Imamović je u specijalnom programu televizije N1 povodom godišnjice početka opsade Sarajeva govorio o svojoj knjizi i njenoj (neočekivanoj) aktuelnosti sa izbijanjem rata u Ukrajini.

Na pitanje otkud ideja da se ova priča ispriča javnosti u BiH, ali i šire, Imamović kaže da je prilikom jedne od godišnjica početka opsade Sarajeva naišao na listu imena počasnih građana Sarajeva.

„Na toj listi sam većinu ljudi prepoznao, neke sam znao manje ili više, osim jednog imena - a to je bilo ime Johna Jordana i razmišljao sam ko bi to mogao biti!? Krenuo sam malo istraživati i vidio sam da je riječ o američkom vatrogascu koji je došao za vrijeme rata u Sarajevo da pomogne svojim kolegama koji su se tada suočavali sa nečim nezamislivim. U te tri i po godine ili više opsade, oni su se borili sa više od hiljadu požara. U običnom mirnodopskom životu potrebno je 500 godina da prođe da bi jedan grad veličine Sarajeva imao hiljadu požara. Oni su se, dakle, u tri godine sa tim suočili.

Zainteresovalo me ko je taj čovjek; zašto je došao; šta su radili? Mi o opsadi znamo puno. Znamo o vojsci, o novinarima... ali o vatrogascima se malo znam iako su bili veliki heroji. Nekada su im govorili: Pa zašto se borite? Nemate šanse jer to je artiljerija, zgrada će izgoriti? Ali svaki stan koji su spasili bio je jedan dom, jedno prenoćište, da jedna porodica ne ostane bez svoje kuće, da ne mora ostati bez krova nad glavom. Tako da mi je inicijalna ideja bila da vidim ko je taj John Jordan, ko su ti vatrogasci, šta je njega ponukalo da dođe, kako im je pomagao. Kada sam se zarovio u tu građu, shvatio sam da postoji čitav jedan neispitani kontinent iskustava, situacija, događaja; nezamislivih, nezaboravnih i neuporedivih sa bilo čime, jer to je takva vrsta ekstremne stvarnosti koja se ne može porediti sa bilo čime“, kazao je autor knjige.

Imamović ističe kako je najintenzivniji period u kojem je radio na knjizi bilo vrijeme pandemije.

"Sjetit ćete se da je u vrijeme pandemije bilo analogija sa ratom jer su ljudi bili zaključani. Nisam mogao ni misliti da će se desiti ovo što se desilo u Ukrajini, da je to zapravo jedna stvarnost koja ne da nije prošla i da sada cijela Evropa razmišlja da je to jedna budućnost", aludira Imamović i dodaje:

"Knjiga je u tom smislu dobila neka značenja i neki trenutni značaj koji nisam sanjao da bi mogla imati. Ali, naravno, kao i svaka književnost ne bavi se samo površinskim slojem stvarnosti. Ovo jeste knjiga o opsadi Sarajeva sa svojim historijskim značajem. Knjiga je posebna jer je nefikcijska proza. Nije to uobičajni postupak izmišljanja junaka, već se govori o stvarnim ljudima, ali koji imaju svoja univerzalna značanja. To su figure ljudi koji nisu značajni samo zbog toga što su tada bili u Sarajevu, već na jednom nivou univerzalnosti. Njihova borba, njihova egzistencijalna pozicija, njihovo suočavanje sa jednim nevjerovatnim pritiskom. Kako podnositi pritisak, kako podnositi smrt bližnjih. Jedna od tema sa kojom počinje knjiga je sveprisustvo smrti, kako živjeti u takvom okruženju gdje ste svuda okruženi smrću. Posebna tema je bila kako su se novinari odnosili prema tome, kako su izvještavali.“

O centralnoj ličnosti knjige - Vedranu Smajloviću autor kaže da nije samo jedan od simbola Sarajeva pod opsadom, već i planetarni simbol hrabrosti i otpora grada i da je snimak muzičara iz Ukrajine pokazao poslije trideset godina šta je njegov čin tokom rata u BiH značio.

"Meni je bio cilj ispričati šta je dalje bilo sa tim čovjekom. I o tome ova knjiga govori. Ko je on kao cjelina? On je puno više od inserta na CNN-u. On je otac, on je suprug, on je prijatelj. Nakon što je odsvirao taj čin, kao i druge neke ljude, Cacina jedinica ga je držala u zatočeništvu i bio je prinuđen da ide na kopanje rovova. Nakon toga je ostao bez stana, neki ljudi su mu uselili u stan. Zatim je, našavši se u toj klopci, u jednom trenutku samo želio da se izvuče iz nje i napustio je grad. Tada počinje njegovo lutanje svijetom. Knjiga i počinje tako što su svi oni, i vatrogasci i on, svedeni na nekoliko kvadratnih kilometara prostora, a kada izlazi iz tog prostora, počinje jedan čudni nevjerovatni put po svijetu. Ali kao da to isto osjećanje života i taj tragični doživljaj svijeta kada on svira adagio u ulici Vase Miskina nakon masakra u redu za hljeb... kao da se nikako ne može osloboditi tog događaja i kao da je ta klopka i to egzistencijalno stanje samo promjenilo formu, ali zadržalo svoju suštinu", otkriva autor knjige. 

Imamović ističe da je knjiga govori također i o novinarima i reporterima.

"Knjiga otvara etičke dileme. Sa jedne strane oni su bili pred imeprativom da pokažu šta se zbiva, da pokažu istinu i da pokažu razmjere zločina. Da pokušaju animirati međunarodnu javnosti, da bi se aktivirala, da bi shvatila ozbiljno šta se zbiva i pokrenula mehanizme da to zaustavi. Istovremeno, postoji drugi problem. Kako da napravite sliku voljenih ljudi od drugih ljudi kako leže u lokvama krvi, da je taj njihov posljednji trenutak fiksiran i da će njihovi voljeni cijeli život biti prinuđeni da se s tim suočavaju, htjeli ne htjeli. Knjiga ne razriješava tu dilemu“, naglašava autor. 

On podsjeća na ratnu epizodu gašenja Vijećnice i opasnosti sa kojima su se vatrogasci susretali.

"Ono što je malo poznato, i što sam saznao istražujući građu, jeste da prije nego što će Vojska Republike Srpske granatirati Vijećnicu, vojnici nazvali vatrogasce i javili im unaprijed i rekli da će je granatirati. I nisu samo to uradili. Nekoliko sati su neprekidno granatirali Vatrogasnu brigadu, da ne bi mogli da gase Vijećnicu. I u jednom trenutku, kada su vatrogasci uspjeli da se izvuku iz vatrenog obruča, uspjeli su ugasiti Vijećnicu. I to je malo poznato. Dobrovoljno vatrogasno društvo s Vratnika je uspjelo ugasiti Vijećnicu, zatim su im se pridržili i profesionalni vatrogasci iz brigade. Međutim, onda je VRS počela gađati snajperima po vatrogascima, ne dopuštajući im da crpe vodu iz Miljacke", podsjeća Imamović.