Piše: Istraživački tim „SB“

Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić godišnjicu obnašanja te funkcije obilježila je na način na koji je od nje bio i očekivan: serijom prigodnih neobjašnjivih skandala!

Teško se opredijeliti koji je gradonačelnici ispad tokom „dana ponosa i slave“, obilježavanja Šestog aprila, bio skandalozniji, neprimjereniji, riječju gluplji. Nisu upravu oni, a ima ih dosta, domaćih i stranih, za koje je Benjamina Karić razočarenje: nije ona (samo) razočarenje, gradonačelnica je ozbiljan, težak i vjerovatno u skorije vrijeme nerješiv problem.

Na prošlonedjeljnoj dodjeli Šestoaprilskih nagrada, koja je bila nepogrešivo ogledalo prizemnosti i (više)stranačkog banaliziranja jednog velikog događaja i datuma, režiser Ahmed Imamović je izbačen iz Vijećnice nakon što je glasno negodovao zbog dodjele nagrade Rifatu Škrijelju, navodno plodnom i referentnom naučniku, i rektoru sarajevskog Univerziteta. Gradonačelnica Karić i njen prvi suradnik, „genetsko-dženetski“ predestinirani Jasmin Ademović najprije su nahuškali pripadnike osiguranja da izbace Imamovića iz Vijećnice, a za svaki slučaj su u pomoć pozvali i pripadnike mjesne policijske stanice. Imamović, dobitnik najveće evropske filmske nagrade za film „Deset minuta“, degažiran je iz Vijećnice poput zadnjeg uljeza.  

GRADONAČELNICA SMIJEHA I ZABORAVA

Obraćajući se domaćim i stranim zvanicama 6. aprila, datuma sa dvostrukom povijesnom konotacijom gradonačelnica Karić je zaprepastila i jedne i druge dok je uz neumjesni, patvoreni smiješak govorila o žrtavama i stradanjima Sarajeva. Taj je gradonačelnicin „govor glave“, umjesto o blagosti njene naravi, što je valjda trebao biti efekat koji je želje postići, svjedočio o Karićkinoj infantilnoj nedoraslosti i trenutku i funkciji na kojoj se sticajem odvratnih okolnosti i političke trgovine našla.

Potom je, sve se dakle dešava u posljednja dva-tri dana prošle nedjelje, Michael Murphy, ambasador Sjedinjenih Američkih Država, obišao spomenik na Kazanima, ukletom mjestu strašnih zločina koje su pripadnici Desete brdske brigade Armije BiH sistemski provodili nad sarajevskim Srbima i drugim nebošnjačkim žrtvama. Američki ambasador je kazao da je nedopustivo i sramotno što se na spomen-ploči uz imena žrtava nije navedeno ko su bili njihovi dželati.

Gradonačelnica Benjamina Karić koja je od samog početka kampanje za podizanje spomenika na Kazanima cijelu stvar preuzela u svoje ruke, odgovorila je prozirnom tvrdnjom da se „ni na jednom spomeniku u Sarajevu, ni na spomeniku djeci ubijenoj u opkoljenom Sarajevu, ni na spomeniku žrtvama genocida u Srebrenici, ne piše ko je počinilac“.

Ovu je flagrantnu besmislicu riječima i slikama opovrgao portal „Istinomjer“, pokazujući da se na brojnim sarajevskim spomenicima uz imena žrtava navode i odgovorni za zločine u kojim su one stradale.

O manipulativnoj prirodi i nepouzdanom, zadrtom karakteru gradonačelnice Karić pisao je ovih dana mirovni aktivista Edvin Kanka Čudić. On je u autorskom tekstu opisao kako je gradonačelnica odbacila sve savjete i prijedloge koje je dobijala od njega i još nekolicine uglednih i upućenih osoba koje je navodno konsultirala uoči izgradnje spomen-ploče na Kazanima i načina obilježavanja zločina počinjenih na tom lokalitetu.

„Kada je izabrana za prvo lice naše kasabe, kolege iz civilnog društva pisale su joj hvalospjeve. Uvjeravali su me da će sada biti sve biti lakše. Dobit ćemo spomenik. Dobili smo ga i to takvog da bi se grad dodvorio radikalnim Bošnjacima za koje je to ispalo dobro rješenje jer Caco može biti i heroj iako je zločinac“, napisao je Kanka Čudić. On je na kraju oporo poručio: „Pravit ćemo mi Abdulaha Skaku od blata“.

Podsjetimo, i Karićkin prethodnik je na tu funkciju izabran u dubinski koruptivnom kadrovskom aranžmanu zbog kojeg će pred sudom odgovarati SDA-ov glavni kadrovik Asim Sarajlić, od ove nedjelje osoba sa američke „crne liste“.

Ovih dana su predstavnici ambasade jedne zemlje, utjecajne članice Evropske unije, u internom razgovoru sa novinarima izrazili svoje razočarenje u sarajevsku gradonačelnicu prema kojoj su prvih godinu dana njenog mandata imali otvorene simpatije. „Vjerovali smo da je pobjeda troje mladih gradonačelnika u tri velika grada, Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru, najava boljih dana i novih poltičkih praksi u tom gradovima. Na žalost, bili smo u krivu, osobito kada je o sarajevskoj graonačelnici riječ“, riječi su jednog zapadnog diplomate u Sarajevu.

Nedugo nakon spletkama i intrigama posredovanog izbora za gradonačelnicu Benjamina Karić je javnosti predstavila impresivan spisak ljudi, Sarajlija, raznih fela i specijalnosti, koje ona ko biva kani konsultirati prije donošenja iole bitnih odluka. Da je bilo koga od njih, od Kemala Hanjalića do Bogdana Tanjevića, pitala treba li spomenik na Kazanima izgledati kako izgleda, dakle jadno i netačno, dobila bi isti odgovor - onaj koji je sugerirao američki ambasador Murphy.

MALIGNO OKRUŽENJE

Poslovni, stranački i širi socijalni „balon“ u kojem se nalazi i „djeluje“ gradonačelnica Benjamina Karić uveliko utječu na dubiozne, pogrešne i štetne odluke koje donosi i poteze koje vuče. Unutar SDP-a BiH koji ju je birao na funkciji (prethodno đilkoški izigravši Bogića Bogićevića) Karićka je na lokalnoj razini kadrovska „izmišljotina“ užeglog čaršijskog konzervativno-nacionalističkog, pri tom pohlepnog miljea čiji je reprezent Irfan Čengić, nekadašnji prvi suradnik nezasitog grobara socijaldemokracije u BiH Zlatka Lagumdžije. Taj je mentalitet, koji je spreman štošta društveno štetnog učiniti „za sahan pilava“ sjajno skicirao veliki pisac i ljevičar Derviš Sušić kada je za takve „čaršinlije“ napisao da „malo vole, a tijesno misle“. Unutar tog svijeta Mušan Topalović je nesporni heroj, bez obzira na sve dostupne činjenice koje svjedoče o njegovim svirepim zločinima. U prošloj izbornoj kampanji Benjamina Karić je pomagala Denisu Bećiroviću, još jednom nacionalno osviještenom SDP-ovcu koji besprijekorno punih 25 godina bez vidnih rezultata i nekih posebnih razloga parazitira na državnom budžetu.

Neposredno radno okruženje sarajevske gradonačelnice u Gradskoj upravi predstavljaju kadrovi koje je prethodno nemilice posijao njezin prethodnik Abdulah Skaka, po vlastitim ništavnim i stranački ovisnim kriterijumima. Kako se urnebesno šegačio pisac Nenad Veličković, za njegovog „vakta“ glavni grad BiH je postao SKAKAJEVO. Navodno je čak trideset posto aktuelnog personala Gradske uprave (od ukupno stotinjak uposlenih) tokom svojeg mandata zaposlio Skaka. I mahom je bilo riječ o zapošljavanju koje je vješto zaobilazilo zakonske norme i transparentnu proceduru.

Tako je Skaka prije četiri godine u vezanom transferu koji je zamršen poput prelaska Neymara iz Barcelone u Paris Saint Germaine kojeg su osmislili katarski milijarderi (sadašnje njegove komšije u Dohi!) odigrao dupli pas sa načelnikom Trnova, nezamjenjivim Ibrom Berilom. Troje ljudi koji su na dan-dva „savjetovali“ Berila sarajevski gradonačelnik je protivno zakonskoj proceduri preuzeo i prebacio sebi (da ima!) u Gradsku upravu. Jedna od važnijih Skakinih akvizicija u tom prelaznom roku Erna Čolić danas je prva suradnica gradonačelnice Karić, nominalno na mjestu šefice Stručne službe. O njenim se referencama nedovoljno zna, poznato je da joj je muž zaposlen u protokolu Predsjedništva BiH, te da se nekada navodno, sa promjenjivim neuspjehom, pokušavala baviti novinarstvom u rodnom Tešnju.

Značajan utjecaj unutar okruženja gradonačelnice Benjamine Karić ima još jedna žena iz Skakinog „jata“, Amina Deljković, njegova pomoćnica za obrazovanje, rodonačelnica najbrojnijeg sarajevskog političkog i budžetskog porodičnog klastera.  Deljkovićkin sin Vedad je SDA-ov odbornik u Starom Gradu i gradskoj Skupštini, njen muž Suad je zaposlenik Kantonalnog odbora SDA, a još nekoliko članova je raspoređeno po javnim preduzećima. (Zeljkovićka, bivša učiteljica, je inače sestra estradne zvijezde Dine Dervišhalidovića - Merlina).

Gradonačelnica Benjamina Karić, naravno, nije ni na koji način utjecala na sastav svog najbližeg poslovnog okruženja, ali nije učinila ništa da bi zauzdala njihov utjecaj, koji je duboko SDA-ovski, nacionalistički, antiurbani i antimodernistički i, naravno, nepotistički.

POPULIZAM NA ČETIRI TOČKA

Umjesto da zatraži profesionalnu, temeljitu reviziju poslovanja Gradske uprave Sarajeva tokom četiri godine vladavine neprosvijećenog mladomuslimanskog samovlašća Abdulaha Skake i intevenciju pravosudnih institucija, gradonačelnica Karić je posegnula za prvoloptaškom populističkom mjerom - prodajom nekoliko automobila u vlasništvu Gradske uprave. Automobili su sami po sebi politički i praktično „neutralni“, bili skupi ili jeftini, problem je kako ih i za šta nadležni koriste. Najveći gradonačelnik Sarajeva u njegovoj povijesti Emerik Blum uz podršku informatičkih genijalaca iz “Energoinvesta“ u svom je službenom vozilu imao svojevrsni „centar-veze“ koji je bio preteča mobilnih telefona: želio je da u svakom momentu, 24 sata dnevno, ima kontakt sa svojim suradnicima. Muhamed Zlatar, gradonačelnik Sarajeva pred Drugi svjetski rat, volio je skupa auta, ali ih je plaćao iz svog džepa, on je prvo bio bogat i ugledan, pa potom postao gradonačelnik, za razliku od onoga čemu posljednjih decenija svjedočimo.

Branko Pešić, gradonačelnik i tvorac modernog Beograda, vozio se u skupocjenom „Mercedesu“: ujutro kad bi krenuo na posao potrpao bi u auto građane koji čekaju gradski prijevoz. Onda bi od njih tražio da mu natenane govore sa kojim se problemima susreću na poslu, komunalnom sektoru, šta ne valja, šta bi trebalo mijenjati.

Najmanji je problem u manadatu Abdulaha Skake bio službeni „Passat“ kojeg je nabavio, a Karićka prodala: odvratno je to što mu je taj automobil služio za njegove kriminalne operacije, kakav je bilo uvođenje rasvjete u okolini njegove vikendice u Trnovu plaćene novcem sarajevskih obveznika...