PIŠE: Senad AVDIĆ

PONEDJELJAK, 18. APRIL

Aleksandar Vučić se nakon izbora i pobjede koju su on i njegova stranka ostvario na njima povukao iz javnosti u petnaestak dana što je u njegovom slučaju neobično dugačak vremenski period. Medijski post Vučič je sinoć gostovanjem na jednoj beogradskoj televiziji njemu izuzetno sklonoj, kakva je uostalom većina tamošnjih televizija i medija.

Predsjednik Srbije poznat je po snažnom, glumljenom, dramatično-patetičnom zanosu u kojem često sklizne u javnim nastupima, često i bez nekog ozbiljnog povoda. Isto je učinio iu sinoćnjoj emisiji, s tim što su ovoga puta za njegovu primjetnu zabrinutost, očito postojali valjani razlozi. Pritisci kojima je Srbija izložena od Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država usmjereni na to da uvedu sankcije Rsuiji zbog agresije na Ukrajinu, prema tvrdnjama Vučića su svakim danom sve veći i teži, a Zapad nestrpljiviji. Srbija je nekim dosadašnjim vanjskopolitičkim potezima poput glasanja u Ujedinjenim narodima u dva navrata protiv Rusije nastojala odobrovoljiti Zapad, ali to očito nije bilo dovoljno.

Brojni su razlozi zbog kojih se Srbija nipošto ne bi smjela zamjeriti Rusiji i nametnuti joj ekonomske, niti bilo koje druge sankcije. U sinoćnjem obraćanju naciji predsjednika Vučića sve je te razloge temeljito predočio. Najprije, Srbija je u potpunosti ovisna od ruskih energenata i to za duže vrijeme neće biti moguće bitnije promijeniti. Naftna industrija Srbije je u ruskom vlasništvu i na tu privatizaciju Vučić nije utjecao, učinili su to svojim prethodnicima na čelu Srbije. I mnogo evropske države, poput Njemačke, nisu odustale od ruske nafte i pogotovo plina. Rusija dnevno od izvoza svojih energetskih resursa uprihodi milijardu eura, odnosno 60 milijardi je zaradila od početka agresije na Ukrajinu od čega najveći dio otpada na zemlji EU.

No, drugi, možda i važniji razlog zbog koje vlast u Srbiji pokušava ostati neutralna jeste većinsko raspoloženje njenih građana koje je prorusko. I o tome je Vučić sinoć govorio. Prema nekim istraživanjima javnog mnijenja 75-80 posto građana Srbije u aktuelnom ratu u Ukrajini podržava Rusiju. Poređenja radi, u susjednoj Mađarskoj oko 40 posto građana proruski je opredijeljen zbog čega je tamošnji premijer Viktor Orban imao više prostora od Vučića da snažnije osudi rusku invaziju na Ukrajinu.

Aleksandar Vučić

Istovremeno, Vučić je u sinoćnjem tv nastupu govorio koliko je srbijanska privreda ovisna od zemalja Evrospke unije koji su najveći investitori u Srbiji i dominantni uvoznici njenih roba i usluga. Zbog toga Vučić tvrdi da Srbija mora ostati vojno neutralna, ali da politička nezavisnost nije moguća. I to je njegova intimna drama, kao i drama Srbije.

O poziciji, odnosno raskršću u kojem se našla Srbija i njegovim istorijskim korijenima pisala je u svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Ruske ideje i srpske replike“ poznata srpska isroričarka i nekadašnja političarka Latinka Perović. U jednom nedavnom razgovoru u povodu ove knjige Perovićka presijeca taj srpski Gordijev čvor na sljedeći način:

„Mislim da je vreme odluke zaista izoštreno i da tu više pretvaranja ne može da bude. Vi morate, ako hoćete da budete deo te aoscijacije koja ima svoju spoljnu politiku, da se opredelite. Šta ćete vi sada rizikovati, da li razvoj zemlje, naroda, svakog čoveka, ili ćete u želji da učvrstite svoju vlast ostati na staroj paradigmi, to je pitanje za svakog birača u Srbiji. Posledice  koje mogu da proizađu, koje nas vode u istorijsku stagnaciju, a ja se nikada ne ustručavam da upotrebim reč i propadanje, jer narodi propadaju“, upozorila je Latinka Perović.

UTORAK, 19. APRIL

„Evropo, moj grad gori!“ vrištao je režiser Emir Kusturica početkom aprila 1992. godina sa stranica francuskog „Le Monda“ nakon prvih granata ispaljenih na Sarajevo.

Dvadeset i kusur godina kasnije, on je u razgovoru za banjalučku televiziju RTRS rekao da u to vrijeme nije znao, nego mu je to kasnije objašnjeno, da je opsada Sarajeva i četvorogodišnje ubijanje i mrcvarenje njegovih stanovnika bila vojnički logična i strateški opravdana iz perspektive onih na čiju se stranu kasnije svrstao.

„Evropo i svijete, jedan grad Mariupolj, i stotine hiljada njegovih ljudi gori i nestaje pod kanonadom smrtonosnog agresorskog čelika“, upozoravaju ukrajinski čelnici iz Kijeva. Vjerovatno i iz aspekta  ruskih vojnih stratega opsada Mariupolja, njegovo poništavanje, masakri i masovne grobnice, imaju neku svoju, njima znanu, vojničku logiku i strateško opravdanje.

Emir Kusturica

Današnji Mariuopolj uporediv je sa dvadesetostruko manjim baskijskim gradićem Guernicom kojeg su avioni Trećeg Reicha 1937, godine pretvorili u prah i pepeo. Službeni ruski narativ kako uništavanjem Mariopolja zadaju smrtonosni udarac ukrajinskim nacističkim banditima, je zastrašujuće uspješno raspostranjen i prihvaćen. Koristi je i Emir Kusturica u svojim  redovnim navijačkim i dinamičnim eskapadama podrške Putinovom režimu.

Dovoljno je pogledati bilo koji film koji govori u Španjolskom građanskom ratu, od „Za kim zvona zvone“ Sem Wooda do „Panovog labirinta“ Guillerma Del Toroa i uvjeriti se da su Frankovi fašisti republikansku vojsku također nazivali zločinačkim imenima, banditima i ubicama.

Dvije godine nakon nestanka Guernice sa zemlje Pablo Picaso je naslikao istoimenu sliku, najfascinantniji spomenik antifašizmu u povijesti ljudskog roda i umjetnosti. Četrdesetak godina kasnije student Praške filmske akademije Emir Kusturica snimit će svoji sjajni diplomski rad, 17.minutni kratki film „Guernica“. U filmu koji donosi potresnu dramu jevrejske familije u fašističkom okruženju otac i sinu u galeriji gdje gledaju Pikasovu sliku Guernica prepričava dijalog između izvjesnog fašista i slavnog španjolskog slikara. „Jeste li vi ovo napravili“, pita zlikovac Picasa, a genije mu odgovara:

„Ne, ovo ste vi napravili“.

Kako je moguće, čime se može objasniti da autor filma „Guernica“ šalje poruke i potpisuje peticije u kojima  brani i opravdava one koji su nemilosrdno, sadistički napravili Guernicu 21. vijeka od ukrajinskog grada Mariupolja. To je gotovo podjednako neobjašnjivo kao činjenica da je ta ista sooba  tražila i našla logično i prihvatljivo objašnjenje za višegodišnju srednjevjekovnu opsadu i uništavanje njegovog rodnog grada. 

SRIJEDA, 20. APRIL

Kod kolega i poznanika iz Hrvatske sa kojima sam posljednjih godinu-dvije komentirao ponašanje, javne istupe, polemike Zorana Milanovića, predsjednika susjedne države, primjećujem kako sve češće pokušavaju elegantno izbjeći razgovor na tu temu. Jednostavno, neugodno im je. Gotovo da se stide zbog svoga predsjednika. I sam osjećam pad entuzijazma za bilo kakvo daljnje opserviranje Milanovića.

Milanovićeve zapaljive, svadljive izjave su prije godinu i po dvije izazivale šok i zaprepaštenje. Takvog ga nismo poznavali, ili je vješto krio svoj pravi karakter. Nakon te prvobitne zaprepaštenosti, Milanović, odnosno njegove izjave su kod slušatelja nešto kasnije mutirale u ljutnju, bijes, negodovanje.

Čović i Milanović

Posljednje njegove izjave, o bilo čemu god da hrvatski predsjednik govori, a najčešće se svađa sa premijerom Andrejem Plenkovićem, političkim Sarajevom i „briselskim ćatama“ slušaju se i primaju sa mješavinom zamora i sažaljenja. Izgubio je Milanović na prvobitnoj svježini, ponavlja se i vergla iste fraze, ono što je ranije bilo oneobičavanje birokratskih fraza žovijalnim, fakinskim bravurama  pretvorilo se u nešto što se u psihijatriji kod pacijenata nazivaju lucida intervale, povremeni momenti/napadi lucidnosti.

Zoran Milanović u svojoj najnovijoj fazi podsjeća na  kasnog Vojislava Šešelja, ili Žirinovskog bezubog i bezopasnog radikala, čija je drama odavno metastazirala u farsu. Milanović poput grogiranog boksera tetura i spotiče se, nekada i doslovno, udara lijevo i desno, a pri tom je sam ranjiv, otvorenog garda, prima žestoke udarce zbog kojih već dugo ne djeluje prisebno, stabilno  i racionalno. Ni ne trudi se da zadrži mrvicu konzistentnosti, dosljednosti, da poštuje činjenice, ako je već odavno odustao od uvažavanja drugačijeg mišljenja. Primjerice, prije 7-8 godina kao predsjednik hrvatske  Vlade govorio je da je dobro što je Hrvatska članica NATO Saveza da joj se ne bi desilo ono što je tih godina pogodilo Ukrajunu, ruska aneksija i agresije. Danas je, pak, novinarima hladno kazao da je današnja tragedija Ukrajine posljedica njene ambicije da uđe u NATO. Kao predsjednik Vlade Hrvatske koji se dičio svojim suverenističkim gardom Plenković je izručio njemačkoj dvojicu važnih hrvatskih obavještajaca Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća. Posljednjih dana ih uz pomoć sebi lojalnih generala i njihove peticije pokušava izbaviti sa doživotne robije.

Ljuti se Milanović na kritike koje mu stižu iz BiH ili Srbije, a pri tom mu je normalno i prirodno što ga bojkotuje Vlada države kojoj je na čelu. Kada uprska stvar u vlastitoj državi, brže bolje nađe povod, pa čak i najbesmisleniji najbizarniji da se prebaci u susjedstvo i da u BiH prodaje svoju zapjenušanu nacionalističku bozu. Ako ćemo to pomoći da napuni uzdrmani ego, da se mentalno sabere i fizički popravi, emotivno  konsolidira, onda neka bude tako. Štete od toga ne može biti, jer ga više niko ne doživljava ozbiljno. Sada je u fazi sažaljevanja, a sljedeće što slijedi će najvjerovatnije biti njegovo masovno, otvoreno i surovo ismijavanje. 

ČETVRTAK, 21. APRIL

Nakon punih šest godina suđenja danas je na Sudu BiH izrečena oslobađajuća presuda optuženim za zločin u sarajevskom Velikom parku od prije trideset godina kada je ubijeno osam pripadnika rezervnog sastava Jugoslovenske narodne Armije. Sud je utvrdio da osumnjičeni Dragan Vikić, komandant Specijalne jedinice MUP-a BiH i pomoćnik ministra Jusuf Pušina nisu krivi za ovaj masakr.

Sarajevska i šira patriotska javnost trijumfalno slavi oslobađanje „legendarnog i opjevanog ratnog komandanta“ Dragana Vikića, ispred suda se okupio veliki broj ljudi koji su došli da ga pozdrave. U medijima se podsjeća na njegovo herojsko držanje tokom rata, domoljublje, pravdoljublje, podsjeća se na važne događaje u kojem su sudjelovali njegovi specijalci, citiraju se svjedoci, prijatelji, suborci.

Dragan Vikić nakon oslobađujuće presude

Među onima koji slave oslobađanje Dragana Vikića znatan je broj mlađe čeljadi, rođene nakon rata koji o njemu znaju samo iz usmenih legendi i prigodnih podsjećanja. Ali, uopće nije zanemariv ni broj onih koji se dobro sjećaju da je tog istog Dragana Vikića ova ista politika i ova ista stranka koja mu danas kliče, usred rata smijenila, uklonila sa komandantske funkcije i javno ponizila. Za Vikićevu smjenu 1994. godine, tadašnji vrh Stranke demokratske akcije i njen predsjednik Alija Izetbegović, nisu se ni malo potrudili da ponude bilo kakvo objašnjenje i razlog za njegovo izbacivanje iz odbrambenog stroja. Samo je hladno saopćeno da će ga na funkciji komandanta naslijediti borac njegove jedinice Kemal Ademović. Ne mogu se sjetiti niti jednog glasa koji je tada sa negodovanjem, ili znatiželjom upitao zar se tako postupa sa legendarnim komandantom i herojom odbrane grada. Vikić je tada formalno raspoređen za načelnika Antiterorističkog odjela MUP-a, koji uopće nije postojao. Zapravo je umirovljen i pacifiziran. Odbačen i prezren na svijetu.

Bilo je to vrijeme kada je vrh Stranke demokratske akcije konačno odlučio da se prestane igrati skrivača, da odustane od daljnjeg nevještog glumatanja multietničkog karaktera policije, vojske i državne uprave i da otvori karte, nacionalnog, bošnjačkog eksluzivizma. Tih su dana u kratkom roku, jedan za drugim, sa svojih funkcija uklonjeni i drugi istaknuti u ratu dokazani nebošnjački kadrovi u policiji. Smijenjen je Jozo Anđić, zamjenik komandanta sarajevske policijske jedinice „Laste“, jedan o najsrčanijih boraca u odbrani grada. U novoj etnički čistoj i stranački lojalnoj  policiji nije bilo mjesta ni za Zlatka Miletića, komandira Stanice policije u Novom Sarajevu, koji je prethodno odlikovan najvećim policijskim priznanjem Zlatnom policijskom značkom. Isto priznanje dobio je i Munir Alibabić, načelnik sarajevskog Centra službi bezbjednosti za čije se uklanjanje lično potrudio Alija Izetbegović  instrumentalizirajući Predsjedništvo BiH na čijem se čelu nalazio. Među brojnim optužbama, Alibabića se teretilo da je u policijskim strukturama zadržao više Srba i Hrvata nego što je, po standardima SDA, poželjno, pa i normalno.

Brzopotezna čistka ovih istaknutih, potvrđenih  profesionalnih policijskih kadrova otvorila je širom vrata bošnjačkim „igračima sa klupe“,lojalnim stranačkim policajcima koji su od tada do vječnosti mogli nesmetano prakticirati kriminal, korupciju, terorističke kampove, pa i brutalne zločine. Lider te nove stranački ustrojene strukture ministar policije Bakir Alispahić neposredno nakon rata će završiti na američkoj crnoj listi.

Tek nekoliko godinama nakon rata nakon dolaska vlasti Alijanse za promjene i njenih kadrova u FMUP Dragan Vikić je na izvjestan način rehabilitiran i vraćen na funkciju u Specijalnoj jedijnici FMUP-a sa koje je bio uklonjen. Treba na to podsjetiti ovih dana kada se nabrijane patriote kunu u Vikića i osuđuju one koji su ga izveli pred Sud BiH. On se na sudu odbranio od optužbi i spasio čast, ali se  nije uspio spasiti od podmuklog udarca vlasti tokom rata. Vlast Stranke demokratske akcije i njenog lidera Izetbgeoviča tada Vikiću i ostalim policijskim herojima nije pružila priliku da išta kažu u svoju odbranu prije nego ih je bezobzirno smijenila i ponizila.

PETAK, 22. APRIL

Sve što je prethodno napisano za hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, da njegovi posljednji javni nastupi izazivaju snažno sažaljenje i brigu za njegovo opće zdravstveno stanje, moglo bi se odnositi za bivšu glavnu državnu tužiteljicu Tužiteljstva BiH Gordanu Tadić. Nakon što je najprije maknuta sa te funkcije, pa nekoliko mjeseci kasnije dospjela na crnu listu Sjedinjenih Američkih Država, Tadićka se neopterećena imperativima funkcije koji su od nje tražili da se ustručava od javnih istupa, krenula u medijsku samoodbranu i samopromociju. Rezultat te avanture je katastrofalan, a dojam kojeg ostavlja poražavajući. Cilj joj je, valjda, da pokaže kako su sankcije prema njoj, domaće i strane, bile i jesu nepravedne, a efekat kojeg postiže je suprotan: ljudi se pitaju kako je neko takav, neartikuliran, konfuzan i nesamokritičan mogao dospjeti na tako visoku i odogovornu funkciju. Poznato je iz društvene prakse da su upravo osobe takvog formata, nesigurne, privatno i profsionalno ranjive  kakva je Gordana Tadić idealan materijal za manipulaciju, političku i svaku drugu. Sjetimo se da su nakon njene smjene sa funkcije Glavne tužiteljice Dragan Čović i HDZ  oštro negodovali tvrdeći da je tim narušen vitalni hrvatski nacionalni interes. Kada se najnovijem javnom blamiranju bivše glavne tužiteljice pridoda slično samo mnogo štetnije i mudrije djelovanje na društvenim mrežama Milana Tegeltije, bivišeg predsjednika VSTV-a, ostaje nejasno  kako je pravosuđe BiH uopće moglo funkcionirati tokom svih tih godina kada su njih dvoje obnašali najviše funkcije unutar njega.

Gordana Tadić

Branko Perić, sudija Suda BiH, koji je svih tih godina gotovo bio jedini pravosudni djelatnik koji je javno i oštro kritizirao prilike u pravosuđu i uloge Tegeltije i Tadićke, govorio je o tome u intervjuu za novi broj beogradskog nedjeljnika „Vreme“. Perić je kazao kako je „pravosudna reforma bila najbolji reformski projekat međunarodne zajednice u BiH“. On tvrdi da je zakonodavni model pravosuđa kojeg su kreirali stanci bio vrlo dobar. Problem je nastao, tvrdi Perić, „zato što sudije i tužitelji nisu bili u stanju održati svoju nezavisnost koja im je poklonjena kroz nametnuti zakon. Oni su se uplašili slobode i nezavisnosti shvatajući ih kao sistem bez ikakve odgovornosti. Otvorili su tako vrata korupciji i urušili sistem iznutra. Tako su pravosuđe ostavili bez rezultata koje je pod utjecajem poltike“.

Branko Perić u razgovoru kaže i to da Milorad Dodik na primjeru takvog pravosuđa pokazuje kako dejtonska BiH nije moguća, te da on misli  da je lider SNSD-a procijenio da bi mogao dobiti nazad u entitetsku, a zapravo svoju ličnu nadležnost pravosuđe čime bi definitvno osigurao svoju nekažnjivost. Perić tvrdi da je to, zapravo, cilj svih politika u BiH i da bi zbog toga Dodik mogao uspjeti u svojoj namjeri.

I da na kraju konstatiramo činjenicu da su u vrijeme kada su pravosuđem vladali Tegeltija i Gorana Tadić nije bilo političkih napada na njih, niti Dodikovih zahtjeva za prenos nadležnosti na entitetsku razinu. Razlog je jasan: dvoje čelnika u pravosuđu, koje su nedavno fasovali američke sankcije, bili su kooperativni sa političkim i kriminalnim strukturama i nisu bili prijetnja nikome, dapače. Tek njihovim odlaskom i uspostavom kakve-takve nezavisnost, pravosuđe postaje prijetnja i opasnost za okoštala u bezakonje ogrezle stranačko-mafijaške centre moći.  

SUBOTA, 23. APRIL

Današnji dan se obilježava kao Svjetski dan knjige i tim se povodom organiziraju svečanosti, sajmovi knjige, akcijske prodaje, književne večeri. Ovaj je datum često i povod za vjerovatno opravdanu zabrinutost i lamentiranje nad stalnim padom čitanosti među građanima. Iznose se zabrinjavajući rezultati istraživanja prema kojima iz godine u godinu pada procenat čitanosti među građanima. Tvrdi se da su elektronske knjige zamijenile one papirnate, ali se pri tom upozorava da se čita sve i svašta, neselektivno i nekritički, odnosno, kako je pjevao Džoni Štulić, da „i to što čitaju krive stvari čitaju“.

Izvjesni njemački novinar nedavno je cinično primjetio da je Bosna i Hercegovina država „u kojoj se sve objavljuje a ništa ne čita“.

To je vjerovatno tačno jer ovdje ne postoji sistematsko razvijanje kulture čitanja, od porodice, škole, društvenog ambijenta i radi se sistematski sve da to tako ostane dovijeka. No, pitanje je koliko je Bosna i Hercegovina u tom antičitalačkom trendu izuzetak.

Nedavno je sarajevski „Buybook“ objavio divan roman „Knjiga odlazaka“ Velibora Čolića, pisca koji je na početku rata izbjegao iz BiH u Francusku i tamo posljednjih godina stekao izuzetan književni uspjeh i ugled. Radio je tokom boravka u Francuskoj Čolić različite poslove, pored ostalog bio je zaposlen u biblioteci jednog velikog francuskog grada. U toj biblioteci, kako piše duhoviti Čolić, on je spašavao Kafku, i neke druge velike svjetske klasike. Kako ih jer spašavao Velibot? Bibiliotekarska je praksa da se knjige koje se ne čitaju nakon izvjesnog vremena izbacuju iz knjižnog fonda biblioteke  i zamjenjuju novim. Među knjigama koje ne zanimaju francuske čitaoce, nalazilo se mnogo remek-djela poznatih pisaca, pa je Velibor Čolić dok je radio u bliblioteci u njihove kartone bjesomučno upisivao podatke koje bi lažno svjedočili o njihovoj čitanosti, kako ne bi bili izbačeni iz bibliotečkog fundusa. Ako nam to može biti utjeha za porazno stanje čitanja kod nas, eto, sad znamo da ni čitatelji jedne velike kulture kakva je francuska nisu ludi za velikim književnim djelima i da iz svojih biblioteka izbacuju neka od najvećih imena svjetske književnosti.

Eto, neka današnji Svjetski dan knjige bude povod da vam toplo preporučim knjigu „Dnevnik odlazaka“ Velibora Čolića, sjajnog pisca,naše gore lista iz Odžaka, koju je premijerno objavio najveći francuski izdavač „Galimard“.

NEDJELJA, 24. APRIL

Članice takozvane stranačko-političke „Trojke“, koalicije koja je na vlasti u Kantonu Sarajevo, već duže vrijeme intrigiraju, a primjerenije bi bilo reći zabavljaju građane špekulacijama o potencijalnom zajedničkom kandidatu za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH na jesenjim općim izborima. U javni prostor se svako malo puštaju probni baloni sa imenima nekolicine takvih persona, mogućih kandidata, koji uglavnom pripadaju Socijaldemokratskoj partiji BiH. Naša stranka, koja je članica Trojke, kako sada stoje stvari, nema namjeru predlagati svojeg kandidata za Predsjedništvo BiH. S druge starne, SDP BiH i Narod i pravda za sada ne pokazuju ambiciju i spremnost da otkriju ime zajedničkog kandidata.

Ono što je u ovom trenutku, dakle samo pola godine pred izbore, izvjesno i vidljivo jeste zapanjujuće nizak nivo rasprave koja se istina vodi daleko od javnosti, ali čiji odjeci nekako bivaju dostupni. Lideri stranaka tzv. Trojke, Elmedin Konaković, Nermin Nikšič i Edin Forto bili su, ili su još uvijek, privatni poduzetnici, vlasnici preduzeća, ili članovi upravljačkih struktura, menadžmenta, i malo je vjerovatno, odnosno nije uopće izgledno da u vlastitim preduzećima o čelnim ljudima odlučuju na tako niskom, ležernom i neodgovornom nivou, što bi narod rekao donose odluke „od čibuka“. Način na koji se oni odnose prema izboru kandidata za člana državnog Predsjedništva, licitiraju sa njihovim imenima  pokazuje koliko oni suštinski drže do te funkcije, a implicitno i do države i njenog digniteta. Može li misliti dobro državi i voditi ozbiljno i odgovorno računa o njenom funkcioniranju budućnosti neko ko u budućem Predsjedništvu BiH može zamisliti Nermina Nikšića?! Vidio ga je, doduše, čak  i instalirao Zlatko Lagumdžija svojedobno na mjesto premijera Federacije BiH, pa pogledajte gdje su danas i Lagumdžija i Federacija?!

Nermin Nikšić

A on je, tvrdi se iz krugova stranke na čijem je čelu, prilično realna opcija. Na stranu to što su šanse lider SDP-a da pobijedi na izborima mršave, bolje rečeno nikakve. Ima li ikoga u toj stranci i koalicijskoj družini, koji, evo malog testa, kada izgovori Nermin Nikšić, član Predsjedništva BiH, automatski ne prasne u smijeh. Predsjednik SDP BiH je na prošlim izborima za državni Parlament  BiH osvojio sramotno mali broj glasova i nekako se ugurao među parlamentarce uz pomoć izborne sadake, tj kompenzacijske liste.

Tek nešto malo bolje stoji drugi navodni kandidat iz SDP-a Denis Bećirević, klerikalisitički provincijski „naučnik“ i socijaldemokrata sa dvije i pol decenije dugom osobnom tradicijom boravka u budžetskom lancu prehrane, od Tuzle do Parlamenta BiH. Kod ova SDP-ova favorita imamo isti problem: što svojim karijerističkim ambicijama i pretencioznim kandidaturama istovremeno precjenjuju sebe i podcjenjuju i pojeftinjuju funkciju na koju pretendiraju.

Ništa toliko nije toliko razbucalo mit o brizi Bakira Izetbegovića za sudbinu BiH koliko je to učinila njegova namjera da na prošlim izborima u Perdsjedništvo BiH kandidira vlastitu suprugu, osobu, hajde da ne budemo nedžentlmenski grubi, upitne reputacije među građanima. U posljednji trenutak, navodno nakon pritiska lidera jedne prijateljske zemlje, izbjegnut je taj skandal i SDA se opredijelila za nešto manju javnu bruku, kandidiranje Šefika Džaferovića u Predsjedništvo BiH.

Nije nikakva politička tajna da je Džaferović u prethodne četiri godine samo grijao fotelju, u koju se ozbiljno sprema ponovo zasjesti „povratnik u djelu“ Bakir izetbegović.

Prije osam godina na izborima za člana Predsjedništva BiH se kandidirao Mustafa Cerić, koji je samo nešto malo ranije prestao biti poglavar Islamske zajendice BiH. Cerić je samouvjereno bio ubijeđen u svoj ugled u narodu i izbornu pobjedu, što se, naravno i srećom, nije desilo. Uopće nije bilo briga Cerića kakvu kakvu bi dalekosežnu štetu  i kakve razorne poruke po BiH prouzročio njegov eventualni izbor za kolektivnog državnog lidera? Šta bi se, recimo,danas mislilo o zemlji u čijem je državnom vrhu sjedio Cerić, jaran čečenskog zločinca Ramzana Kadirova!

Prednost i draž demokratskih sustava je u tome što je svakom pojedincu omogućeno da bira i da bude biran na bilo kojoj funkciji. No, to se u nemalom broju slučajeva zna pokazati kao svoja suprotnost. Jer, nije baš poželjno, niti utješno da se baš svako, da baš ne kažem, svaka ambiciozna budala, avanturista,ili egzibicionist, nesklona introspekcija, može demokratskim putem dočepati vlast.

 /Emitirano na TV OBN u ponedjeljak, 25. aprila 2022./