Piše: Hajrudin SOMUN

Ruski predsjednik dalje srlja u Ukrajini. Evo već dvije sedmice ginu ukrajinska djeca, ali plaču i ruske majke, sestre i djevojke. Ništa ne može zaustaviti Vladimira Putina, ni sankcije, ni nafta, ni zatvaranje plinovoda i novčanih tokova, ni bojkot borilačkih sportova koje jedine iskreno voli. Otkako je lako dobio da vodi Rusiju, on ne zna ni za najmanji gubitak, a pogotovo za poraz kao što ga već doživljava u Ukrajini. Takvi ljudi kao Putin mogu posegnuti i za kopljem koje se vraća prema svom kopljaniku. U njegovom slučaju to je prijetnja upotrebom strateškog naoružanja.

NUKLEARNO NAORUŽANJE

Kako ga zaustaviti, kako privoljeti da zaustavi svoje konvoje i ostavi na miru Ukrajinu? Ima jedna od mogućnosti za kojom ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij vapi u svojim obraćanjima iz nekog tajnog skloništa, da se proglasi takozvani No-fly, zabrana letova ruskih borbenih aviona nad Ukrajinom. Naivan koliko i hrabar, nikako da shvati da je to nemoguće. Ili da je moguće kad bi se htjelo. Zato se obraća liderima vojne alijanse zapadnog svijeta: “To je lako ako imate volju!”

Čim je svoju želju Zelenskij iskazao pa ponovio, Vladimir Putin je svima koji bi poželjeli uvesti No-fly iznad Ukrajine zaprijetio u stilu svog inauguralnog ratnog govora, od kojeg se ledi srce cijelog ostatka čovječanstva, da će takvoga ko ga spriječi u naumu da okupira Ukrajinu stići odgovor Rusije kakav povijest svijeta ne poznaje. Istog dana, bio je 5. mart, američki državni sekretar Antony Blinken je odgovorio da nije moguće uspostaviti zonu zabrane letova u Ukrajini. Poslati avione NATO-a u ukrajinski zračni prostor i oboriti ruske avione, moglo bi dovesti do potpunog rata, objasnio je i dodao odlučno: “Nećemo ulaziti u rat s Rusijom, kao što je jasno rekao i predsjednik Joe Biden”. Iz Berlina mu se pridružio kancelar Olaf Scholz: ”Ne smije biti izravne vojne konfrontacije s Rusijom. Direktna konfrontacija između zapadnog vojnog saveza i Rusije mora biti spriječena”.

Slijedili su ratni analitičari, pa je tako u Jutarnjem listu Željko Trkanjec napisao da je važno u ovoj izuzetno teškoj krizi sačuvati realan pogled na cijelu situaciju s pozicije EU i NATO-a, koji graniče s ratom, koji smatra “nemjerljivo opasnijim od onog u Hrvatskoj i BiH prije 30 godina jer jedna uključena strana, Rusija, ima nuklearno naoružanje i koristi ga kao sredstvo pritiska. Zasad.”

Imaju i nemaju pravo i vrhovne vođe zapadnog svijeta i većina komentatora od New Yorka i Berlina do Zagreba. Ima i stavova, poput još jednog iz Zagreba, Tomislava Klauškija koji se pita zašto NATO odbija intervenciju kad je 1999. godine “tri mjeseca bombardirao Miloševićevu Jugoslaviju pod egidom humanitarne intervencije u zaštitu 800 tisuća izbjeglica s Kosova”. Ovdje se radi o jednoj velesili, u ovom slučaju Rusiji, pa još pod komandom političara koji “ne djeluje u prostoru razboritosti”.

Isto bi bilo i da se radi o Americi ili Kini kao jednoj zaraćenoj strani, a na drugoj o nekoj maloj, beznačajnoj, poput Iraka, Hrvatske, Bosne. Ili evo Ukrajine, koja ni po čemu nije baš mala, ako ništa žitom snabdijeva dobar dio svijeta. Zbog ovih drugih, koliko god bile izložene agresiji i razaranju od neke druge moćne sile, oni veliki ne bi da poslije dva svjetska rata ulaze u sukob koji bi ih uvukao u treći koji na razne načine izbjegavaju sedamdeset sedam godina.

Našavši se u jednom takvom neravnopravnom sukobu, predsjednik Zelenskij je već dobio odbijenicu iz Washingtona za još jednu molbu: da Poljska prebaci u Ukrajinu svoje migove koji bi se mogli nositi s istovjetnim ruskim i tako uzdrmati dominaciju ruske avijacije na ukrajinskom nebu. Zabrana njenih doleta nad Ukrajinu bi, međutim, ne samo zaustavila razaranja te zemlje, nego ubrzala poraz ruske armije koja ga već trpi na kopnu.

No-fly zone su u savremenom ratovanju prvi put uspostavljene u Iraku u proljeće 1991. Bio sam svjedok njihove efikasnosti u sprečavanju diktatora Sadama Huseina da dokrajči svaku želju kurdskog naroda za nacionalna i ljudska prava. Poslije Zalivskog rata SAD su, zajedno s koalicijskim partnerima, spasile iračku invaziju Kuvajta, koji bi, da to nisu učinile silom, Sadam vjerovatno anektirao kao što se dogodilo Krimu 2014.

U bijesu zbog poraza, Sadam se svom preostalom silom bacio na Kurde na iračkom sjeveru i šiite na jugu. Amerikanci su sa saveznicima naredili zabrane leta iračkoj avijaciji u tim oblastima. Šiitsku pobunu je nekako obuzdao, ali Kurdi se nikako nisu dali, pa je Sadam naredio upotrebu hemijskog oružja. Godinu nakon Halabdže, na koju su irački avioni sručili hemijske otrove i u istom trenu usmrtili njenih pet hiljada žitelja, koalicijske snage su proširile No-fly zonu, zaustavile “hemijski rat” i omogućile povratak oko milion i po Kurda prebjeglih u Iran i Tursku. Zabrana letova trajala je sve do američke invazije Iraka 2003, a da je nije bilo, Kurdi ne bi stekli današnji status de facto državnosti iračkog Kurdistana.

Libija je naredna zemlja u kojoj se NATO poslužio zabranom letova u nekom unutrašnjem ili građanskom ratu. Prvi put 2011, bombardujući položaje libijske vlade, a drugi put 2018. i 2019. položaje libijske nacionalne vojske, LNA. Te intervencije su imale saglasnost Vijeća sigurnosti UN-a, one u Iraku nisu, iako su se oslanjale na tumačenje člana 42 Povelje UN-a. I nama dobro poznati generalni sekretar Boutros Boutros-Ghali nazvao je zone zabranjenog leta u Iraku ilegalnim, a Francuska se povukla pošto je njen šef diplomatije Hubert Vedrine smatrao da u međunarodnom pravu nema osnove za takvu vrstu bombardovanja.

Bosna i Hercegovina je imala veoma složenu i do sada u Evropi jedinu primjenu No-fly zona, koja je dobila i novo ime, Deny Flight. Dok prvo ima prizvuk imperativa, “Ne letjeti!”, drugo je nešto blaže, prije bi se moglo prevesti sa “sprečavanjem” ili čak “nadziranjem”, nego “zabranom” letova. Deny Flight je imao saglasnost UN-a, a odnosio se na avione s fiksnim krilima, znači ne na helikoptere. Jednom rezolucijom Vijeća sigurnosti zabranjeni su samo vojni letovi, a drugom i svi drugi u zračnom prostoru BiH, osim onih koje je izričito odobravao koordinacijski centar u Zagrebu. Zabrana ili sprečavanje letova odnosila se na Srbiju, Hrvatsku i vojsku “bosanskih Srba”.

O ulozi te vrste međunarodne intervencije u ratu protiv BiH dosta se zna, o incidentima u Banjaluci, akciji nad Goraždom, pogotovo nad sarajevskom zonom. Time se bave mnogi vojni eksperti, a ja dobro pamtim jedan naknadni razgovor i jedan vizuelni događaj koji bi, da su se takvi produžili i da nije primjenjivan taj Deny Flight, za rezultat imali Sarajevo sravnjeno sa zemljom. Zabrana se odnosila i na bilo čije avione kojima se mogao prekršiti i nepravedni embargo na naoružanje bh. armije.

Demobilisani turski pilot će mi poslije rata ispričati kako je u timu jednog awacsa u letu nad BiH bio zadužen za radar. Kad je ugledao da se nešto kreće u niskom letu u blizini Sarajeva, a pretpostavljao je da je to mali avion kojim su bosanski piloti s mukom doturali oružje na aerodrom, bolje reći sletište kod Visokog, ustao je i zaklonio radar od nekog drugog NATO oficira da i on ne ugleda to što je vidio. A ranije, bio je jedan od prvih majskih dana 1992. kad sam u ime Predsjedništva pratio generalmajora Milana Aksentijevića, koji je došao da pregovara o oslobađanju velike grupe oficira i vojnika JNA dovedenih u obližnju sportsku salu FIS-a. Dok smo sjedili u njegovom džipu, upitao sam ga šta to radi JNA pošto je koji čas prije toga jedan njen borbeni avion prošišao iznad istočnog dijela grada. To je onaj svijetleći, zastrašujući trag koji je taj avion ostavljao, a koji je ušao u sve filmovane historije rata. Odgovorio mi je da ne zna o čemu se radi i da JNA nema naredbu za let avijacije iznad Sarajeva.

Kako god se nazivale, zabrane letova borbenih aviona neke strane sile u ratnom stanju druge zemlje izazivale su kontroverze i različita tumačenja od postanka vojne avijacije. Nekoj manjoj zemlji su koristile, manje ili više. I u skladu s vremenom i svjetskim prilikama.

POLJSKI MIGOVI I NAORUŽANJE SA ZAPADA

Avijacija britanskog kraljevstva, RAF, skršila je sve kurdske pobune između dva svjetska rata, da bi krajem vijeka učestvovala u No-fly upravo nad Kurdistanom. Jedna od najspornijih operacija te vrste bilo je NATO-ovo bombardovanje Srbije 1999, koje je Tomislava Klauškog navelo da povodom zahtjeva ukrajinskog predsjednika kaže kako je “u obranu stanovnika Kosova i zbog humanitarnih razloga NATO bio spreman prekršiti povelju UN-a prema kojoj je zabranjena oružana intervencija bez odobrenja Vijeća sigurnosti, u kojem su Kina i Rusija stavile veto... Vladimir Putin još je veća prijetnja, vrlo konkretna prijetnja susjednim državama... pa NATO dobro pazi da ne isprovocira ruskog nasilnika koji je dosad već pokazao da mu nikakva provokacija nije potrebna.”

A povodom sprečavanja neprijateljskih letova nad BiH, iz ugla jedne zemlje koja je povela agresiju još tada 1993. Predrag Pejčić je (u Vojnom delu vol.45) pisao: “Operacija ‘Zabraniti let’ (Deny Flight), premda je imala polovičan uspeh, izazvala je mnoge implikacije na prostorima bivše Jugoslavije. Našoj zemlji već se nameću neki slični ‘modeli’ koji proizilaze iz jednostranog i protivpravnog mešanja u unutrašnje stvari drugih država.”

Volodimira Zelenskija treba razumjeti s kakvom se silom mora nositi. Treba ga razumjeti kad traži i moguće i nemoguće. To s poljskim migovima i obećanim novim naoružanjem sa Zapada trebalo je uraditi prije invazije.

Drugo je bilo nametati No-fly Iraku, zavađenim libijskim frakcijama, djelovati, makar prekasno protiv Karadžićevih Srba, pa i bombardovati Srbiju zbog Kosova. Kad se pojavi i zatraži od predsjednika Bidena i zapadnih saveznika da vojno intervenišu protiv Rusije, da je izbace iz UN-a ili uvedu No-fly nad Ukrajinom, Zelenskij dirljivo vjeruje da je to moguće i liči mi na dječaka koji ne razumije zašto mu otac, kad ga tako lijepo moli, neće ili ne može da kupi najveću igračku.

(Oslobođenje.ba)