Piše: Ivo KOMŠIĆ 

Želi li se izaći iz bilo koje krize mora se poći od činjenica koje su krizu izazvale. To je znanstveni pristup koji se primjenjuje u razrješenjima svih oblika kriza, počinje s tačnom dijagnozom, a završava s terapijom koja joj odgovara. Pogrešna dijagnoza dovodi do pogrešne terapije, pogrešna terapija je smrt organizma - biološkog, ekonomskog, društvenog, političkog, državnog.

Svaki drugi put je utopijski.

Pregovori su propali jer nisu krenuli od tačne dijagnoze, terapijski prijedlozi su bili pogrešni, pregovarači su se svađali oko svojih nadrilijekova.

Uskraćivanje temeljnih ljudskih prava

Prethodno pitanje koje se mora postaviti, želi li se izaći iz ovoga stanja, jeste: koje činjenice uzrokuju krizu u BiH u proteklih 30 godina?

Ako rat u Bosni i Hercegovini (BiH) stavimo u zagradu, iako je on imao svoje jasne ciljeve i ideologiju koje su ga vodile, ključne činjenice koje određuju be-ha društvo i državu su one koje je postavio Dejtonski sporazum (Opći okvirni sporazum za mir u BiH). Dakle, njegov osnovni cilj je bio zaustaviti rat i stvoriti politički okvir za mir.

Desetak godina nakon donošenja Dejtonskog sporazuma i Ustava BiH, izrečene su presude međunarodnih sudova o izvršenim zločinima i genocidu u BiH i o neusklađenosti Ustav BiH s važećim međunarodnim deklaracijama i konvencijama o ljudskim pravima. Dakle, sudovi su utvrdili da su paradržavne tvorevine Herceg-Bosna i Republika Srpska bile zločinačke tvorevine, s druge strane, dejtonski Ustav BiH utemeljen je na nedemokratskim i diskriminirajućim principima.

To uzrokuje nefunkcionalnu i neracionalnu državnu strukturu. Temelj te strukture je dvoentitetska podjela države. Iako entiteti nisu države, imaju veliki stepen autonomije - imaju sve oblike i nivoe vlasti koje ima neka država. Dejtonski sporazum nije predvidio mehanizme deblokade u slučaju da neki od nivoa vlasti blokira državu. Također, Sporazum ima ugrađen sistem diskriminacije: građani nisu ravnopravni u oba entiteta i uskraćena su im temeljna ljudska prava. Međunarodni sud za ljudska prava je to popravio svojim presudama ali ne postoji mehanizam koji može primorati institucije države da te presude provedu.

Sukob Bošnjaka i Hrvata

Osim toga, dio sistema je i neravnopravnost naroda kroz entitetsko glasanje u Parlamentarnoj skupštini BiH. Srbi iz entiteta RS imaju jedan glas u tom zakonodavnom tijelu, Bošnjaci i Hrvati iz Federacije zajedno imaju jedan glas, što je važno jer se glasa entitetski paritetno.

Parlamentarci iz ova dva naroda ne mogu pojedinačno, sa pola glasa, uticati na parlamentarne odluke ravnopravno sa Srbima. Rješenje tog problema se od Dejtonskog sporazuma do danas usmjerava u pogrešnom pravcu, ne ka ukidanju tog diskriminirajućeg mehanizma nego ka napetosti i sukobu Bošnjaka i Hrvata oko raspodjele tog jednog glasa.

Taj sukob se onda proširuje na sukob nacionalnih politika, i dalje na sukob dva naroda, do mržnje. Problem se zaoštrava i zaokružuje u ideju formiranja dva entiteta u Federaciji, odnosno etničkih izbornih jedinica i sl. Umjesto da se uklanja uzrok, posljedica se uzima kao uzrok i izlaz traži u produbljivanju uzroka. Ulazi se u začarani krug. To su važeće činjenice od kojih se mora početi u rješavanju problema.

Dejtonski sporazum koji je utemeljio destabilizirajuće mehanizme države neslužbeno se još naziva Holbrooke-ovim sporazumom. To drugim riječima znači da su na Sporazum odlučujući utjecaj imele SAD i njihova administracija. Njihov je i prvi i završni tekst Sporazuma, svi drugi potpisnici, osim „zaraćenih strana“, su samo svjedoci.

Kako je sve počelo

Iz protivurječnosti Dejtonskog sporazuma može se izaći opet američkim sporazumom, onim koji je postignut u Washingtonu. Washingtinski sporazum ima kapacitete koji omogućuju izlazak iz dejtonske krize.

Ovim Sporazumom formirana je Federacija Bosne i Hercegovine. Ustav Federacije je donesen temeljem suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Bosne i Hercegovine, te na načelima Povelje Ujedinjenih nacija (UN) i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. (To je izričito navedeno u preambuli Ustava).

Dakle, Federacija BiH je projektirana na cijelom prostoru međunarodno priznate države BiH i formirana kao federacija federalnih jedinica – kantona, a ne na 51% državne teritorije.

BiH nije koncipirana kao država dva entiteta već kao federacija. To je vidljivo iz I stava Ustava Federacije u kome stoji da „Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi, zajedno s ostalima, i građani Republike Bosne i Hercegovine, ostvaruju svoja suverena prava, preoblikuju unutarnji ustroj teritorija s većinskim i bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom u Republici Bosni i Hercegovini, u Federaciju Bosne i Hercegovine koja se sastoji od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima.“

Dakle, državna struktura Republike BiH se „preoblikuje“ u federaciju, radi se o cjelokupnoj strukturi, a ne o jednom dijelu. To što se ona uspostavlja na prostorima s bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom je zbog toga što u tom trenutku ratni zločinci Karadžić i Mladić drže pod okupacijom oko 65% teritorije BiH i što nisu prihvaćali nikakve mirovne pregovore koji im to ne bi legalizirali.

Radi toga u federalnom Ustavu se navodi:

„Odluke o ustavnom statusu teritorija Republike Bosne i Hercegovine s većinskim srpskim pučanstvom donijet će se tijekom pregovora o miru i na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji“.
Dakle, u Sporazumu izričito stoji da će se rješavati „ustavni status teritorija Republike BiH s većinskim srpskim pučanstvom“, a ne status RS-a. Ona se ne pominje i nije činjenica budućeg kompletiranja državne strukture BiH.

Brisanje paradržavnih tvorevina

Osnovna ideja Washingtinskog sporazuma je brisanje ratnih paradržavnih tvorevina Herceg-Bosne i RS-a, te postavljanje principa na kojima je moguće zaustaviti rat i osigurati suverenitet i teritorijalnu cjelovitost BiH. Uz to, federalni model uređenja države je funkcionalan jer omogućuje jedinstvo centralne vlasti s federalnim jedinicama, tj. potrebnu i kontroliranu decentralizaciju. Mnoge današnje države uređene su po tom modelu i veoma su efikasne.

Formiranje Federacije BiH nije bilo samo u funkciji zaustavljanja sukoba Armije BiH i HVO-a (muslimanskog i hrvatskog naroda, kako se govorilo), nego je imalo i dalekosežne političke implikacije.

Za američke zvaničnike ona je bila temelj njihove političke strategije na našim prostorima. To su nam već u pripremama Washingtonskog sporazuma tvrdili i svi njihovi zvaničnici, državni sekretar Warren Christopher, sekretar za nacionalnu sigurnosti Anthony Lake, senator Bob Dole, kongresmeni s kojima smo razgovarali.

To je bio temelj njihove strategije prema Karadžiću i Miloševiću koji se nisu mogli u toj situaciji dovesti za pregovarački stol i koji su svoje interese htjeli postići ratom. Kada smo Charlsea Radmana pitali, nakon parafiranja Sporazuma, što će biti sa Srbima, on je odgovorio da se ne brinemo, oni će njih „utjerati„ u Federaciju BiH.

Inače, Sporazum ne bi imao smisla, ugasio bi jednu paradržavnu tvorevinu a ostavio drugu kao stalnu destabilizirajuću činjenicu.

Bilo je očekivati da će nakon vojnog i političkog sloma RS-a „Olujom“, nakon odstupanja Karadžića sa svih funkcija, dejtonski pregovori ići u tom smjeru. Međutim, Holbrooke je pregovore vodio u drugom smjeru, mimo svih novonastalih činjenica. On je mogao i trebao dovršiti Washingtinski sporazum. Nažalost, on je reafirmirao RS i namjenio joj 49% teritorije BiH. BiH je koncipirao kao tvorevinu s dva asimetrična entiteta i tri naroda.

Također, Dejtonskim sporazumom napuštena je američka strategija za Zapadni Balkan. Posljedice toga su vidljive - punih 25 godina dejtonska BiH nema napretka, entiteti su u sukobu s državom, prijeti disolucija države.

U kontekstu postojeće ruske agresije na Ukrajinu i Putinove ideologije obnavljanja „pravoslavnog svijeta“ i sukoba sa zapadnom civilizacijom i njenim vrijednostima, pokazuje se koliko je važno vratiti se na Washingtonski sporazum.

RS je postala, uz političku podršku iz Srbije, ruska oaza na Balkanu.

Vraćanjem na Washingtonski sporazum, „srpski krajevi“ se lako mogu objediniti pod okrilje federalne države. RS je inače podijeljena na dva dijela, podrinjski i banjalučki, jer između njih se nalazi Distrikt Brčko koji već funkcionira kao zasebna državna jedinica. Dakle, već postoje formirane tri federalne jedinice izvan postojeće Federacije. Sve tri mogu biti samoodržive jer su prostorno, komunikacijski i ekonomski cjelovite.

Jednostavno, a američko

Postojeća Federacija s deset federalnih jedinica može se lako racionalizirati i svesti na pet. Smanjili bi se drastični troškovi održavanja državne infrastrukture, federalne jedinice bi bile efikasnije, sa povećanom teritorijom i brojem stanovnika bile bi samoodržive.

Tako bi Federacija BiH, utvrđena Washingtonskim sporazumom, imala osam federalnih jedinica i evetualno distrikt Sarajevo kao glavni grad.

To je jednostavno rješenje i američko je. Faktički, nova Federacija bi bila kombinacija Washingtonskog i Dejtonskog sporazuma. SAD ima priliku vratiti se svojoj strategiji na zapadnom Balkanu ili će ga prepustiti ruskom utjecaju.

Na ovakav smjer djelovanja uputilo je i Vijeće Evrope još 2006. godine, svojom Rezolucijom 1513:

Skupština poziva vlasti Bosne i Hercegovine da, najkasnije do oktobra 2010. godine, izrade i usvoje novi Ustav, da bi:

20.1. mehanizam etničke zastupljenosti zamijenili zastupljenošću po građanskom principu, prvenstveno tako što će se ukinuti ustavna diskriminacija „ostalih“;

20.2. pronašli efikasne i racionalne procedure za donošenje odluka, koje se neće žrtvovati principu uključivanja predstavnika svakog konstitutivnog naroda u svaku odluku;

20.3. revidirali teritorijalnu organizaciju države i njenu podjelu na entitete, kantone i općine, te preraspodijelile nadležnosti između države i nižih nivoa, sa ciljem povećanja efikasnosti i održivosti,

20.4. razmotrili kako integrirati Distrikt Brčko.„

I mirna Bosna...

(Radiosarajevo.ba)