U američka kina je 4. jula 1969. stigao vestern Bilo jednom na Divljem zapadu (Once Upon a Time in the West), film kojim je legendarni Sergio Leone zauvijek promijenio lice vesterna.

Iako je dočekan s podijeljenim reakcijama, s vremenom je prerastao u jedno od najcjenjenijih ostvarenja žanra te ga danas mnogi smatraju ne samo vrhuncem Leoneove karijere nego i jednim od najboljih filmova svih vremena.

Novi mit Divljeg zapada

Film smješta radnju u pustinjski, surovi krajolik američkog Zapada, na granici civilizacije i potpune divljine. Priča se vrti oko Jill McBain (Claudia Cardinale), udovice koja stiže u pustinjski gradić da započne novi život, samo da bi saznala da je njezinu novu obitelj brutalno ubila banda razbojnika Franka (Henry Fonda) u jednom od najšokantnijih preokreta u povijesti vesterna.

Pojavljuje se tajanstveni stranac, poznat samo kao Harmonica (Charles Bronson), čija prošlost polako izlazi na vidjelo, te odmetnik Cheyenne (Jason Robards), koji se odluči umiješati u sukob. U središtu priče nalaze se motivi osvete, nostalgije za "starim Zapadom" i nezaustavljivog napretka (željeznica kao simbol civilizacije koja proždire sve pred sobom), prenosi Index.hr.

Henry Fonda kao neočekivani zlikovac

Najveće iznenađenje filma bila je uloga Henryja Fonde, kojeg je publika dotad znala isključivo kao utjelovljenje dobrote i pravednosti. Leone ga je ovdje namjerno postavio kao hladnokrvnog i nemilosrdnog Franka, što je šokiralo i fasciniralo gledatelje, a Fonda je pokazao nevjerojatnu svestranost u glumi.

Charles Bronson, tada poznat po sporednim ulogama, stvorio je jednu od najupečatljivijih figura žanra - tihog, neustrašivog Harmonicu, koji nosi vlastitu traumu i osvetničku misiju.

Vizualna poezija i glazba koja se pamti

Film je proslavljen zbog svoje jedinstvene režije koja je postala uzor mnogim kasnijim redateljima. Leone koristi dugačke kadrove, spor tempo i izražajne krupne planove lica kako bi stvorio napetost kakvu dotad nijedan vestern nije imao.

Posebno mjesto zauzima glazba Ennija Morriconea, koja je postala jednako slavna kao i sam film. Svaki lik ima svoj glazbeni motiv koji nadopunjuje priču gotovo kao neizgovoreni dijalog. Prepoznatljive melodije, poput tužnog zvuka harmonike, ostale su nezaboravne ljubiteljima filma.

Od neuspjeha do besmrtnosti

Premda film u početku nije postigao velik uspjeh u Americi, europska publika ga je prihvatila gotovo odmah. Tek su godine – i brojne retrospektive - pokazale koliko je ovaj film značajan za evoluciju vesterna.

Danas se Bilo jednom na Divljem zapadu smatra jednim od najboljih filmova svih vremena, često se pojavljuje na vrhu ljestvica najboljih vesterna, a utjecao je na mnoge redatelje, od Martina Scorsesea do Quentina Tarantina.

Više od običnog vesterna, Bilo jednom na Divljem zapadu je elegija o nestajanju jednog doba, priča o kraju mita o Zapadu i dolasku nove ere. Usporene scene, tišina, vjetar kroz pustinjske doline i zvuk harmonike stvaraju film koji je istovremeno grandiozan i intiman.