naroda. To je, uvjerena je, u opisu Dodikovog radnog mjesta, da bude protiv međunarodnog prava i ne poštuje općeprihvaćene civilizacijske norme, standarde i stečevine.

Problem je, dakako, „političko Sarajevo“, odnosno „bošnjačka politika“. Nedopustivo je, smatra Željana Zovko, da „nelegitimni član Predsjedništva BiH Željko Komšić samostalno vuče neke svoje poteze“ , kao i to što „ministrica Bisera Turković djeluje izvan svake kontrole“ . Problematično je, dapače, opasno, što je Željko Komšić (uz Šefika Džaferovića) odbio Dodikov zahtjev da Predsjedništvo BiH proglasi neutralnost glede agresije Rusije na Ukrajinu pozivajući se na (još uvijek važeću) odluku kolektivnog šefa države od prije osam godina kada je jednoglasno osuđena ruska aneksija Krima i okupacija istočnih dijelova Ukrajine. Skandalozno je, uvjerena je Željana Zovko, i to što je ministarstvo vanjskih poslova obavezala ambasadora BiH u UN-u da poštuje taj zaključak. Istodobno nije vrijedan kritike, nesporan je bezmalo, Dodikov zahtjev za neutralnošću, prethodno poslušno preuzet od Sergeja Lavrova. Briselska Barbika Zovko već drugi mandat u europskoj prijestolnici svojim nasmiješenim i ispraznim frazama vrlo ažurno i borbeno igra ulogu Marije Zaharove, vanjskopolitičke glasnogovornice svog bazičnog poslodavca Dragana Čovića. „U BiH je (bošnjački) unitarizam opasan (barem) koliko i Dodikov separatizam. A Hrvati? Pa Hrvati su jedini na „euroatlanskom putu“, to odavno ne treba ni dokazivati, svako malo, pa i jučer, ponavljaju HDZ-ovi europarlamentarci.

I još jedna HDZ-ovka u vrhovima briselske politike, Dubravka Šujica , potpredsjednica Europske komisije, uoči zasjedanja Europskog parlamenta na čijem je dnevnom redu situacija u BiH i prijedlog sankcija Miloradu Dodiku, izrazila je nadu da će se prilike u našoj zemlji uskoro stabilizirati. A za „mirnu Bosnu“, po mišljenju Šujice, neophodna je sitnica - promjene Ustavnog zakona BiH onako kako ga vidi Čović i HDZ BiH, a ohrabruje Milorad Dodik.

OD MILANOVIĆA VODE DVA PUTINA

Ali ostavimo za sada na miru Željanu Zovku, pa i Dubravku Šujicu. Osobito ne uzimajmo u obzir Zorana Milanovića i njegovo medicinsko potpomognuto blebetanje koje još uvijek nije dobacilo ni do solidne, tečne logoreje.

Hrvatska vlast i mediji ubrzo su nakon početka agresije Rusije na Ukrajinu u sveopćoj akciji solidarnosti sa žrtvom poizbacivale iz javne upotrebe veliki broj ruskih riječi koje su se do sada uredno koristile u svakodnevnoj komunikaciji i zamijenili ih ukrajinskim inačicama. No ta formalno i dosljedno provedena higijeničarska intervencija nije promijenila jezik, odnosno diskurs koji koriste čelni ljudi hrvatske države kada govore o Bosni i Hercegovini: to možda nije ruski jezik, nije ni hrvatski, to je jezik putinovsko-lavroveljske licemjerne imperijalističke agresivnosti. Da parafraziramo bivšeg hrvatskog premijera Ivicu Račana koji je tu formulaciju koristio u prvim danima nakon osnivanja Hrvatske demokratske zajednice, to je jezik „opasnih namjera“. Forma aktuelne hrvatske politike je proukrajinska, a suština joj je rusko-imperijalistička. Kada predsjednik Milanović kaže da Hrvatska neće dopustiti „zatiranje pola milijuna Hrvata u Bosni i Hercegovini“, lako je prepoznati iz koje to državno-političke niše dolazi: iz iste one koja je poslužila kao izgovor Vladimiru Putinu za nemilosrdnu invaziju na Ukrajinu i njeno barbarsko razaranje. Najprije Luhanjsk i Donjeck, a potom i cjelokupan teritorij Ukrajine krvnički su napadnuti da bi se, kazano na tečnom (krvavom) hrvatsko-ruskom jeziku, „zaustavilo satiranje Rusa od političkog Kijeva“. Ništa novo, već viđeno, ponavlja posljednjih dana u javnim nastupima srpski historičar i diplomata Stojan T. Protić. On ne vidi razliku između jezika (i „argumenata“) kojima Putin objašnjava agresiju na Ukrajinu od jezika onog austrijsko-njemačkog kaplara-dikatora koji spašava „od satiranja“ svog naroda u Češkoj, Austriji i drugom gurnuo svijet u najveću apokalipsu u povijesti.

Goran Grlić Radman, hrvatski šef diplomacije, na sastanku ministara vanjskih poslova članica NATO saveza prošle nedjelje u Briselu djelovao je najutučenije od svih sudionika dok je izrazio plačljivo zgražanje zbog ruske invazije u Ukrajini. I načelno osuđivao one među Rusima koji su naodgovorniji za tu klanicu. Među njima se svakako nalazi i ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, drugi-treći najutjecajniji čovjek u kremaljskoj hijerarhiji. Prošlo je tek mjesec dana od odlaska Grlić-Radmana na noge kolegi Lavrovu u Moskvu. Iz zajedničkog saopćenja i razgovora sa novinarima nakon sastanka dalo se zaključiti da je važna tema na stolu Bosne i Hercegovine. Ruski ministar Lavrov tom prigodom na zadovoljstvo svog zagrebačkog gosta govori: „Danas postoje planovi da se Bosna i Hercegovina iz jedne države koja ima dva entiteta i tri konstitutivna naroda pretvori u jedinstvenu državu. Uz mentorstvo Sjedinjenih Američkih Država demonizira Republiku Srpsku“ . Potom je Lavrov zagudio omiljenu „uspješnicu“ hrvatskom diplomati: „ Očigledna je diskriminacija bosanskohercegovačkih Hrvata. Izborna reforma mora se završiti samo uz temelj na Daytonskom sporazumu. Slikovito je da su, uz sve zahtjeve da se ne upliću u unutarnja pitanja drugih zemalja, Sjedinjene Američke Države imenovale su svog specijalnog predstavnika za provođenje izborne reforme“.

BEZ OSUDE DODIKA, NISU NI PRIJE

Nije ministar Lavrov pored SAD-a poštedio ni Europsku uniju, nego je vrlo narogušeno poručio da „Zapadni Balkan neće biti zona utjecaja Europske unije“ i kritizirao europske diplomate koji tvrde i rade suprotno. Grlić-Radman, da podsjetimo diplomata zemlje članice Europske unije, nije tome imao ništa dodati, a pogotovo oduzeti. Šta raditi sa vlastima i državama u kojima se SAD „upliću u unutrašnje poslove“ i koje Europska unija želi staviti u „zonu svog utjecaja“? Upravo ono što Rusija već skoro dvije nedjelje radi sa Ukrajinom! 

Sergej Lavrov je u globalnoj separatističko-secesionističkoj internacionali kultni, nezaobilazni diplomata. Hrvatska tu nije izuzetak, Srbija osobito, zbog njegove dosljedne, nepromjenjive vanjskopolitičke doktrine prema kojoj pravo na suverenitet imaju samo one države koje predstavljaju čitav narod koji živi na njihovoj teritoriji.. Bosna i Hercegovina, kao ni Ukrajina, dakle, nemaju prvo suverenitet, jerbo vlast u Sarajevu i Kijevu ne predstavljaju čitav narod „koji živi na njenom području“. Rusija se svojim intervencionizmom u susjednim državama, poput Gruzije, Moldavije, Ukrajine.. više od desetljeća svog, ako se treba i oružano potruditi da te zemlje ne kontroliraju jedan svoje dijelove u kojima žive etnički Rusi. Usput je, timareći i mamuzajući Milorada Dodika i „nalazeći razumijevanje“ za njegovog mostarskog partnera Dragana Čovića, u trajnoj akciji osporavanja suvereniteta i subjektiviteta Bosne i Hercegovine. Naravno, da je cijeli taj proces dezintegracije BiH nepotpun bez ohrabrivanja svake vrste destrukcije od lidera Hrvatske i HDZ-a BiH, za šta je i među ovim potonjima postojao ozbiljan entuzijazam i spremnost.

Dvije su temeljne mantre hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini uzdrmane ratom u Ukrajini i razotkrivanjem istinskog, zlikovačkog lica i karaktera režima Vladimira Putina. Prva je, da su Hrvati u BiH jedini bezrezervno odani ideji Evropske unije . Ponašanje Dragana Čovića i njegovih teklića, kolebljivo, kalkulantsko, „hinjalučko“, „sa figom u džepu“ u prvim danima agresije na Ukrajinu, pokazalo je da to baš i nije tako; naprotiv.

I druga, još podmuklija stereotipija, osobito mila i draga Andreju Plenkoviću, je ta da je „Hrvatska Bosna i Hercegovina prijateljska zemlja“ . Niko ne osporava duboke, trajne prijateljske i dobrosjedske veze, ali ovdje se ne radi o Hrvatskoj i njenim ljudima, nego o njenoj vladajućoj nomenklaturi: onoj, sa Plenkovićem i Milanovićem na čelu, koja dosljedno slijedi praksu i manifestacije „prijateljstva i dobrosusjedstva“ iz 90-ih godina koje je međunarodni sud odavno kvalificirao kao agresiju i „udruženi zločinački poduhvat“. Jedna je vrsta prijateljstva briselsko djelovanje parlamentaraca poput Tonina Piculea, Frede Matića, Biljane Borzan, a radikalno drugačija ona koju raspiruju Željana Zovko, Tomislav Sokol, Dubravka Šujica. ..  

Djelovati usklađeno i zajedno sa Putinovom Rusijom na „stabiliziranju prilika“ u bilo kojoj zemlji, pogotovo u BiH, pritom amnestirati političko divljaštvo i separatizam Milorada Dodika iz bilo kojih svojih partikularnih interesa i razloga je antievropska, pa pomalo i filo-zločinačka rabota!