"Upravo sam se vratio s četverodnevnog putovanja po Balkanu i kao što je moj običaj nakon diplomatskog putovanja, napisao sam iskrenu priču o svom putovanju sa detaljima 'iza kulisa'", počinje američki senator Chris Murphy svoj opis balkanskog putovanja.

"Kako sam se tijekom proteklog desetljeća iznova i iznova vraćao na Balkan ulozima člana Senatskog odbora za vanjske odnose, stekao sam uvid u to kako je regija – mjesto gdje često počinju globalni sukobi - ključna regija za Sjedinjene Države i sve više bojnog polja između američkih i ruskih interesa.

Ubrzo nakon ruske invazije na Ukrajinu, senatorica iz New Hampshirea Jeanne Shaheen - druga čelnica Senata za Balkan - i počeli smo raspravljati o važnosti kongresnog putovanja na Balkan. Dok smo gledali naše druge kolege s fokusom na Ukrajinu kako hodočašće u Poljskoj i Baltiku, znali smo da sljedeća meta Rusije možda neće biti država NATO-a, već zapaljivi skup malih zemalja u jugoistočnom uglu Europe.

VUČIĆEVIH 60 DANA

Balkan je sada više od dvadeset godina daleko od niza ratova iz 1990-ih, ali tamošnji mir održavaju na okupu krhke niti, a kako uspjeh Ukrajine u ratu čini Putina sve očajnijim, on će se vjerojatno okrenuti Balkanu – gdje ima utjecaj i opunomoćenike – da pokušati napraviti probleme Europi i Sjedinjenim Državama.

Naša prva stanica bio je Beograd, Srbija. Tijekom godine razvio sam odnos sa moćnim predsjednikom zemlje Aleksandrom Vučićem – često ručamo kada on dolazi u Washington. Kad smo stigli u predsjednički ured, srdačno je pozdravio našu delegaciju. Ni Shaheen ni Tillis nikada nisu upoznali Vučića, pa sam naš susret započeo tipičnim, dugim nizom diplomatskih opaski o dugom prijateljstvu između naša dva naroda. Dvije minute nakon mog uvodnog monologa Vučić me prekinuo.

“Chris, Chris Chris... mi se dobro poznajemo. Prestani sa formalnostima. Šta želiš znati? Reći ću ti."

“OK, Aleksandre”, odgovorio sam pomalo uzrujano. “Želimo znati ovo – hoćete li stati uz demokratske nacije i sankcionirati Rusiju ili ćete nastaviti igrati na obje strane?”

To nas je uvuklo u dug i iskren razgovor o historijskoj želji Srbije da, kako kažu na Balkanu, sjedi na dvije stolice. Jednoj u Evropi i jednoj u Rusiji. Vučić je godinama vješto upravljao tom ravnotežom, ali sada ga je invazija Ukrajine natjerala na tačku odluke. Europska unija – u kojoj Srbija želi postati – više neće pustiti Vučića da sjedi na obje stolice. Morat će birati, a Vučića smo tijekom sata gurali na nekoliko kratkoročnih koraka koje je mogao napraviti prema pravom izboru.

"Nazovi me za šezdeset dana", rekao nam je kad je sastanak prekinut. “Provjeri jesam li učinio ono što sam ti rekao da ću učiniti.”

"Dogovoreno", rekao sam mu.

Tokom svojih brojnih putovanja po regiji, dogodilo se da nikad nisam bio u jednom od najčarobnijih balkanskih gradova – Sarajevu.

Smješteno u maloj dolini u Dinarskim Alpama, Sarajevo je očaravajuća mješavina austrougarske i osmanske arhitekture, koja predstavlja dvije kulture koje se i dalje privlače u ovaj međunarodni grad. Krećući se gradom, možete vidjeti dokaze njegove nasilne i nedavne prošlosti. Rupe od metaka uz glavnu gradsku prometnicu, nazvanu 'Aleja snajpera', jer je bila odbrubljena srpskim snajperskim stanicama koje su pucale na Bošnjake koji su se kretali po opkoljenom gradu.

Niška naoblaka odgodila je naš let za Sarajevo iz Beograda u srijedu ujutro, pa smo do dolaska morali preskočiti jutarnje sastanke i krenuti pravo na najvažniji angažman u danu – susret s tri predsjednika Bosne i Hercegovine. Naš izvrsni ambasador Michael Murphy brzo nas je izvijestio u vožnji kombijem od aerodroma, te smo s njim izradili strategiju kako pristupiti sastanku.

Otkako je prije više od dvadeset godina potpisan Daytonski mirovni sporazum, najteže se održati mir u Bosni. Dok je većina država stvorenih nakon raspada Jugoslavije i rata 1990-ih imala jednu dominantnu etničku skupinu, granice Bosne uključivale su veliku populaciju Srba, Hrvata i Bošnjaka - muslimana.

DODIK SE NIJE SVAĐAO

Dakle, Daytonski sporazum zahtijevao je formalni sporazum o podjeli vlasti u kojem bi izvršna vlast uključivala tri predsjednika – po jedan koji bi predstavljao svaku skupinu. Neko vrijeme su tri predsjednika nevoljko nalazili kompromis koji je nužan kako bi nova nacija ostala u funkciji. Ali u posljednje vrijeme, ponajviše zbog tvrdoglavosti i separatističke retorike predsjednika bosanskih Srba Milorada Dodika, tročlana izvršna vlast zapala je u križ, nesposobna donositi bilo kakve odluke.

Kao rezultat toga, Dodik je, uz podršku Rusije, počeo planirati uspostavljanje vlastitih vladinih institucija samo Srba. To bi moglo dovesti do građanskog rata i katastrofe za regiju – upravo onakav haos za koji bi Putin navijao i raspirivao.

Naša priprema za sastanak se postavila prilično nevažnom. Od ulaska, Dodik i hrvatski i bošnjački čelnici više su bili zainteresirani za međusobnu svađu nego za stvarni dijalog s nama.

Sjedili smo razjapljenih usta dok su se oni vrijeđali i iznosili pritužbe, očito zainteresirani samo za pogoršanje postojeće krize.

Dali smo sve od sebe da im objasnimo kako se Amerika dugo borila s istim problemima s kojima se Bosna bori – obje naše nacije su multikulturalne i dijele vlast između jake nacionalne vlade i jakih državnih vlada. Ali jedva su nas slušali, a mi smo napustili sastanak duboko zabrinuti za kratkoročnu stabilnost ove važne zemlje.

Dok smo se pripremali za konferenciju za novinare nakon sastanka, službenica za medije američke ambasade rekla nam je da imamo dvije osjetljive moguće teme koje treba pokrenuti u iščekivanju pitanja bosanskohercegovačkih medija.

Prvo je označila da je na audiozapisu uvoda na sastanku snimljen jedno od nas kako Dodiku, koji je predmet američkih sankcija, kaže: "Drago mi je vidjeti te, predsjednik Dodik." Bila je zabrinuta zbog konotacije sugeriranja da je "dobro" vidjeti nekoga na američkom popisu sankcije. Nasmiješili smo se i rekli joj da nema razloga za brigu.

Drugo, rekla nam je da bismo mogli dobiti pitanje o tvrdnji koju je Dodik nedavno iznio – da ga SAD i Britanija planiraju kidnapovati i zaključati u podrum bez prozora. Nasmijali smo se – a onda shvatili da je doista ozbiljna.

"Kako bi bilo da pristanemo na jednu riječ odgovora na to pitanje ako se pojavi", rekao je Tillis. - "Apsurdno."

Dok nam je u Srbiji cilj bio diplomatski napredak u ciljevima važnim za Sjedinjene Države, ovdje je bilo jasno da će naša misija biti uglavnom utvrđivanje činjenice.

Senatorka Shaheen, senator Tillis i proveli smo ostatak našeg putovanja razgovarajući o implikacijama našeg sastanka s predsjednicima i našim drugim angažmanima u Sarajevu, počela sam smišljati strategiju kako bi se Kongres mogao pozabaviti rastućom krizom stabilnosti u Bosni.

Priština je jedan od mojih omiljenih gradova na svijetu. Kosovo je mlada zemlja na dva načina: prvo, sama država ima samo trinaest godina, a uspostavljena je kao posljednja od novih postjugoslavenskih država; drugo, stanovništvo je također vrlo mlado, s više od 65% Kosovara mlađih od trideset godina. To malom glavnom gradu daje energičnu atmosferu kojoj se duboko divim.

NA KOSOVU MEĐU AFGANISTANCIMA

U Prištini smo imali dva primarna zadatka. Prvi je bio revidirati program obrade afganistanskih izbjeglica koji djeluje iz kampa Bondsteel, baze američke vojske južno od Prištine, te izraziti zahvalnost svim pripadnicima američkih službi i civila koji žive i rade u teškim uvjetima.

Sjedinjene Države pružile su važnu moralnu i političku potporu Kosovu prilikom uspostavljanja neovisnosti, prijateljstvo između naša dva naroda je duboko. Dakle, kada smo zamolili Kosovo da ugosti afganistanske izbjeglice dok čekaju provjeru i pregled prije ulaska u Sjedinjene Države, Kosovo je brzo prihvatilo.

Većina izbjeglica već je napustila kamp Bondsteel. Preostalo je samo oko 75 - osoba koje su označene u početnoj provjeri i zahtijevaju naknadni pregled. Ali za 75, ovo su nervozna vremena. Gledali su stotine izbjeglica kako napuštaju Camp Bondsteel za nove živote u Americi, a svaki put kada autobus krene, njihova se imena ne prozivaju.

Za neke, njihova prošlost može značiti da nikada neće biti primljeni u SAD. Razgovarao sam s čovjekom koji je mjesecima u kampu Bondsteel sa svojim 13 i 14-godišnjim sinovima. Blisko je surađivao s američkim snagama u Afganistanu, tečno je govorio engleski i objasnio mi je kako je teško cijeli život biti u limbu.

“Moja djeca pate, ne znajući možemo li ikada otići”, rekao mi je. “Šta ako ne možemo stići u Ameriku? Nije sigurno da se vratimo u Afganistan. Šta nam je činiti?"

To je pitanje na koje mu nisam mogao odgovoriti.

Naš drugi zadatak bio je prenijeti snažnu poruku novoj kosovskoj vladi u našim sastancima s mladom predsjednicom Vjosom Osmani i aktivistom koji je postao premijer Albinom Kurtijem. Kosovo bi željelo ući u NATO iu Europsku uniju, ali da bi se to dogodilo, Srbija i Kosovo moraju postići sporazum u kojem oboje priznaju pravno postojanje druge države. Dijalog u tom pravcu je u toku, ali ni srpska i kosovska vlada nisu postigle dovoljan napredak, au posljednje vrijeme Kurtijeva vlada je posebno tvrdoglava u održavanju pregovora.

Na oba sastanka, Shaheen, Tillis i ja su bili rigorozno dosljedni u našoj poruci o potrebi da se vratimo u ozbiljne razgovore sa Srbijom. Po mnogim domaćim stvarima lako bismo se našli na različitim stranama. Ja sam progresivni demokrat, senatorka Shaheen je umjereniji demokrat, a senator Tillis je konzervativni republikanac. Putovao sam mnogo puta sa Shaheen, ali ovo je bio prvi put da nas troje radimo zajedno u inozemstvu. Naša hemija bila je prirodna, au našim sastancima s Kurtijem i Osmanijem, mislim da su oboje bili zatečeni koordiniranim dvostranačkom porukom.

U subotu ujutro, krenuo sam na aerodrom na let kući, duboko zabrinut za budućnost Bosne. Kako nam je naš ambasador rekao dok smo bili u Sarajevu, “ako počne nasilje u Bosni, bit će uvučen cijeli region”.

Drago mi je da smo senatorka Shaheen, senator Tillis i ja dogovorili oformiti dvostranački tim koji će raditi na ovoj potencijalnoj krizi. Unatoč predznacima u Bosni i Hercegovini, napustio je sam regiju s nadom da je – uz pomoć kontinuiranog kongresnog angažmana – možda ovo trenutak kada se Srbija može pridružiti Europi u čvršćoj politici prema Rusiji. To bi bio sjajan razvoj za Sjedinjene Države.", završava Murphy opis svog balkanskog putovanja.

Jedna od ključnih obaveza Kongresa je nadzor rada izvršne vlasti, uključujući diplomatske aktivnosti State Departmenta. Iako predsjednik ima široka ovlaštenja kada je u pitanju vanjska politika, Kongres može ograničiti svoj prostor za rad kontrole budžeta i istraga.

Unutar Kongresa, Senat, ili vrhovni dom, ima značajan utjecaj na vanjsku politiku jer glasa o potvrđivanju predsjedničkog vanjskopolitičkog kadra, uključujući ambasadore, te suglasnost za međunarodne ugovore, kao što je bio slučaj sa nuklearnim sporazumom sa Iranom. Stoga, nije slučajnost da su mnogi Državni sekretari, američki ekvivalenti ministara vanjskih poslova, nekada služili kao senatori.

Održavanje saslušanja na Kongresu i međunarodne posjete pružaju priliku senatorima da se bolje informišu o svom radu. Međunarodne posjete, kao prošlosedmična BiH, daju im priliku da na terenu direktno razgovaraju ne samo sa političarima, nego i osobljem ambasade, vjerskim liderima i ključnim građanima.

(VOA)