Piše: NIHAD HEBIBOVIĆ

Poruka Konakovića da nije fer da jedan narod bira drugima predstavnike, najmanje je poruka Komšiću, a najviše poruka Hrvatima, Srbima i građanima drugih nacionalnosti u SDP i NS, da je njihov politički angažman besmislen, tj. da ga mogu realizirati samo kroz tzv. bošnjačku kvotu.

Dakle, ako bi neko želio biti maliciozan mogao bi pitati; ko je sad bošnjačka reprezentacija, i koga se to gura u bošnjačku reprezentaciju?

To je u praktičnom smislu pristajanje na etničku političku logiku (treba li napominjati da je upravo takva logika najveći kočničar BiH i po presudama Evropskog suda za ljudska prava) i kako onda sutra sliedeći tu NiP-ovsku logiku se može tvrditi da si predstavnik građanske politike?

Jer ta građanska politika, valjda bi trebala biti nešto šire od fraze o ne prebrojavanju krvnih zrnaca, valjda se ona realizira putem izabranih političkih predstavnika, i to ne na etničkom nego na građanskom principu.

Stoga, ne vidim nikakvu logiku u tome da NS, a posebno ne SDP proturiječi sam sebi u svojoj političkoj osnovi i metodologiji.

Vjerujem da, prije svega u SDP-u postoji dovoljan broj politički pismenih ljudi koji to razumiju, i kojima je to u politici važnije od opskurne dreke jedne politički nepismene figure, koja je još uz to s onu stranu ideološkog i političkog horizonta.

Uostalom, sutra se lako može desiti da se odlučuje hoće li iz SDP, DF, NS neki Hrvat ili Srbin ući u Dom naroda. Hoćemo li tada slijediti Konakovićevu sugestiju da nije fer da jedan narod drugima bira predstavnike?

Ako se to neće slijediti, onda zašto ga se danas slijedi kada Konaković na jednom primjeru, možda naj egzaktnijem, već iznosi duboko protivljenje tome.

Ako će ga se pak slijediti, onda se možemo pozdraviti sa građanskom politikom, i nastaviti da tješimo izborom Komšića ili eventualno Bećirovića u Predsjedništvo, koji opet ne bi imali parlamentarne snage za provođenje građanske politike u suštini, nego tek na nivou principa.

Dobro je da postoji mogućnost zastupljenosti građanske politike na nivou principa, ali ovoj državi je potrebno da građanska politika dobije snagu i u parlamentima. Logika Konakovića ide protiv te potrebe.

Na kraju, to nas ne može dovesti do kvalitativne promjene, u smislu odnosa snaga etničkih i građanskih politika u BiH. Eventualno bi se prošarao sastav "bošnjačke reprezentacije", ali to ne bi značilo jači front prema HDZ/SNSD preko kojih dio suvereniteta BiH kontrolišu Beograd i Zagreb.

Frapantno je da o tome političku i društvenu diskusiju ne vode akademici, profesori, riječju, te najumnije glave. Te polemike ni u naznakama nema u medijskom prostoru, valjda zato što zahtijeva ozbiljnost.

Stoga se postavlja pitanje odakle uopće stiže zahtjev za jačanjem građanske politike, a odnekud stiže. Na kojim osnovama da se ona zastupa? Da li po osnovu fraza, na nivou identiteta, pri čemu se brkaju pojmovi individualnog prava i individualnog identiteta.Biti predstavnikom građanske politike ne znači samo se grčevito boriti za individualni identitet, tj. da ti kao pripadniku nekog etničkog, vjerskog ili drugog identiteta niko nema pravo kazati ružnu riječ u javnom prostoru, nego znači kroz institucije države zalagati se za individualna građanska prava putem izabranih političkih predstavnika. Čini se da se ovdje građanska politika svela na prvo a potpuno zanemarila drugo, svela na frazu, na imidž, a ne političku poziciju.